Teško je reæi što definira dobru playoff seriju. Odgovor je subjektivan, kao i uvijek kada je rijeè „dobro“ umiješana u njegovo tkivo. Razlièiti ljudi vole NBA košarku i stoga je normalno da imaju i razlièite kriterije kojima odreðuju kvalitetu; bilo igraèa, bilo timova, bilo, eto, serija u doigravanju. Rijetko se, zapravo, uopæe trudimo te kriterije uoblièiti, najèešæe za tim nema potrebe, najèešæe je dovoljno samo uživati u košarci. Na žalost ne i za mene. Analitièan vuèe korijen iz analan, ili se bar tako èini. Ipak nisam dovoljno analan da i to provjeravam.
Predgrupa
Mlaki pokušaj definicije: Dobra playoff serija mora predstavljati sukob izmeðu kvalitetnih a opet izjednaèenih momèadi koje njeguju razlièit stil igre i razlièitu filozofiju igre. Ona mora sadržavati makar tri pamtljive utakmice, mora biti puna obrata, mora otiæi u šest ili sedam utakmica, a uzbuðenje se mora osjetiti ne samo na terenu nego i izvan njega. Išèekivanje svake utakmice mora vam stvarati nelagodu u probavnom traktu, ne kao loše peèeni èevapi kod lokalnog trovaèa, nego više kao ispit na faksu za kojeg ste uèili mjesec dana i za kojeg ste uvjereni da æete pasti iako se nadate da bi ste možda mogli nekako proæi. Znate o èemu prièam, zar ne?
Kada tako definiramo stvari NBA doigravanje je ove sezone poprilièno razoèaralo. Neviðen broj ozlijeðenih zvijezda i kvalitetnih igraèa osakatio je mnoge ekipe i usmjerio serije u jednom pravcu, pa smo kroz prve dvije runde vidjeli samo jedan uistinu kvalitetan okršaj – epski obraèun izmeðu Grizlliesa i Clippersa koji je otišao u sedam utakmica i koji nam je odmah na otvaranju serije ponudio košarkaški voodoo obred; vraæanje iz mrtvih kakvo se u playoffu ne pamti.
Sve se promijenilo kada smo dogurali do konferencijskih finala. Dvije velièanstvene serije su me natjerale da zaboravim na prosjeènost* ovogodišnje sezone. Pružile su nam pola mjeseca uživancije u vrhunskom basketu, u potezima koje samo šaèica ljudskih biæa na planeti može povuæi, a oko utakmica isplela se paukova mreža prièa i analiza koje su izvedbama na terenu dale dubinu i uèinile ih veæim i važnijim od pukih fizièkih manifestacija. Konferencijska finala su ujedno okonèale sezone za Spurse i Celticse, za dvije šampionske franšize, za dvije ekipe koje su podizale O’Brianov trofej u ne tako davnoj povijesti, za dvije ekipe na èije izvedbe se veæ nekoliko godina nasilno spušta zastor, no one se uvijek nekako probiju natrag na pozornicu. Mislim da zaslužuju pljesak i poziv na bis.
*Prosjeènost ovdje uzmite sa velikom šakom soli. Radi se o prosjeènosti u odnosu na standard NBA doigravanja. Koji je visok k’o Manute Bol koji stoji na ramenima Gheorgea Muresana.
Bis prvi
Ljudsko pamæenje je kratko. Mnogi koji danas mrze Miami Heat zbog naèina na koji su izgradili momèad, koji kukaju kako se radi o umjetnom klubu i sliène besmislice, zaboravljaju kako su upravo Celticsi zapoèeli Big Three spiku u 21. stoljeæu. Osnova šampionske momèadi Bostona izgraðena je u ljeto 2007. godine kada su Kevin Garnett i Ray Allen, igraèi pod ugovorom za razliku od Bosha i LeBrona, stigli u grad na rijeci Charles. Celticsi su iskoristili niz zanimljivih okolnosti – Garnettu i Jesusu je isticao ugovor, obojica su bila na kraju zlatnog doba karijere i željeli su priliku za osvajanje prstena, njihove franšize su bile u komatoznom stanju, a Celticsima je svakako pomoglo što su Sunsi šeprtljavo uništili pregovore s Minnesotom u nastojanju da dovedu KG-a u Phoenix i što je bivši igraè Kelta Kevin Mchale dangubio u fotelji generalnog menadžera Timberwolvesa. Teško je reæi da su Ray Ray i KG bili trejdani za bagatelu*, no ne može se baš ni reæi da su svojim klubovima donijeli ulov kakav bi im donijeli da nije bilo „zanimljivih okolnosti“.
