Krajem listopada 2013. godine veselili smo se konačnom početku nove NBA sezone. Objavili smo mnoge priče, puno smo toga rekli i napisali, puno toga smo pogodili i još više promašili. Pratili smo momčadi i igrače, pitajući se cijelo vrijeme milijun pitanja. Je li Indiana stvarno toliko dobra da može srušiti Miami? Koliko mogu Clippersi? Hoće li konačno Thunder odigrati u skladu s talentom koji ima? Koliko može pojačani Golden State? Je li Dwight Howard karika koja nedostaje u Houstonu? Toliko pitanja… I tako, nakon svega, što se dogodilo? U velikom finalu su iste momčadi kao i prošle sezone. I opet svi jedva čekamo početak.
San Antonio-Miami 2.0. Na ovom portalu smo prošle godine objavili analizu finala (članak možete pročitati ovdje) i gotovo sve rečeno tada vrijedi i danas. Potpuno je jasno da se radi o dvije najbolje momčadi u NBA danas. San Antonio je završio na vrhu nikad jačeg Zapada sa 60 pobjeda, Miami je imao 54 uz očitu štednju i doziranje načetog Dwyanea Wadea. Svaka momčad još uvijek ima svoju veliku trojku – Duncan, Parker i Ginobili protiv LeBrona, Wadea i Bosha. Svaka momčad njeguje sebi svojstven stil igre – dok San Antonio igra “školsku” košarku europskog tipa s puno blokova, dodavanja i protrčavanja s ciljem postizanja najbolje moguće pozicije za šut, Miami se više oslanja na atleticizam i izvrsnost najboljeg košarkaša današnjice, LeBrona Jamesa. Puno je sličnosti s lanjskim ogledom ova dva suparnika, no ima i važnih razlika – o tome ćemo malo kasnije. Podsjetimo se prvo kako su momčadi došle do finala.
San Antonio – put do finala
Nakon dominantnog regularnog dijela sezone i suverenog prvog mjesta, svi su očekivali relativno lagan posao u prvom krugu doigravanja protiv osrednjeg Dallasa koji se jedva jedvice ušuljao na osmo mjesto (pobjegli su Phoenixu za jednu pobjedu). Međutim, teksaški susjedi su na krilima standardno dobrog Nowitzkog, pomlađenog Vincea Cartera i eksplozivnog Monte Ellisa koji je pokazao da nije zaboravio igrati, rastegnuli seriju do sedme utakmice, gdje je potpuno prevladala objektivno veća kvaliteta i širina Spursa. U drugom krugu suočili su se s dinamičnim Portlandom koji je upravo iznenađujuće izbacio Houston i svi su očekivali veliku seriju, a moguće i novih sedam utakmica. Ipak, na vidjelo je izašlo neiskustvo Portlanda u ključnim trenucima, kao i kroničan nedostatak kvalitetnih rješenja s klupe, tako da je San Antonio na kraju rutinski prošao u pet utakmica.
Finale zapada protiv Oklahome je jedna od čudnijih serija kojoj smo svjedočili. U prve dvije utakmice u San Antoniju Spursi su s Thunderom doslovno obrisali pod (pobjede od 17 i 35 razlike), da bi povratkom ozlijeđenog Sergea Ibake Oklahoma došla k sebi i izjednačila seriju s dvije komotne pobjede (9 i 13 razlike). I tako, kada su svi očekivali novu pobjedu zahuktale Grmljavine, Gregg Popovich dokazao je zašto je najcjenjeniji trener u današnjoj NBA. U petoj utakmici izbacio je iz startne petorke Tiaga Splittera i ubacio šutera Matta Bonnera. Iako Bonner nije odigrao ništa posebno u petnaestak minuta provedenih na parketu, njegov opasan šut iz kuta stalno je izvlačio Ibaku iz reketa, što je ostavilo unutrašnju liniju Thundera s Perkinsom, Adamsom i Collisonom na milost i nemilost Parkeru, Leonardu i Duncanu. Oklahoma je ostala zbunjena ovom rošadom velikog trenera i prije nego su se snašli, na semaforu je svijetlilo 117:89 za Spurse. U sjajnoj šestoj utakmici, u kojoj je naizgled sve krenulo naopako za San Antonio (ozljeda Parkera, nije igrao cijelo drugo poluvrijeme), zahvaljujući utakmici života Borisa Diawa Spursi pobjeđuju u produžetku i odlaze na uzvrat finala protiv Heata.
