Tuesday, January 31, 2023

ZADNJE OBJAVE

Franèeski: Kultni film

Kultura Zapadnog svijeta iskrivila se i izvitoperila poput komada drva ostavljenog na kiši. Nekoæ najinovativnija kultura na svijetu, kultura koja je uzdigla progres do najvišeg ideala, pod utjecajem postmoderne i zahvaljujuæi tehnologiji pohranjivanja informacija postala je kultura koja najviše uživa gledajuæi vlastiti odraz u retrovizoru. Nostalgièni pogled unatrag bacamo svud oko sebe, u modi, u dizajnu, u glazbi, u filmu, u ekonomiji, u svim aspektima ljudskog življenja. Ni sport nije iznimka. NBA je ovu sezonu otvorio prekrasnim foršpanom koji ujedinjuje košarkaške legende i današnje zvijezde, a NBA 2k12, firma koja usko suraðuje sa Sternom i kompanijom, je zaljubljenicima u old skool basket ponudila moguænost igranja s najboljim timovima iz davne prošlosti.

- Advertisement -

Kada živite u takvoj kulturi teško je ne promatrati sadašnjost kao dio povijesti. „Kako æe ljudi percipirati ovaj dogaðaj za 10, za 50, za 200 godina?“. Znam, suludo je razmišljati na taj naèin zato jer takvo razmišljanje na koncu vodi u relativizam, no ne mogu si pomoæi. He fills his head with culture, he gives himself an ulcer, rekli bi Gang of Four.

Tko zna hoæe li se itko sjeæati ove osakaæene NBA sezone kroz 10 godina. Ako je suditi po prvoj, još uvijek nezavršenoj, polovici ona æe ostati upamæena po natezanju oko lockouta i vetu na trejd Chrisa Paula, dogaðajima koji su bacili veliku sjenku na veæ poprilièno mraènu karijeru Davida Sterna. Ostat æe upamæena po Lebronu koji je kriv za sve, po natezanju oko Dwighta Howarda, po Kobeu Bryantu koji je odluèio juriti rekorde sa skršenom rukom, po Lob Cityu, po Rickyu Rubiu, po disfunkcionalnim Knicksima koje spašava Jeremy Lin… Kao i svake sezone, NBA nam nudi drame, komedije i tragedije. Samo najbolje i najupeèatljivije ostaju upamæene.

Ja, naravno, neæu pamtiti ove blockbustere koji pune virtualne stupce, o kojima se prièa u TV emisijama, po kojima navijaèi svršavaju kao da su upravo ugledali Anu Sasso kako izlazi iz mora, mokre majice i ukruæenih bradavica. U mom æe sjeæanju definitivno ostati jedna mala, komorna drama s karakternim glumcima. U mom srcu ima mjesta samo za Chicago Bullse.

- Advertisement -

Dobro, možda je pretjerivanje usporeðivati trenutno vodeæu ekipu NBA lige s malom, komornom dramom, no kako drugaèije opisati zaèuðujuæu pojavu da se o Bullsima gotovo uopæe ne govori, naroèito kad Derrick ne igra? Jasno, Bullsi nemaju momèad punu superzvijezda, nisu vruæa prièa, kod njih nema drame niti èudotvorca i njihovi rezultati ne odstupaju od oèekivanog što djelomièno objašnjava nedostatak medijske gungule. Za razliku od prijašnjih godina igra Chicaga ne nalikuje nepredvidivom planinskom potoku koji skaèe, jurca i pada u vodopadima. Ove sezone Bullsi igraju kao spora, teška i široka nizinska rijeka koja svakim danom produbljuje svoje korito. Oni su sporo-razvijajuæa drama Paula Thomasa Andersona, a ne luðaèko brzi akcijaš Michaela Baya.