* Allen je u Seattle dovukao Jeffa Greena (Koji je kasnije vratio nazad u Celticse. Želio sam tu napisati kako me oduvijek podsjeæao na bumerang, ali to bi bila laž. Jebiga. Jedino što je fascinantno na Greenu je razmak izmeðu njegovih obrva. Moj bože, pa tamo bi se èitav unibrow Anthonya Davisa mogao ugurati), sumanutog Delontea Westa i Wallya Sczerbiaka koji je dodatno podigao razinu vlage u zraku kišnog Seattlea vlaženjem ženskih gaæica (da, em sam u kolumni napisao da sam analan što æe neki koji nisu prošli èas ili dva psihologije potpuno pogrešno protumaèiti, em sam stavio èak tri slike polugolog NBA igraèa. A tek smo poèeli). KG je trejdan za naèetog Ala Jeffersona, hrpu ostarjelih i/ili loših igraèa i dva picka prve runde od kojih je jedan ionako bio Minnesotin. Hmmmm. Ovo više ne izgleda kao okej trejd nego kao èista pljaèka. Živio Kevin McHale.
Prièu nakon toga znate.Kelti su osvojili prvenstvo uz nezaboravno Garnettovo anything’s possible slavlje, sljedeæe godine su nam priuštili jednu od najboljih playoff serija svih vremena u okršaju s Baby Bullsima i na kraju ispali zbog KG-eve ozljede koljena, još jednom su se plasirali u finale u kojem su poklekli u bizarnoj sedmoj utakmici u kojoj nisu mogli zaštiti skok bez ozljeðenog Kendricka Perkinsa, a u zadnje su dvije godine ispadali od Miami Heata, momèadi s novom Velikom trojkom. Unatoè tome što su mogli i morali osvojiti više od jednog prvenstva Kelti su napravili ogroman posao – vratili su Boston meðu košarkašku elitu.
Kada se ova momèad stvorila, kada su doveli KG-a i Allena, moram priznati da sam prezirao Celticse. Njihov naslov mi je izgledao umjetno, fabricirano, kupljeno. Franšiza koja je 20 godina povlaèila glupe poteze dokopala se dvaju vrsnih igraèa zato jer u ligi postoje franšize gluplje i od nje. Nije mi se èinilo poštenim.
Kroz posljednjih pet godina Celticsi su zaradili moje poštovanje. Ne kao igraèi (ne možeš se zvat NBA fanom i ne poštovati Allena, Piercea i KG-a) nego kao momèad. Kao jedinica. Stvorili su jedinstveno zajedništvo i posljednjih su godina, kada su ih godine i ozljede kasapile iz utakmice u utakmicu, igrali odliènu košarku.
Ove sezone pogotovo. Skoknite na neki od amerièkih NBA foruma, proèitajte postove fanova Celticsa i otkrit æete kako im je ovo daleko najdraža momèad Bostona otkako se velika trojka okupila. Jasno je i zašto. Izgradili su odnos s njima, odnos kakav nisu mogli imati kada su Allen i KG tek došli. Upoznali su sve nijanse ekipe. Umjesto izraubanih bivših zvijezda poput 160 kila teškog Shaqa i sisatog Rasheeda Wallacea na parketu su igrali borbeni Stiemsma i požrtvovni Bradley. Doc Rivers više nije bio zeleni trener koji nije znao kako uspostaviti komandu nad rotacijom i zvati time-oute – pretvorio se u jednog od tri najpoštovanija trenera lige. A Rondo? Treba li uopæe trošiti rijeèi? Rondo!.
Na žalost navijaèa zelenih protiv Miamija nije išlo. Imali su ih na konpcima nakon good job, good effort pobjede u petoj, ali nisu imali snage za knockout. U šestoj je LeBron odigrao najbolju individualnu utakmicu ovogodišnjeg playoffa i zgazio Celticse u gostima, u sedmoj su Heatovci konaèno odigrali momèadsku utakmicu u kojoj su svi igraèi ostavili svoj trag.
Svejedno, Celticsi su zaslužili pljesak i ovacije i ono prekrasno Let’s go Celtics navijanje nakon šeste. Mislio sam da su gotovi, da su stari, da su ozlijeðeni, da su krepani, da nemaju sape i snage i želje. Pogriješio sam. Itekako. Borili su se kao ranjena životinja koja brani svoju mladunèad. Iako su izgubili pamtit æu ih kao šampione.
