Ove su godine Phoenix Sunsi opet naletjeli na svoje vjeène protivnike. Kroz proteklih 10 godina Spursi su im uvijek uzimali mjeru i svojom dosadnom, obrambenom košarkom gasili sjaj Nasheve razigrane ekipe. Ove su godine Sunsi dobili još jednu priliku, no da bi pobijedili Spurse prvo su morali pobijediti sebe.
Zaboravite na staru amerièku izreku, osveta je najbolje servirana podgrijana. Na golemoj, kozmièkoj sunèevoj baklji. Sunsi su pomeli pod Spursima, isti onaj pod po kojem je Nash krvario iz nosa i sad iz oka, i na kojem je završio nakon hokejaškog udarca Roberta Horrya. Metla možda nije poèistila svu gorèinu teških poraza, no nema sumnje kako je pod sada èist za nove izljeve krvi.
Na žalost, poprilièno je oèito kako æe se krv liti veæ u finalu Zapada. Lakersi su gadan matchup za ovu ekipu Sunsa, mogu ih ubiti iznutra, mogu braniti pick ‘n’ roll, mogu èuvati Amarea puno bolje nego je to radio Duncan, i mogu odgovoriti na svaki pokušaj Sunsa da ubrzaju ritam. Lakersi mogu igrati i brzo i moæno, i u tranziciji i u punom napadu, i teško je vjerovati da im se Sunsi mogu oduprijeti*.
*Vidite što vam se dogaða kad podupirete luzerske momèadi. Èaša je uvijek napola prazna.
No, do tad Sunsi mogu uživati u pobjedi koja je trebala stiæi nekoliko godina ranije. Mogu uživati u tome što su konaèno pobijedili ri… zapravo, ne rivale, koliko svoje smrtne neprijatelje; nasilnike iz škole koji su im svaki dan otimali sendvièe, skidali gaæe ispred cura i zabijali im glave u zapišani pijesak na skoku u dalj poslije nastave. No, kako to da im je to pošlo za rukom s najslabijom ekipom u zadnjih pet godina, bar na papiru? Jesu li Spursi stvarno toliko stari i nemoæni i spori?
Ne može se poreæi kako ovo više nije ona dinastija koja je masakrirala protivnike defanzivom, uspavljujuæim tempom i superdosadnim koševima od table Tima Duncana. No, teško je reæi da su Spursi olinjali, bezubi psi koji su mirno legli u vrelu teksašku prašinu kako bi crkli na podnevnom suncu*. Ako izuzmemo Jeffersona koji je praktièki èitavu sezonu odigrao u hladovini, teško je reæi da se San Antonio nije trudio. No, Sunsi su uvijek znali pronaæi odgovor.
*Nije da se trudim imati ove sunèane izljeve. Doðe to samo od sebe.
Zapravo, èitava ova sezona bila je sezona odgovora. Postavljalo se pitanje može li Nash igrati na nivou u godinama za penziju. Hoæe li Amare biti trejdan? Jesu li ovo zadnji trenutci Kerra u uredu? Mogu li no-name igraèi poput Dudleya, Fryea, Dragiæa, Amundsona i Lopeza odraditi kvalitetne role? Može li Stoudemire opet biti onaj stari? Hoæe li se Richardson uklopiti? Jel’ Hill zdrav? Mogu li uopæe do playoffa? Odgovor je danas sasvim jasan, no nemojte kriviti ljude što pitaju. Sunsi su navikli navijaèe na razoèarenja. Ipak su bili najbolja ekipa na papiru koja nikako nije mogla napraviti bitan rezultat u playoffu.
Neki æe za to okriviti run ‘n’ gun igru bez prave obrane, izmišljat æe svakojaka èudesa, i možda su u pravu. Možda se prvenstvo ne može osvojiti igrajuæi neobuzdanu, divlju, poetiènu i prekrasnu košarku. Možda je rudarenje i guranje jedini naèin za dolazak do prstena. No, možda Sunsi nikad nisu bili pravo dobra ekipa.
Pat Riley je izmislio nešto što se zove disease of more. Prema njemu uspjeh u košarci raða neuspjeh – jednom kada uspijete svi se umisle, traže veæe role, više minuta, više šuteva, i uskoro se ona osjetljiva ravnoteža u momèadi naruši i sve ode u Clipperse*. Sunsi možda nikad nisu osvojili prvenstvo, ali bili su uspješni, bili su veliki i, što je najgore, imali su velika imena u ekipi. Nash, Amare, Marion i Johnson su bili igraèi koji su imali svoje ja, bili su prepoznatljivi. Puno je lakše pomiriti dva superstara s pet role-playera nego èetiri zvijezde jednakog sjaja, kolikogod im sustav u kojem se igralo odgovarao.
*Što je košarkaški sinonim za kvragu.
Današnji Sunsi ne pate od tog problema. Ako ste ikad slušali Jareda Dudleya njemu je savršeno jasno kakvu ulogu ima u ekipi i što mora raditi da zaštiti Nasha i Amarea. Dragiæ je u više navrata pokazao kako može biti starter u ligi, no skrušeno prihvaæa svoju ulogu. Hill zna kako je napaæeni veteran koji ne mora izigravati junaka, koji može voditi ekipu i koji zna guknuti kakvu mudru rijeè mladiæima*. Richardsonu njegova uloga možda nije sasvim jasna, no dovoljno je pametan da zna kako je ovo Steve+Amare momèad. Deèki idu zajedno u kino i na veèere, druže se izvan treninga i po prièama iz svlaèionice i po igrama na terenu je sasvim jasno kako se radi o ekipi.
*I pogoditi bezobrazno par šuteva preko bilo koga. Hill je odigrao sjajno u playoffu kad god je trebalo.
To su savršeno pokazali u ovom playoffu, naroèito u seriji protiv Spursa. Kad bi momèadi išlo loše netko bi preuzeo uzde, ili kroz èitavu tekmu, ili kroz èetvrtinu, ili samo na par minuta. Richardson je to odradio u prvoj, Hill i Frye u drugoj. Dragiæ je imao fantastiènu èetvrtu u treæoj kada je pogaðao i moguæe i nemoguæe, a Nash je pokazao tko je gazda ubacujuæi loptu za loptom unatoè rasjeèenoj obrvi. Amare nije samo konstantno zabijao nego je i igrao obranu i èitava momèad izgledala je kao jedno. Serija je bila savršena, od Los Sunsa i simboliène geste protiv rasistièkih zakona, do Gentryevog zagrljaja u odijelu sa znojnim i skromnim Dragiæem (video). Ove èetiri utakmice bile su jedan od najzanimljivijih i najuzbudljivijih sweepova koje sam ja imao priliku gledati, svaka utakmica nabrijana, svaka utakmica s nekim pamtljivim trenutkom ili fantastiènom predstavom.
Sunsi su konaèno prošli Spurse i to na najbolji moguæi naèin. Ekipa, prava ekipa Sunsa pobijedila je tim koji je kroz prošlu dekadu postao simbol momèadske košarke. Golemi crnac s juga i mršavi Kanaðin opsjednut nogometom pobijedili su svoje demone zahvaljujuæi ekipi koju je sastavio èovjek roðen u Libanonu, a do pobjede protiv svojih najveæih protivnika došli su usred države koja je upravo donijela najrasistièkiji zakon u posljednjih 20 godina. I onda mi netko kaže da košarka nije nešto više od 10 frajera koji bacaju loptu kroz obruè.