Kad èovjek baci oko na ESPN, Sports Illustrated i Bleacher Report odmah pomisli kako se Isus vratio na Zemlju u liku nabildanog košarkaša kockaste glave oko koje blješti crvena traka za upijanje znoja poput prave sportske aureole. Ma ni Krist ne bi dobio ovakav publicitet kakvog ima LeBron James – Sin Božji je samo pretvorio vodu u vino i sa par girica nahranio zilijun ljudi što je više nego okej, ali takve stvari bi prije upale na gospodarske stranice ili u Mišakovu «Na rubu pameti»* nego na naslovnice najprestižnijih sportskih èasopisa na svijetu. Tip u sandalama napravio je neke fora stvari**, ali Jamesov odlazak iz Clevelanda sam æe po sebi generirati oko 300 milijuna dolara gubitka za zajednicu i s tim se ništa ne može nositi.
*Brkam Mišaka i Krležu. Hm, mislim da sam jedini.
**Navodno. Mislim, nije bilo ni YouTubea ni iPhonea ni Twittera, tako da ne možemo znati. Imamo samo knjigu koja ne zadovoljava kriterije Vikipedije. Svašta.
Tu su naravno i njegovi vjerni sljedbenici, apostoli košarke koji æe za svoj potpis odmah dobiti 20 i nešto sitno milijuna godišnje, iako nemaju božanstvene moæi koje krase LeBrona. Do kraja prijelaznog roka neki od njih mogli bi mu zatajiti ime ili ga èak izdati*, no James æe im to odmah oprostiti. Ne zato jer se vodi «tko je bez grijeha neka prvi baci kamen» filozofijom, veæ zato što je NBA danas tako koncipirana. Svi su prijatelji.
*Wade ili Bosh su na prvom mjestu favorita.
Nekoæ davno pola lige je mrzilo Wilta, crnci su prezirali Ricka Barrya zbog njegove sebiènosti i rasizma, Larry i Magic klali su se još od koledža, a èak se i obožavani i omiljeni Dr J znao pomlatiti s protivnicima. No, u eri Jumbotrona, još prije nego je Artest uletio meðu ljude u Palaceu i neuèinkovitom metodom korištenja šaka pokušao pronaæi tipa koji ga je polio pivom, rivalstva su polako eutanizirana. Ovogodišnje finale izmeðu Lakersa i Celticsa nije podbacilo samo po košarkaškoj kvaliteti* nego i po nedostatku naboja kakav je krasio sve one epske sukobe iz osamdesetih. Èak i ukoliko se igraèi ne vole, meðu njima vlada uzajamno poštovanje i profi odnos. Ipak je sve to samo (dobro plaæen) posao.
*Dvije èetvrtine jedne utakmice ne mogu spasiti seriju od sedam. Mislim, MVP finala imao je 40 posto šuta iz polja i 4 izgubljene lopte po tekmi, što vam jako dobro ocrtava kakvu smo košarku gledali. Don’t belive the hype.
Niti u jednom trenutku bliže NBA povijesti to nije bilo jasnije nego danas. Free agency u potpunosti je razotkrio ne samo odnose meðu igraèima, nego i njihovu moæ. Još dok se nije ni znalo da æe rahitièni Celticsi upasti u finale bilo je govora o velikom skupu. O mitingu najboljih. O sastanku slobodnih igraèa. O summitu. Liga je postala mjesto u kojem je 6 najboljih slobodnih igraèa odluèilo dogovoriti sastanak na kojem æe raspraviti o zajednièkoj strategiji pri potpisivanju ugovora. Ne samo to, šuškalo se kako æe na sastanku odrediti u koji æe klub svaki od njih otiæi i na taj naèin promijeniti sudbinu lige kroz narednih pet godina. Summit se na kraju nije održao, no Wade, Bosh i LeBron svejedno su se našli zajedno pod vrelim floridskim suncem i tako naznaèili ulazak u novu NBA eru. No, na ovom summitu nije bilo prosvjednika koji su palili policijska auta, iako ih je trebalo biti.