Bis drugi
Postoje momèadi koje vam se ne sviðaju zbog kombinacije igraèa, zbog naèina na koje su sastavljene, zbog iritantnih trenera, zbog medijskog hajpa koji je oko njih stvoren. Te se momèadi mijenjaju iz sezone u sezonu – jedne godine to je Heat, sljedeæe su Clippersi, dogodine bi mogli biti Grizzliesi ili Twolvesi ili Bobc… okej, ne baš Bobcatsi. Poanta je u tome da se takve momèadi mijenjaju iz godine u godinu ovisno o razlièitim varijablama. No postoje momèadi koje mrzite iz dubine duše. One se ne mijenjaju. One su uvijek tu, svake godine. Ne možete ih smisliti. Da majka Terezija igra za njih vikali bi joj da je drolja samo zbog dresa kojeg nosi.
San Antonio Spursi su takva momèad za mene. Ne znam zašto. Stvarno nemam pojma. Tako je otkako sam poèeo pratiti NBA ranih 90-ih. Kombinacija grada (imam veliku averziju prema ekipama iz sušnih i osunèanih podruèja), dresova, parketa i igraèa uèinila mi je Spurse antipatiènima. David Robinson mi se oduvijek èinio kao fejker, kao igraè koji nikada nije bio tako dominantan kako su to brojke govorile. Èovjek koji je izgledao kao div za mene je bio prenapuhani patuljak. Oprostit æete mi, bio sam dijete.
Spursi su me živcirali kao niti jedna druga momèad u ligi*. Unatoè tome morao sam im skinuti kapu. Èetiri naslova u osam godina, apsolutna defanzivna dominacija i stvaranje sustava oko najboljeg igraèa desetljeæa izaziva poštovanje. Èak sam se uhvatio kako uživam u njihovoj igri. Tvrda, obrambena, zagušujuæa košarka stvorena je za analne tipove poput mene.
*Lakersi su došli opasno blizu u par navrata. Vidite zašto su nulte za mene bile pakao.
Ove ih je godine dobar dio analitièara otpisao. Još lani su drastièno pomladili momèad i prešli na novi sustav igre, no javnost ih je dalje percipirala kao staru i sporu, defanzivnu momèad. Spursi su im zaèepili usta. Niti jedna ekipa ova sezone nije igrala ljepšu košarku, što se vidjelo i u doigravanju. Lopta je kružila, akcije su se izmjenjivale brže od fotki polugole Ave Karabatiæ na hrvatskim portalima, padale su asistencije, a èitava ekipa, i klupa i starteri, sudjelovali su u kreiranju napada. Da stvar bude bolja Spursi nisu umirali u ljepoti, nisu igrali samo za raju, njihov sistem je bio precizan i efikasan i donosio je rezultate. Mljeli su sve pred sobom. Sve dok im u žrvanj nije upao neuništivi dijamant iz Oklahoma Citya.
Thunder su svladali Spurse zato jer su poèeli igrati kao Spursi. Momèad koja je igrala izolacijsku košarku, koja je koristila individualne kvalitete svojih zvijezda za postizanje poena, koja je èesto izgledala kao neman sa tri meðusobno posvaðane glave* poèela je igrati momèadsku košarku nakon što su dobili po tamburi u prve dvije utakmice. Kada su time anulirali najveæu taktièku prednost Spursa talent je isplivao na vidjelo. San Antonio je pao u seriji koju je trebao dobiti i koju bi dobio da Oklahoma nije iz korijena promijenila svoj stil igre.
*Što se tièe igre, ne odnosa u momèadi, da se razumijemo.
Bez obzira na poraz Spursi su zaslužili pljesak i skandiranje i paradu. Ove su godine igrali najljepšu košarku u èitavoj ligi, košarku kakvu nismo vidjeli dugo godina, košarku zasnovanu na dodavanjima i na poznavanju duše vlastitih suigraèa. Na momente su me gotovo rasplakali od ljepote. Iako su izgubili pamtit æu ih kao šampione.
Gase se svjetla
Na poèetku sezone sve je bilo jasno. Èak i meni, èovjeku kojem obièno ništa nije jasno i kojemu se tri puta stvari moraju ponavljati da bi mu ušle u glavu, ako je vjerovati gospoði Franèeski. Oklahoma je konsenzusom izabrana za najbolju momèad Zapada, Heat je konsenzusom izabran za najbolju momèad Istoka. Prognoze se nisu ispunile u regularnoj sezoni u kojoj su ove dvije ekipe primat prepustile Spursima i Bullsima, dajuæi do znanja da i one imaju mane, i to velike mane, mane koje su bile vidljive i lani i koje nisu uklonjene.