Bullsi uzbuðenje nadoknaðuju supstancom. Supstanca se dijelom oèituje u brojkama* koje malo toga otkrivaju o pojedincima, ali puno o momèadima. Supstanca se oèituje i u omjeru pobjeda u gostima, u svladavanju brutalno teškog rasporeda (samo su Detroit i Toronto odigrali 32 utakmice, a nitko nije odigrao 20 utakmica u gostima poput Bullsa) i u igranju s ozljedama. Chicago je pobijedio u 25 utakmica unatoè tome što su im se igraèi raspadali kao da ih je Greg Oden sam umiješao svojom gigantskom batinom – Luol je propustio sedam utakmica i trenutno igra s rukom koja nalikuje Frutekovoj kašici, CJ Watson je ladio jaja u 10 susreta, Taj je propustio tri bitne utakmice, novopridošli Rip Hamilton je igrao samo 11 puta, a prošlogodišnji MVP je preskoèio 9 tekmi. Kada svemu tome pribrojimo Joakima Noaha koji je proveo èitav prvi mjesec trijezneæi se od cjeloljetnog partijanja poput onog koje je dotuklo Nicolasa Cagea u „Leaving Las Vegas“ pravo je èudo što se Chicago ne nalazi negdje oko .500 pobjeda. Kažem vam, ova momèad ima supstancu. Ona se vidi u gotovo svakoj utakmici.

* Malo je jadno da tip koji ne poznaje osnove matematike prièa o brojkama, ali nepoznavanje osnova me nikad nije sprjeèavalo da imam snažna mišljenja o drugim stvarima. Znam, baš sam svinja. Nego,èekirajte ovo: Najbplji omjer lige, najbolji omjer primljenih i postignutih koševa, treæi u obrani, osmi u napadu, drugi u skokovima, drugi u ofenzivnim skokovima, prvi u asistencijama, èetvrti u izgubljenim loptama, šesti u postotku ubaèaja iz igre, deveti u branjenju trice, prvi u dopuštenim poenima po broju šuteva i èetvrti po blokadama. Respek!

Zapanjujuæe je gledati Bullse kada lagano i metodièki uništavaju protivnike. Tom Thibodeau je lani bio predvidljiv u rotacijama i zvanju napada, toèno se znalo kada iz igre izlazi Boozer, kada Bogans, kada Deng. Znalo se koja æe se akcija zvati u kojem trenutku, znalo se da je playbook jako limitiran i skroman, znalo se da æe se postavljati dvostruki blokovi za Korvera, da æe se Deng namještati u kut prilikom svakog ulaska u reket, da æe napad zapoèeti spuštanjem lopte na Noaha na vrhu reketa, da æe Boozer odigrati mekani pick ‘n’ pop na krilo i da æe Rose i Joakim odraditi high screen za dugu dvojku. Bullsi su lani bili repetativniji od tvrdog švapskog tehna iz sredine devedesetih.

Ne više. Dolazak Hamiltona i njegovo jurcanje kroz blokove otvorilo je hrpu prostora za visoke igraèe Bullsa, baš kao i Korverovo sve slobodnije igranje po osnovnoj liniji i Brewerov šut koji izgleda puno glaðe nego prijašnjih godina i kojeg protivnici moraju respektirati. Ono što je najviše podiglo razinu igre Bullsa u odnosu na lani je suradnja na liniji Boozer – Noah. Kotaèiæi koji su lani stalno zapinjali jedan o drugi danas se savršeno uklapaju u crveni stroj, nauljen poput glave Pata Rileya. Francuz i Aljašèanin u gotovo svakoj utakmici odrade bar jedno nevjerojatno dodavanje kroz reket, a kada im se pridruži i Deng ovaj trojac na momente podsjeæa na osovinu Bird – McHale – Walton*, bar što se ludih asistencija tièe. Deng igra pravu, junaèku košarku ne samo zato što igra s brutalnom ozljedom, veæ zato što je pokazao da može biti solidan drajver prema košu kada zatreba i, ono što je još važnije, da može biti playmaker. Naravno, Bullsi bi ipak voljeli kada Luol ne bi preèesto preuzimao ulogu namijenjenu Derricku Roseu. Svi znamo što Rose donosi ovoj momèadi, svi znamo koliko njegova drive and kick igra uspješno nadoknaðuje klasièno razigravanje ekipe a la Nash ili Paul, svi znamo da je on jedini pravi drajver i jedini pravi kreator vlastitog šuta u ekipi, a ove smo sezone vidjeli i kako zna pokazati zube i prema sucima i prema suigraèima, nešto što se èinilo nemoguæim prije samo dvije godine.

