Franèeski: Rivalstvo bez kraja

Ponekad se osjeæam kao najveæi kreten. Nije to ništa èudno i bogznakako zanimljivo – svi znamo provaliti neku glupost i povuæi krivi potez zbog kojeg se kasnije crvenimo. Problem je samo kad vam to postane navika, kad se tako osjeæate jedno duže vrijeme.

NBA sezona 2009/2010 pretvorila me u konstantnog, apsolutnog, neprikosnovenog kretena. Svaki dan gledala se utakmica ili dvije, vukle su se usporedbe, prouèavali igraèi, analizirale su se odluke trenera, izvlaèili se zakljuèci. No regularna sezona, po tko zna koji put, pokazala se potpuno nebitnom. Kako drugaèije objasniti ulazak Lakersa i Celticsa u finale doigravanja?*

*Navijaèima ova dva kluba preporuèam preskakanje sljedeæih nekoliko paragrafa. Nerviranje nije dobro za zdravlje.

Ajde, Lakerse još kako tako mogu progutati. Igrali su na refule, nisu bili uvjerljivi i imali su masu problema unutar ekipe, ali su svejedno ugrabili to prvo mjesto zajebanog Zapada, unatoè slabašnom završetku sezone. Istina, na papiru je ova momèad morala upisati 67 pobjeda i apsolutno zgaziti sve ekipe u ligi, na papiru je ovo bila momèad koja se mogla transformirati iz in ‘n‘ out tima u èistu šutersku momèad. Mogli su gaziti u tranziciji i strpljivo igrati u halfcourtu. Mogli su šutirati 20 trica po utakmici ili se strpljivo zabijati u reket i tražiti faule. Na papiru je ovo bila dominantna ekipa, ekipa poput Spursa sredinom desetljeæa. No, Lakersi nisu bili gladni. Bili su savršeno zadovoljni s tim da omaste brk, ostave mjesta u želucu za desert i svejedno izgledaju kao najveæi krkan za stolom. Ekipa èovjeka koji je opsjednutog svojim mjestom u povijesti propustila je priliku da upiše povijesnu sezonu.

S druge strane za Celticse nema oprosta. Momèad koja je s 3-7 ušla u playoff, koja je bila poprijeko posvaðana (Big Three vs Rondo), koja je imala Rasheeda Kremšnitu Wallacea u svojim redovima, koja je u 20 utakmica koje sam gledao igrala preko kurca i koja je frustrirala svoje fanove više od bilo koje druge ekipe u ligi ne zaslužuje biti u finalu. No, kao što smo veæ bezbroj puta ponovili – regularna sezona nije važna.

Istina, od poèetka playoffa navijao sam kontra ove dvije ekipe. Lakerse ne podnosim, nikad ih nisam podnosio, i nikad neæu, ne podnosim taj holivudski stav, odvratne ljubièaste dresove i fejk navijaèe koji se pojavljuju samo u playoffu zajedno sa svojim botoksiranim dronfuljama. Celticse inaèe gotivim, dragi su mi još od Bird/McHale kombinacije, ali ove su mi se godine zgadili zbog te nonšalancije, odustajanja i provlaèenja. Osim toga, obje su momèadi sklepane odvratnim tradeovima. Pau je stigao u Lakerse zahvaljujuæi Jerryu Westu, legendi kluba koja je bila na izlaznim vratima iz Memphisa i koja je napravila uslugu ekipi u kojoj je stekla svu slavu. Garnett je stigao u Celticse zahvaljujuæi Kevinu McHaleu, legendi kluba koja je bila na izlaznim vratima iz Timberwolvesa i koja je napravila uslugu ekipi u kojoj je stekla svu slavu.