Put kroz doigravanje stoga je bio težak i trnovit. Za Heat je bio poput križnog puta, s obzirom koliko su ih mediji razapinjali. Gubili su 2 – 1 od Pacersa i 3 – 2 od Bostona i oba puta su se izvukli uz Wadeovo junaèenje protiv Indiane i LeBronovu konstantnu briljantnost koja je kulminirala eksplozijom mamojebanja u znate veæ svi kojoj utakmici Ozljeda Chrisa Bosha znatno je utjecala na njihov put kroz doigravanje – role playeri Miamija bili su izrazito neuèinkoviti u širenju prostora dalekometnim šutevima u dobrom dijelu utakmica što je dodatno kompliciralo stvari za halfcourt sustav Miamija zasnovan na penetraciji reketa i drive and kick igri. Unatoè svim problemima prošli su dalje, konaèno su svi zdravi i spremni za finalni dernek.
Za razliku od Miamija Thunderovci nisu imali toliko problema. Naizgled. U prvoj su seriji pomeli Maverickse, ali ne smijemo zaboraviti da su prve dvije utakmice uzeli u zadnjim sekundama, na jedvite jade. Lakerse su stukli 4 – 1, ali ne treba zaboraviti da su gubili 7 razlike dvije minute prije kraja druge i da su Lakersi imali 13 poena prednosti u èetvrtoj èetvrtini èetvrte utakmice. Protiv Spursa su gubili 2 – 0, u dvije utakmice su gubili dvoznamenkastom razlikom na poluvremenu i unatoè svemu su pobijedili. Dokazali su se kao najclutch ekipa liga, kao momèad koja ima tri igraèa s mudima veæim od Johna Holmesa i Rona Jeremya i Rocca Siffredija, kao tim kojeg je teško ubiti u pojam. Oklahoma je na svom putu do finala pobijedila tri momèadi koje su osvojile deset od posljednjih trinaest naslova NBA prvaka. Pobijedili su momèadi koje su u zadnjem desetljeæu postale sinonim za izvrsnost. Pobijede li i Miami ta se brojka penje na 11 od 13. Možete samo zamisliti koliko su gladni.
Hedlajneri
Liga je dobila ono što je htjela. Kežual gledatelji su dobili ono što su htjeli. TV kuæe su dobile što su htjele. Thunder – Heat je obraèun koji nudi spektakl, kao Beatlesi 67. ili Stonesi 71. ili Michael Jackson 85. ili Nirvana 91. ili Eminem 2002. Sve ostale momèadi, sva ostala moguæa finala bile bi predgrupe na košarkaškom festivalu, ovaj obraèun je headlajner. Jasno je i zašto. Dvije mlade, gladne momèadi. Dvije ekipe koje, u oèima medija a posredno i javnosti, predstavljaju demarkaciju izmeðu košarkaškog dobra i zla*. Dva istinska superstara bez prstena u direktnim okršajima. Dvije velike trojke. Obraèun Oklahome i Miamija nudi daleko najviše materijala za pisanje, nudi narativ od kojeg su saèinjeni bestseleri. No rijeèi su podmukla stvorenja i od njih se može isplesti šarena i èvrsta mreža èak i od najtanjih i najobiènijih niti. Zaboravite na prièu, ne vjerujte hajpu. Jedino što je bitno je ono što æemo gledati na terenu.
*O tome gdje leži linija razgranièenja dalo bi se raspravljati, naroèito ako pitate navijaèe SuperSonicsa.
Vjerujem, iskreno vjerujem da nas èeka dobra serija. Ne dobra prema nekim nepouzdanim, neprovjerenim, dvosmislenim kriterijima veæ prema šturoj definiciji s poèetka ovog glomaznog teksta.
