Izmeðu Amerike i Europe postoje ogromne kulturne razlièitosti u najosnovnijoj filozofiji života; razlièitosti koje se iz nekog neobiènog razloga ne reflektiraju unutar kompleksne ideje profesionalnog sporta. U Starome svijetu, u kojem je ideja društvene pravde izgradila finu malu tvrðavu kroz posljednjih parsto godina, jedino što odreðuje sudbinu sportskih momèadi je novac i slobodno tržište. U Americi, središtu liberalnog kapitalizma, pak postoji restriktivni sistem koji, u teoriji i na papiru, garantira jednake šanse za borbu za naslov. Radi se o zanimljivom fenomenu koji se pojavio u posljednjih 25 godina i posve izmijenio lice sporta.
Europi je donio eskalaciju plaæa sportaša, denazionalizaciju nogometnih liga, preslagivanje klubova u korporacije, otuðivanje navijaèkog korpusa i odstranjivanje radnièke klase, ako æemo biti vulgarni i prièati o klasama, sa stadiona. Promijenile su se i same strukture momèadi – ekipe koje imaju najviše love; bez obzira na tradiciju, nogometne škole, skaute i sliène stvari potrebne za pronalaženje i proizvodnju igraèke kvalitete, poèele su dominirati.U Americi su se javile potpuno iste stvari – eskalacije plaæa, elitizacija sportskih priredbi kroz drastièno poveæanje cijena ulaznica, i tako bliže, i tako dalje, i tako dosadnije. Promijenile su se i same strukture momèadi – salary cap, prisilna podjela profita, veæ postojeæi draft sustav i centralistièki, gotovo totalitaristièki ustroj liga sa komesionarom/diktatorom na èelu – donijele su velike promjene koje su, na papiru i u teoriji, omoguæili svakoj momèadi da se ravnopravno bori za naslov, bez obzira na velièinu njenog tržišta i promet koji generira.
Stoga nije èudno što su abortirane sportske momèadi postale endemska amerièka pojava. Nigdje u svijetu vas kombinacija pravila biranja novih igraèa, zavrzlama sa salary capom i centralistièke intervencije ne prisiljava da prekidate prirodni razvoj ekipe i tonete na dno kako bi se jednog dana vinuli prema vrhu. Posljednja abortirana momèad koju smo imali u NBA ligi, koja služi kao najbolji primjer spomenutog modela, pobaèena je pod neuobièajenim okolnostima. Momèad Indiane je slovila za najveæeg favorita lige do trenutka u kojem je Ron Artest uletio u gledalište i napravio rusvaj. Kroz sljedeæe dvije sezone Pacersi su ostali bez Reggieja Millera, Rona Artesta, Stephena Jacksona i Jermaina O’Neala, a momèad koja je trebala podiæi trofej Larrya O’Briena plasirala se u jedan jedini playoff u èetiri godine, u kojem je isprašena nakon prve runde.
Prije tjedan dana bili smo svjedoci još jednog abortusa koji je prošao gotovo pa neprimjeæeno u odnosu na onaj Pacersa. Portland Trail Blazersi su napravili nekoliko preciznih rezova i odstranili deformirani plod napornog rada koji se nikad nije rodio. Momèad koja je trebala dominirati Zapadom i sprati ljagu s uprljanog imena Blazersa se raspala bez da je ispunila svoj potencijal. Poput bloka kamena koji je trebao postati prekrasan kip, ali se raspuknuo pod udarcima dlijeta.