* Prije nego me pogodi grom ili mi Bandiæ podigne režije zbog ove blasfemije želim samo reæi kako su Deng – Boozer – Noah jako blijeda kopija. Skoro pa prozirna. Ono je ipak bila poezija u pokretu.

Unaprijeðeni napad savršeno se uklopio u metodiènu obranu Bullsa koja je istovremeno i precizna i lijepa te funkcionira bez suvišnih pokreta. Gotovo uvijek ostanem zapanjen koliko dobro i koliko brzo Bullsi procesuiraju informacije kada igraju u defanzivi, kako se brzo i kvalitetno rotiraju, kako Noah izlazi na drajvera kod ulaza, tjera ga u stranu gdje ga kupi Deng i stavlja ruku šuteru u lice dok Boozer istovremeno ulazi u reket kako bi zatvorio napadaèki skok. Znam da se sa s kauèa obièno skaèe radi nekakvog ulaza, radi zakucavanja, radi brze kontre ili važne trice, znam da se ovakve stvari izgube u neprestanom nizanju akcija, ali zbog takvih poteza uživam u basketu, zbog takvih poteza vièem u pet ujutro toliko glasno da me sve više strah gledati gospoðu F kada, neispavana i crvenih oèiju, kasapi meso za ruèak golemom nožinom. Kada sve ove sastojke, tu fantastiènu obranu i nepredvidljivi napad, ukomponiramo kao u kakvom košarkaškom Masterchefu dobijemo izrazito ukusno jelo koje samo na trenutak izgleda dosadno, ali koje svakim sljedeæim zalogajem otkirva niz novih, suptilnih zaèina posloženih u neobièan, zaèuðujuæ i zasitan obrok.

Bullsi prolaze i test brojki i test golog oka i po prvi puta u 14 godina sam uistinu sretan što se mogu nazvati njihovim navijaèem. To naravno ne znaèi da se trebam zavaravati. Koliko god efikasni bili, koliko god dobro igrali, koliko god njihova klupa bila duboka, njihovi starteri kvalitetni, njihov trener inteligentan jasno je kao dan da imaju dubokih mana u mismatchu s Miamijem. Jasno je kao dan da ih ne možemo smatrati favoritima za naslov. Jasno je kao dan da æemo na kraju godine na Istoku gledati reprizu lanjskog doigravanja. Nema veze, ne želim razbijati glavu nad tim. Najbolji filmovi rijetko dobro prolaze na kino – blagajnama, a tek se tu i tamo okite Oscarom. Njihova je nagrada što ostaju upamæeni. Ja æu ove Bullse zasigurno pamtiti.

Unatoè mojoj neopisivoj sreæi zbog dobrih igara Bullsa koji æe naravno izgubit sve utakmice ikad nakon ovog teksta, moram priznati kako sam ovih dana jako tužan. Umro je Milorad Bibiæ Mosor, èovjek kojeg nije bilo potrebno poznavati da bi se znalo kako se radi o super tipu. Njegovi tekstovi o Splitu, Jugoplastici, Raði i Kukoèu i Sobinu, Beatlesima i plesnjacima, o 60-im i 70-im na Mediteranu – to su neki od najljepših i najboljih tekstova koje sam ikad imao priliku proèitati. Najviše pamtim tekst u kojem opisuje kako je vodio svoje sinove – tinejdžere na koncert Metallice u Italiji gdje se èudio zašto klinci jedni drugima – petaju roge. Na žalost ne mogu ga pronaæi Ukoliko vi uspijete javite se na fejs. A možete i ovako, iz zajebancije. Zajebancija je uvijek dobra stvar.

Kolumnist Hrvoje Franèeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Èovjek koji je buljio u ekran

Latest Posts

NE PROPUSTITE