Individualni matchupovi su dovoljno jaki da vam izmame sline na usta, brže i žešæe nego polupeèena janjetina koja se okreæe po restorina smještenim uz staru cestu Zagreb – Split. Obraèun Duranta i LeBrona veæ se sad nalazi u fokusu, što je sasvim jasno kada uzmemo u obzir individualizaciju timskih sportova provedenu kroz posljednjih 20 godina. Gotovo pa je nemoguæe reæi tko æe u ovom dvoboju odnijeti pobjedu, no ja bi prednost ipak dao LeBronu, samo zbog toga što igra miljama bolju obranu od Kevina i zbog toga što se Durant zna muèiti protiv snažnih i pokretnih krila koja mu mogu parirati visinom (èitaj Artest, Iggy, Deng. LeBron). Naravno, nije to jedini obraèun – Westbrook æe odmah u startu napasti Chalmersa koji je ove sezone igrao puno bolje nego ikad prije, Miami æe uzvratiti preko Bosha koji æe namuèiti i Perkinsa i Ibaku, a Harden i Wade bi se trebali poništiti u obraèunu jedan na jedan, naroèito ako Thabo pomogne velièanstvenom bradonji. Matchupovi su sjani zato što su jako, jako izjednaèeni, i ne vidim kako netko može reæi da jedna ekipa ima prednost u tom segmentu nad drugom. Matchupovi neæe riješiti ovu seriju.
Ono što bi je moglo riješiti je funkcioniranje igraèa unutar momèadi. Tri stvari su kljuène – protok lopte u punim napadima, onemoguæavanje protivnika u kontranapadima i obrambena filozofija.
I jedna i druga momèad su se muèile s prvom stavkom kroz èitavu sezonu, to su uostalom bile njihove najveæe mane, zbog toga nisu završile kao prve ekipe svojih konferencija. Ono što može veseliti navijaèe Oklahome je što su njihovi ljubimci upravo u tom segmentu igre napravili najveæi iskorak u seriji sa Spursima, Westbrook je poèeo puno ranije ulaziti u fazu napada zato jer je prestao trošiti sekunde driblajuæi okolo naokolo kao zvrk za vrijeme Hanuke, a Durant je pokazao da ima pregled igre i da može dodavati loptu otvorenim suigraèima kada je udvojen.
Heatovci nisu napravili takav korak naprijed, no njihovi se navijaèi imaju pravo nadati kako æe uèestalim kontranapadima anulirati bilo kakvu prednost koju Oklahoma stekne u halfcourtu. Thunderovci su skloni pogreškama, jedna su od najgorih ekipa lige u èuvanju lopte, a kada u obzir dodamo kakav pritisak Wade i LeBron stavljaju na vanjske linije ponajboljih momèadi lige jasno je da æe Miami odnijeti pobjedu u toj kategoriji.
Obrane bi trebale anulirati bar dio prednosti za obje momèadi. Miamijev visoki pritisak je kao stvoren za sprjeèavanje protoka lopte, a Oklahoma nema visoke igraèe koji igrom leðima mogu prisiliti Heat da se urušava i brani reket. Oklahoma je pak mobilna momèad koja je znatno poboljšala obranu reketa u drugoj polovici sezone pa bi Ibaka, Perkins i Collison trebali biti u stanju sprijeèiti bar jedan dio proboja Miamija. Kvragu, kad ovako posložimo stvari opet ispada da su momèadi bolesno izjednaèene. Što znaèi samo jednu stvar.
Seriju æe riješiti sitnice. Pravovremeno pozvan time – out, dobra izmjena niskih i visokih, iskorištavanje mismatcha u onih nekoliko minuta dok treneri ne primjete pogrešku, individualna nadahnutost. Serije nekad možete promatrati kao cjeline u kojima individualne prednosti jedne momèadi jednostavno moraju isplivati na površinu. Ovo nije takva serija. Svaka æe utakmica biti prièa za sebe, svaka æe utakmica predstavljati jedinstvenu cjelinu na osnovu koje se ništa ne može zakljuèivati, na osnovu koje se ništa ne može predvidjeti. Momèadi su toliko izjednaèene da je i vraæanje nakon 0 – 3 u seriji moguæe. Dok sam ovo pisao, dok sam gledao klipove na YouTubeu, dok sam istraživao statistiku i dok sam lupao glavom u zid svjestan da ovaj loše posložen tekst ne prenosi svo uzbuðenje koje osjeæam zbog nadolazeæeg finala promijenio sam mišljenje o buduæem pobjedniku otprilike sedamdeset i šest puta. Što znaèi samo jedno. Èeka nas pakleno finale.
Prognoza: Oklahoma iz sedam. I da me jebeš ne mogu objasniti zašto.
Okej, znam, znam, ovo je jedna od najgorih kolumni koje sam napisao. Jebiga, nekad vam baš ne ide. Oprostit æete mi, nadam se. U meðuvremenu skoknite na fejs koji se kroz posljednjih mjesec dana pretvorio u iznimno zanimljivo mjesto puno zajebancije i odliènih rasprava.
Kolumnist Hrvoje Franèeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Èovjek koji je buljio u ekran