Sredinom nultih navijaèi Trail Blazersa u potpunosti su okrenuli leða svojoj ekipi. Najrabijatniji navijaèi lige, poznati po tome što nikada ne govore protiv svojih i što napadaju svakoga tko se usudi reæi ružnu rijeè o igraèima Blazersa, puštali su paru kroz uši kao likovi u crtiæima. Bilo im je dosta. Portland je i dalje postizao solidne rezultate, redovito su ulazili u doigravanje, ali Blazersi su istovremeno donosili sramotu gradu koji je imao i još uvijek ima samo jednu jedinu profesionalnu sportsku momèad kojom se neizmjerno ponosi. Jail Blazersi su uprljali ime grada koji se dièi opsesivnim ganjanjem izvrsnosti. Maurice Cheecks je došao na mjesto trenera i u tren oka izgubio uzde, ulagujuæi se zvijezdama na svom rosteru. Ruben Patterson, registrirani seksualni prijestupnik, postao je èlan ekipe. Rasheed Wallace, Qyntell Woods i Damon Stoudemire bili su kažnjeni zbog posjedovanja trave. Woodsu se konzumiranje travurine i moglo oprostiti pošto i nije imao nekog talenta pa se nije imalo što uništiti, a i trebala mu je terapija za smirenje buduæi da je bio poprilièno ratoboran tip. Što je dokazao organziravši borbe pasa u svom stanu. Sheed je takoðer bio van kontrole – dobio je sedam utakmica kazne jer je napravio saèekušu za suca Tima Donaghya i navodno zaprijetio da æe ga razbiti*, a godinu dana ranije bacio je ruènik u lice zgaženog Arvydasa Sabonisa koji je riskirao svoje dugoroèno zdravlje igrama u playoffu. Saba je uskoro napustio momèad. Problemi tu nisu stali – Zack Randolph i Patterson su se pomlatili na treningu, policija je još jednom našla drogu u Stoudemireovoj kuæi, a Darius Miller je trenera Cheeksa nazvao „niggerom“, u ne baš prijateljskim okolnostima.
*Jep, Donaghy je frajer koji je završio u pržunu nakon što se otkrilo da se kladio na NBA utakmice. Sheed je možda bio lud, ali nije bio glup i nanjušio je smrad od samog poèetka. Za ovo ga ipak ne možemo kriviti, šta ne?
Jail Blazersi su bili užasno zabavna ekipa za praæenje*, ali nisu bili ekipa za koju su ljudi mogli navijati. Obožavam ekipe koje imaju par ludonja, koje igraju grubo i koje tu i tamo naprave spaèku, ali Jail Blazersi su bili uistinu odurna momèad. Zato jer uopæe nisu bili momèad. Navijaèi su trpjeli i trpjeli i trpjeli, poput zlostavljane žene u nesretnom braku. Sve dok nisu izvukli nož za filetiranje iz ladice za beštek i poèeli ubadati.
*Okej, osim sranja s borbama pasa. To je stvarno dno dna od kojeg mi se povraæa.
Blazerse nije bilo briga za publiku. Bonzi Wells, èiji su intervjui bili blesaviji od njegovog imena, izjavio je kako momèad nije briga za navijaèe, da im se živo jebe za to što oni misle. Odnos izmeðu igraèa i ljudi za koje igraju se u potpunosti raspao. Ljudi su prestali iæi na utakmice, a Rose Garden je bankrotirao. Blazersi su dopustili da njihov nekoæ prekrasni košarkaški vrt zaraste u korov.
Sve dok Paul Allen, gazda kluba, nije konaèno otvorio herbicid i stao špricati.
Ta momèad Blazersa nije bila abortirana, ona je razvila svoj puni potencijal. Problem je što je njen potencijal bio monstruozan te se pretvorila u èudovište. Ustrijeljena je saèmaricom iza staje, poput bijesnog psa u amerièkim filmovima. Novi GM Kevin Pritchard krenuo je u agresivnu obnovu i iz rukava izvukao tri nevjerojatna poteza koji mogu stati bok uz bok najboljim potezima Reda Aurbacha ili Jerrya Krausa. Postavio je temelje nove momèadi Trail Blazersa. Momèadi koja je kasnije abortirana.
Sve je zapoèelo 2006. godine kada je nakon drafta zamijenio Tyrusa Thomasa za LaMarcusa Aldridgea. Eksplozivno krilo koje se ne trudi za èovjeka kroz kojeg možete vrtjeti napad? Nije loše, šta ne? Njegov sljedeæi potez bio je još bolji. Thea Ratliffa i Sebastiana Telfaira pretvorio je u Dickeaua, LaFrentza i Foyea i onda je napravio nezamislivo – Randya je trejdao za Brandona Roya (hvala Minnesotta). U jednom danu Pritchard* je preporodio franšizu koja se èinila mrtvom. Dovukao je visokog igraèa koji je trebao biti prijetnja s poludistance i na taj naèin omoguæavati hi – lo igru sa Z-Boom koji je ostao u ekipi kao podsjetnik na nesretne dane Jail Blazersa, a uz njega je dobio old skool beka koji je metodiènim pokretima, varkama glavom i košarkaškom inteligencijom ostavljao protivnike u prašini unatoè ne pretjerano impresivnim fizikalijama.