No èak ni to nije bio prvenstveni razlog zbog kojih sam slavio svaki put kad bi Artest šutnuo tricu, Pierce promašio skok šut, Gasol zalamatao rukama tražeæi nepostojeæi faul ili Rondo pogodio prednji dio obruèa iz slobodnjaka. Jok. Kao i obièno presudilo je moje favoriziranje slabijih ekipa. Ok, Magic možda nije slabiji tim od Celticsa*, ali nikad nije ništa osvojio. Celticsi su pak najtrofejnija momèad u povijesti lige. Isto je i s Phoenixom – nikad osvojenog naslova unatoè dvije apsoštrumpfno genijalne ekipe (Majerle, Johnson, Ainge, Chambers, Barkley i Amare, Marion, Johnson, Richardson, Nash) i možda najljepše košarke igrane u nultima. S druge strane Lakersi su druga najtrofejnija ekipa u povijesti lige. Nije bilo teško pogoditi koga æu favorizirati ove godine.

*Iako imaju Vincea Cartera, što vas u startu èini underdogom. Mislim, Vince uvijek pronaðe naèin da nestane u najveæim utakmicama, i ove je godine uspješno izveo svoju Houdini predstavu. Baš kao i Rashard Lewis. Zapravo, Celticsi su na putu do finala pobijedili dvije ekipe u èijim sastavima drugi i treæi najbolji igraè uporno nestaju u playoffu. Za Cavse su to bili Mo West i Antawn Jamison, u Orlandu su to bili Carter i Lewis.

No, što je tu je. Èeka nas još jedno finale Lakersa i Celticsa, po 387 put u povijesti. Što zapravo i nije toliko loša stvar, kad èovjek malo bolje pogleda. Možda tu nema klasiènog rivalstva kakvo je vladalo izmeðu Wilta i Rusella ili Birda i Magica*, ali u eri u kojoj se igraèi grle nakon utakmica i organiziraju blesave free agent summite u kojima æe se dogovoriti tko æe igrati za koju momèad, možemo slobodno reæi kako ovi igraèi jedva èekaju da se jedni drugima naloèu krvi.

*Zanimljivo kako su najveæe legende Lakersa poznate po imenu ili nadimku, dok su legende Celticsa prepoznatljive iskljuèivo po prezimenu. Hm. Usput budi reèeno, fanovi Lakersa i Celticsa mogu opet èitati kolumnu. Samo nemojte da vam pogled krene prema gore.

Za poèetak tu su Kobeove uspomene na poraz prije dvije godine i na ono ponižavanje i gaženje u posljednjoj utakmici. Tu je Pierceova misteriozna ozljeda i pojavljivanje u invalidskim kolicima. Svaki put kad èovjek završi na podu (a hoæe, to je ipak Pierce) fanovi Lakersa æe poèeti urlati i kolutati oèima. Tu je dugogodišnja mržnja izmeðu Raya Allena i Kobea. Tu je Ron Artest koji još nije imao pravi Ron Artest trenutak u Lakersima i ovo finale je odlièna šansa da napravi cirkus*. Naravno, na samom kraju tu je i legenda, tu su svi oni teški okršaji ova dva kluba, tu je rivalstvo, tu je razlika izmeðu svjetonazora koji vladaju u Bostonu i Los Angelesu i koji se uporno odražavaju na njihovim košarkaškim momèadima. NBA finala su èudne biljke koje rijetko ispunjavaju oèekivanja navijaèa, no ovo finale, koliko god navijao kontra njega, moglo bi nam pružiti povijesni okršaj.

*Na žalost, to se neæe tako lako dogoditi. Iako veæina suigraèa ne pondosi Bryanta, što možete vidjeti svaki put kad ovaj nešto kaže Gasolu, a Španjolac ga hladno otpili, Artest ga oèito obožava. Kobe ga je smirio i Artest mu je toliko odan da mu je pohrlio u zagrljaj kad je zabio onaj pobjednièki koš Sunsima. Èisto sumnjam da æe riskirati bijes svog novog gurua, a svi znamo da Kobe ne voli kad mu suigraèi rade pizdarije.

Za Lakerse sve je jasno – Kobe ganja povijest i priliku da ga se bez ikakve sumnje poène ubrajati meðu 10 najveæih, što neki veæ sad rade. Treæe finale za redom samo po sebi nije èest podvig, no back – to – back naslovi još su rjeða stvar. Za neke od igraèa, poput Artesta, ovo je prilika za iskupljenje, prilika da ne ostane upamæen iskljuèivo po onoj makljaži u Detroitu. Za klub ovo je šansa da se približe Celticsima, da ovu momèad opet prozovu dinastijom, da se poènu hvaliti košarkaškom renesansom.