Miami – put do finala
U prvom krugu doigravanja Miami se suočio sa Charlotte Bobcatsima i iskoristio njihovo neiskustvo s laganim prolazom u četiri rutinske utakmice. Nakon toga čekao ih je nabrijani Brooklyn pun prekaljenih veterana koji, blago rečeno, nisu veliki ljubitelji Heata (Pierce i Garnett). Dodatan začin seriji bila je činjenica da je u regularnoj sezoni Brooklyn zabilježio četiri pobjede, tako da su neki već pomišljali kako je dinastiji Heata došao kraj. Na terenu su, međutim, stvari izgledale potpuno drukčije. Kombinacija atleticizma, iskustva i elitne obrane koju Heat može prikazati (ako im se igra obrana) jednostavno je bila previše za ostarjele Netse, kod kojih su prolaznu ocjenu zaslužili samo Joe Johnson i Pierce, s više nego solidnim Teletovićem. Glavna zvijezda Brooklyna Deron Williams odigrala je ispod svake kritike – razlog je postao jasan kad su iz kluba objavili da šalju Derona na operaciju gležnjeva. Miami je, s druge strane, ostavio Netse i njihove probleme u retrovizoru i posvetio se Indiani.
U Pacersima su cijelu sezonu govorili kako bi 2013. sigurno prošli Heat samo da su imali prednost domaćeg terena u sedmoj utakmici. Sve su podredili plasmanu ispred Heata na ljestvici, nadajući se kako će ovaj put stvari izgledati drukčije. I izgledale su, ali ne na način kako je to Larry Bird zamislio. Nakon što se Indiana jedva dovukla do finala konferencije uz nimalo obećavajuću igru, našla je inspiraciju i dobila prvu utakmicu, međutim Miami je ubrzo pokazao kako je taj prvi poraz samo manja neugodnost koja ih neće odvratiti od konačnog cilja. Pacersi su jednostavno imali previše oscilacija u igri – od Paula Georgea (u prvoj utakmici 24 koša, u drugoj samo 14) do Roya Hibberta, koji je odigrao toliko loše (dvije dobre utakmice i čitav niz užasnih, bez poena) da mu je, prema pisanju američkih medija, karijera u Indiani pod znakom pitanja. Konačan kompliment Miamiju dao je trener Indiane Frank Vogel, koji je Heat nazvao “Chicago Bullsima našeg doba”, a LeBrona “modernim Jordanom”.
Repriza finala: isto, a drukčije
U uvodu smo spomenuli sličnosti ovog i prošlogodišnjeg finala. Ipak, za ishod će ove godine biti bitnije razlike, odnosno kako će se momčadi i igrači nositi s tim razlikama. Dvije najveće razlike su u rasporedu utakmica. Naime, ove godine je promijenjen format finala sa starog 2-3-2 formata na format uobičajen za unutarkonferencijske dvoboje (2-2-1-1-1). Promjena formata podrazumijeva češća putovanja, promjene vremenskih zona i slično, tako da treba vidjeti kako će se momčadi nositi s tim. Nadalje, prošle sezone je Miami imao prednost domaćeg terena. Ove godine prednost je na strani San Antonija. Ta činjenica mogla bi se pokazati ključnom ukoliko dođe do sedme utakmice.
Dojam je da je ove sezone Miami imao lakši put do finala nego lani. Godine 2013. u prvom krugu pomeli su Milwaukee, prošli tvrde Bullse u pet, da bi teškom mukom izbacili Indianu u sedam sjajnih utakmica. Ove sezone ih zapravo nitko nije ozbiljnije testirao. Pretpostavka je da su iz tog razloga zadržali dovoljno svježine, no tek će se vidjeti koliko je to točno.
San Antonio, s druge strane, igra sve bolje u svakoj sljedećoj seriji. Popovich je rekao početkom sezone da mu je cilj taktički isprobati neke stvari koje se nisu iskristalizirale do prošlogodišnjeg finala, što ga je natjeralo na improvizaciju. Ako je ovaj put pripremio neka taktička iznenađenja za Miami, to bi moglo biti ključno. Spursi se jako dobro sjećaju osjećaja kad je ušla Allenova trica iz kuta i nitko od njih se ne želi ponovo tako osjećati.