*Samo da vas podsjetim kako je Pritchard godinu dana ranije obavljao funkciju direktora košarkaškog osoblja te je nagovarao Paula Allena i GM-a Johna Nasha da treæim pickom drafta uzmu Chrisa Paula. Jok. Trejdali su taj pick u Utah koja je izabrala Derona Williamsa, a Blazersi su sa šestim i dvajsedmim pickom koje su dobili zauzvrat izabrali Martella Webstera i Linasa Kleizu. Homer bi rekao D’oh.
Sljedeæe godine Pritchard se riješio Randolpha koji je postajao sve nesnosniji i sve lijenjiji, no njegov najvažniji potez povuèen je na draftu. Umjesto Kevina Duranta izabrao je Grega Odena. Premda se sada èini kako je bilo suludo birati na koledžu stalno ozlijeðenog centra umjesto igraèa sa nevjerojatno teènom igrom poput Kevina, naroèito od franšize koja je dvadesetak godina ranije izabrala na koledžu stalno ozlijeðenog centra ispred fantastiènog strijelca, Greg Oden je bio igraè kakav je trebao Trail Blazersima. Imali su prvog strijelca u Royu i drugi im nije trebao. Imali su jako mekanu èetvorku koja je izbjegavala kontakt u LaMarcusu Aldridgeu. Sve što im je trebalo za pohod na naslov bio je robusni, èvrsti, obrambeno orijentirani centar koji je kupio ofenzivne skokove. Nije im trebalo krilo koje æe zabijati, nije im trebao plej jer su i Aldridge i Roy bili plejmejkeri. Trebao im je centar. Izabrali su Odena. Danas se to èini suludim potezom, ali tada je to bio potez zbog kojeg su se u Oregonu razvile zastave, zbog kojeg se zatrubilo u lovaèke rogove i zbog kojeg se najavio pohod na titulu i skidanje ljage koja se još cijedila sa loga Blazersa. Unatoè tome što se Oden ozlijedio Portland je upisao 41 pobjedu.
Konaèni temelji buduæe šampionske momèadi postavljeni su sljedeæe sezone. Pritchard je za lovu uzeo dva tricaša Rudya Fernandeza i Julia Jonesa, iz šešira je izvukao Darella Arthura i zamijenio ga za fantastièno defanzivno krilo Nicolasa Batuma, malo se zglajzao na draftu izabravši Brandona Rusha* kojeg je trejdao za Baylessa i Diogua te Omera Asika koji je ostao u Europi, ali je svejedno nadogradio temelje ekipe èija se slava poèela širiti diljem zemlje poput trbuha Shaquilla O’Neala nakon dviiljadeèetrte. „Za pet godina“, vrištali su svi, „ova æe ekipa donijeti naslov u Portland“. Kako su se samo prevarili.
* Iza su ostali Anthony Randolph, Ibaka, Hibbert, Lee, Anderson, George Hill, Pekoviæ, DeAndre Jordan, JaVale, Speights, Chalmers, Mbah a Moute i Dragiè. Kada uzmemo u obzir da su prije Rusha birani Derrick Rose, Beasley, Love, Westbrook, Mayo, Gallinari, Erick Gordon i Brook Lopez sve što možemo reæi je – jebemti život, koji draft!
Neostvarena momèad Blazersa navijaèima je donijela dvije sezone sa preko 50 pobjeda i tri ispadanja u prvoj rundi doigravanja*. Donijela im je niz uzbudljivih utakmica – lanjske pobjede u gostima kod Miamija i Royevo uništavanje Mavericksa u finišu èetvrte utakmice prve runde plejofa bili su posljednji bljeskovi ekipe na samrti. Momèad koja je na papiru imala imala sve – rasnog strijelca, plejmejkersku èetvorku, hi – lo igru, duboku klupu, jaku obranu trice, dominantnog defanzivnog centra i jako dobrog trenera rascopala se kao Marvinova glava u Pulp Fictionu.