Zato jer je nova NBA era period u kojem su igraèi najveæi igraèi èak i kad sezona završi. To je era u kojoj rivalstva više nema. To je era u kojoj posao sportskog direktora mogu dobiti samo ljudi koji su u potpunosti zasrali svoj IQ test i koji smatraju kako je Amir Johsnon u najmanju ruku novi Tayshaun Prince. To je era u kojoj je kratkoroèno stavljeno ispred dugoroènog i u kojoj je impuls zamijenio strategiju. To je era u kojoj prosjeèni igraèi dobijaju iznadprosjeène plaæe, a ispodprosjeèni vlasnici naplaæuju iznaprosjeène karte za gledanje ispodprosjeènih momèadi koje igraju prosjeènu košarku. Gay 82 miljuna, Blake 16, Salmons 40, Gooden 32, Darko 20, Amir 34 i sad, upravo dok ovo pišem, Joe Johnson sjajnih 119 milijuna za 6 godina.
Pogledajte dobro ove brojke i imena uz koje one stoje. Blake je jedini donekle razumni sluèaj, tip koji može i igrati playa i rokati trice i za kojeg se isplati dati 4 milje dolara jer je on ono što najviše nedostaje šampionskoj momèadi. Ostali ugovori rezultat su ili nesposobnosti i ludila GM-ova ili paralizirajuæeg straha na nikad aktivnijem tržištu.
Ne samo da se ljudi boje kako æe im ostali ukrasti igraèe pa stoga za nešto što vrijedi kunu plaæaju kunu i pol kako ne bi ostali bez ièega, nego ih je užasno strah lockouta. Nagodinu nas èekaju teški, teški pregovori izmeðu igraèa i vlasnika o novom kolektivnom ugovoru, a strah od posljedica tih pregovora pogoni veæinu odluka današnjih GM-ova koji dobro znaju da bi veæ sutra mogli ostati bez posla. Ako je Kevin Pritchard, èovjek koji je iz nièega stvorio sjajnu mladu ekipu Blazersa, dobio otkaz, zamislite onda kako se gaæe tresu Davidu Kahnu koji je lani za redom pokupio Rubia i Flynna, a ove godine potrošio èetiri picka na draftu na dovoðenje èetiri krila.
Strah je ono zbog èega su Hawksi dali 120 milijuna tipu koji je veæ jednom napustio sjajan klub, koji je potpuno prodao svoju ekipu u playoffu i koji je propisno izvrjeðao domaæe navijaèe. Takav tip ne zavrjeðuje tu lovu i u Atlanti su toga dobro svjesni, no Hawksi s Johnsonom uvijek æe biti bolji od Hawksa bez Johnsona i samim time æe prodavati više ulaznica i generirati veæu zaradu. Grizzliesi dobro znaju da egocentrièni sebiènjak poput Gaya ne vrijedi više od 10 milja dolara godišnje èak i u ovoj eri rasipnosti, no ljude u Memphisu ionako nije pretjerano briga za NBA, a bit æe ih još manje ako ode jedini tip za kojeg su mogli navijati dok Randolph i Mayo nisu pokazali svoja prijazna lica. Momèadi koje nemaju šanse za playoff mogu si dopustiti èekanje i štedljivost, ove koje su na rubu ulaska meðu osam spremne su baciti novac u vjetar.
Istina, današnje razdoblje nekakva je verzija osvete. Igraèi su bili tretirani kao smeæe sve dok dobri stari David Stern nije pronašao zlatnu koku u TV pravima i pošteno je da budu dobro plaæeni pošto svojim vlasnicima donose velike profite, no sve kao da se otelo kontroli. Najbolje je što kolektivni ugovor, isti onaj koji tjera odrasle ljude da donose odluke koje bi posramile i malu djecu, može sve ovo ispraviti. Ukoliko vlasnici i igraèi bace jedan dug i prodoran pogled u buduænost, ako pronaðu naèina da pogledaju u srca svojih navijaèa i ako se odluèe voditi razumom, a ne debljinom bankovnih raèuna NBA liga kakvu volimo ima šanse. Ne dogodi li se to bojim se onoga što nas èeka. Bojim se preplaæenih zvijezda koje nemaju odanosti prema svojim ekipama, bojim se epidemije igraèa koji igraju samo za statistiku i samim tim za pare, bojim se vlasnika koji tjeraju svoje navijaèe i polupraznih dvorana nedostojnih NBA tradicije.*
*Zvuèi kao ono što se dogaða danas.Hm. Samo na treæu potenciju.
U tom sluèaju ova æe generacija igraèa, najtalentiranija koja se pojavila još tamo od poèetka 90-ih, biti izigrana i to zbog vlastite pohlepe. U tom nam sluèaju nikakav Isus, ni onaj košarkaški ni onaj iz Biblije, neæe moæi pomoæi. Koliko god ESPN i Sports Illustrated i Bleacher Report lagali o tome.