Stalno se proteže teza o “starom, iskusnom” San Antoniju i “atletskom, poletnom” Miamiju. Izgubila se iz vida činjenica da je ove sezone San Antonio pomladio momčad, a Miami dodao iskustvo, tako da je prosječna starost Spursa 28 godina, a Heata 30. U odnosu na prošlu sezonu u Heatu nema više Mikea Millera, pa ostaje vidjeti tko može preuzeti njegovu ulogu. Dojam je da ove godine Spursi imaju bolje odgovore na sve moguće taktičke postavke Miamija, pa tako imaju i svoju verziju niske postave koja je preokrenula seriju protiv Thundera (Cory Joseph–Ginobili-Leonard/Green-Diaw-Duncan/Bonner). Ako pretpostavimo da će zvijezde (prvenstveno James) odigrati na standardnoj razini, nekoliko je stvari ključno za seriju:
1) Chris Bosh. Bosh će morati dokazati da je stabilna napadačka alternativa LeBronu ako Heat misli stići do trećeg naslova zaredom. Njegova kombinacija skočnosti, visine i šuta s poludistance mogla bi podosta namučiti Spurse.
2) Wadeova zadnja loža. Trener Spoelstra je od All-Star pauze nadalje čuvao svoju zvijezdu kao dragocjenu kinesku vazu. Nažalost, čini se da su Dwyaneovi mišići postali jednako osjetljivi. Miami treba zdravog, ili barem dovoljno zaliječenog Wadea koji može svojom skočnošću i nepredvidljivošću stvoriti velike probleme bilo kojem braniču u ligi.
3) Tony Parker. Kad je Parker ostao u svlačionici u poluvremenu šeste utakmice protiv Thundera, navijačima Spursa se vjerojatno sledila krv u žilama. Ostaje pitanje je li četverodnevna pauza dovoljno pomogla Parkeru da zaliječi ozljedu. Parkerov stil igre, neuhvatljivost i promjena smjera je ključni faktor za San Antonio, pogotovo stoga što ga ni Chalmers, ni Norris Cole ne mogu čuvati. Ako ga bude čuvao Wade, ostat će mu manje snage za napad, što je opet voda na mlin Spursa.
4) Kawhi Leonard. Leonard je antropološko čudo prirode, visok 2 metra s rasponom ruku od 221 centimetar i promjerom dlana od 30 cm. Kao takav, postao je obrambeni specijalist od kojeg zaziru ponajbolji napadači lige. On je taj koji mora pokušati zaustaviti LeBrona, ili ga barem natjerati da naporno radi za svaki poen.
5) Danny Green. Greena su Spursi iskopali iz razvojne lige kao potpunog anonimca, da bi u prošlogodišnjem finalu zapalio Heat postigavši rekord u tricama u NBA finalu. Kad je Dannyja stao šut, serija je ubrzo iskliznula Spursima iz ruku. U ovom doigravanju je dokazao da ta serija nije bila slučajna. Može li biti još bolji ove godine?
Vrlo je teško i nezahvalno prognozirati utakmice, a pogotovo jedan ovako slojevit ogled kakav je NBA finale. Svaka od ovih momčadi ima svoje adute i jedino je pitanje tko će u određenom trenutku uspjeti nametnuti svoju igru drugome. S obzirom na sve napisano, ne možemo se oteti dojmu da malu, blagu prednost imaju Spursi. Imaju bolju klupu, veću širinu, i možda su jedina momčad koja može učinkovito braniti Heat. S druge strane, Miami ima LeBrona. Bit će teško, napeto i spektakularno, ali San Antonio jednostavno ima više toga za ponuditi.
Prognoza: San Antonio Spurs-Miami Heat 4-3
Raspored odigravanja utakmica:
1. Četvrtak, 5. lipnja: San Antonio-Miami (3.00h)
2. Nedjelja, 8. lipnja: San Antonio-Miami (3.00h)
3. Utorak, 10. lipnja: Miami-San Antonio (3.00h)
4. Četvrtak, 12. lipnja: Miami-San Antonio (3.00h)
*5. Nedjelja, 15. lipnja: San Antonio-Miami (3.00h)
*6. Utorak, 17. lipnja: Miami-San Antonio (3.00h)
*7. Petak, 20. lipnja: San Antonio-Miami (4.00h)
Sva vremena i datumi odigravanja utakmica napisani su po srednjoeuropskom vremenu, a utakmice označene sa zvjezdicom (*) neće se igrati ako neka od ekipa uspije ostvariti 4 pobjede prije navedenog susreta.