* Blazersi su fascinantna franšiza koja jako brzo apsolvira periode ponovne izgradnje. Od 1977. kada su osvojili svoj prvi i jedini naslov (još jedna momèad èiji je plafon bio puno veæi i koja je pala zbog ozljeda Billa Waltona) odigrali su 35 sezona. U samo sedam sezona nisu igrali u playoffu. Tri puta su ispali u drugoj rundi, tri puta u finalu konferencije, dva puta u velikom finalu, jednom od Pistonsa, jednom od Bullsa. Èak 20 puta, dvadeset jebenih puta, su ispali u prvoj rundi doigravanja. To je tako ludo da ne znam šta bi reka.
Prije tjedan dana ta šampionska ekipa je abortirana. Otpuštanjem uvijek ozlijeðenog, pokunjenog Grega Odena, èije vas tužno lice jednostavno tjera da ga zagrlite i kažete mu da æe sve biti u redu, prestali su snovi o šampionatu. Nešto ranije otpušten je i trener Nate McMillan, Pritchardu su uvalili kajlu dvije sezone ranije*, a pravi raspad je poèeo kada je Brandon Roy otišao u penziju nakon što je otkrio da u koljenima umjesto ligamenata ima laštik iz tisuæu puta opranih mudanata.
*Pritchard je dobio otkaz par dana prije drafta 2010. godine zbog konstantnih neslaganja s Paulom Allenom. Gospodin èovjek je ostao u franšizi, pripremio draft do kraja i onda se pokupio.
Blazersi su krenuli u novu izgradnju sa nekoliko solidnih blokova (LaMarcus koji i sam pati od rijetke bolesti srca, Batum, Babbit), nekoliko utega (ugovori Webstera i Wesa Matthewsa) i hrpetinom istièuæih ugovora. S visokim pickom na prekrcanom draftu i gomilom prostora ispod salary capa trebali bi kroz godinu ili dvije složiti momèad koja se još jednom može natjecati za playoff. No to nije bitno, to nije tema ove prièe, to nije ono što nas zanima, na to smo ionako navikli.
Bez obzira kako Blazersi igrali u buduænosti zauvijek æe ostati žal što njihova abortirana momèad nije ostvarila svoj puni potencijal, žal koji ne postoji samo meðu opsesivnim navijaèima Portlanda nego i meðu istinskim ljubiteljima košarke. Gledati spore, metodiène, kirurški precizne napade Portlanda i taj nevjerojatni talent kojim je ekipa bila prekrcana za mene je predstavljao istinski užitak. Momèad predvoðena Royem i Aldridgeom zauvijek æe ostati upamæena kao dokaz da u amerièkim sportovima, naroèito u NBA-u, ne postoje sigurne stvari. Favoriti nisu bitni. Ostat æe upamæena kao upozorenje da u bilo kojem trenutku možete ostati bez buduænosti. Bez obzira je li u pitanju smrt Lena Biasa ili Dražena Petroviæa, ludilo Rona Artesta i Stephena Jacksona ili ozljede Brandona Roya i Grega Odena sportska smrt uvijek lebdi iznad nadarenih ekipa. Jedan krivi potez i gotovo je. Abortus. Kraj. Kraj kakav se dogodio Portland Trail Blazersima kojima sudbina nije bila naklonjena. Poèivali u miru, saèuvani u uspomenama njihovih navijaèa koji ih sigurno neæe zaboraviti.
Jel vas ubio u pojam ovaj kraj? Je? E pa neka. Eto vam na. Vi æete se meni veseliti suncu i proljeæu?! Nema šanse. Za kaznu izvolite napisati koja je vama najdraža momèad koja nikad nije ispunila svoj potencijal i koja je na kraju abortirana. Sastavke šaljite na fejs.
Kolumnist Hrvoje Franèeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Èovjek koji je buljio u ekran