Prije dvije godine Kelti su ih ubili skokovima i Pierceovim clutch predstavama, no ove godine teško je reæi da Celticsi imaju prednost pod košem s obzirom na Garnettov gubitak brzine i odlazak Leona Powea kojeg je zamijenio ukopaniji Sheed. Osim toga Gasol, najkonzistentniji igraè Lakersau ovom playoffu, izgleda puno udobnije u žutom dresu nego prije dvije godine, a iscrpi li Bynum svu onu vodu iz koljena nema razloga da Lakersi budu podreðeni Celticsima u tom segmentu igre. Pierce, s druge strane, nije ubojit kao 2008. godine, a da stvar bude gora èuvat æe ga Ron Ron, tip koji je roðen da mlati igraèe poput Piercea. Tu je i Phil Jackson, koji trenere poput Riversa jede za doruèak sa sokom od friško iscijeðenih dolara. Da stvar bude bolja za Lakerse, da budu sigurni kako im jedna pogreška neæe uništiti finale, tu je prednost domaæeg terena. Ona možda ne znaèi toliko u Stapelsu koliko u Gardenu, ali svejedno nekog boga znaèi.

Celticsi s druge strane sigurno neæe lako prodati svoju kožu. S obzirom kako su igrali u završnici sezone nitko živ nije oèekivao da æe se naæi ovdje, no Kelti su pokazali da ih se ne može otpisati samo zato jer su stari, razvaljeni i jer ih boli briga. Osvoje li prvenstvo pamtit æemo ih kao momèad koja je šokirala NBA, što zapravo nije toliko dobra stvar kao što zvuèi. Možda nemaju pravog voðu kakvog ima L.A., ali imaju prednost u tome što èak èetvorica igraèa mogu preuzeti igru u bilo kojem dijelu utakmice i u potpunosti razvaliti protivnika. Možda nemaju zonu kakvom su Sunsi izluðivali Lakerse, ali imaju Thibodeaua koji je za playoff složio par svojih diaboliènih obrambenih shema. Možda nemaju Kobea, ali imaju Ronda i Allena koji æe natjerati Bryanta da igra obranu, bilo da brani reket od Rondovih ulaza ili da trèi kroz blokove za Allenom i sudara se s mrcinama poput KG-a, Davisa i Perkinsa. Možda nemaju Lamara Odoma, jednog od najboljih šestih igraèa u ligi kojem nije naškodio ni brak s Khloe Kardashian, ali zato imaju Sheeda koji više ne izgleda kao krafna s èokoladom, Big Babya koji izgleda kao krafna s èokoladom, ali mu to stoji, Tonya Allena koji može igrati obranu i zakucati i Natea Robinsona koji može… pa, može sve usrati u roku keks, ali može i unijeti živost u umornu ekipu. S druge strane Lakersi imaju Sašu Vujaèiæa, èovjeka koji se u finalu najviše veseli tome što æe mu Lakersi* plaæati dodatnu lovu za iznuðivanje ofenzivnih faula.**

*Nekako sumnjam da æe Saša zaigrati u finalu. Ako je to uopæe Saša. Moja teorija je da Slovenac leži u Kobeovoj ledenici tranèiran na komade, a u momèadi ga je zamijenio talentirani mladi glumac s maskom ala Mrs. Doubtfire. Mislim, zar netko može kriviti Kobea što ga je masakrirao nakon one debilne igre kontra Sunsa?

**Larry Bird je završio u bolnici kad je ovo proèitao. Navodno mu je jako pozlilo i ispovraæao je dušu. Duboko se suosjeæamo.

Èeka nas finale dvije ekipe koje si mogu zagorèati život. Lakersi su kroz playoff igrali kontra momèadi koje jednostavno nisu mogle zaèepiti reket, no Celticsi su u tome sjajni. Boston je kroz playoff igrao kontra momèadi u kojima važni igraèi imaju dugogodišnju povijest punjenja gaæa u najvažnijim trenutcima, no takvi ne igraju u Los Angelesu. Iako sam navijao za Sunse i Magic, iako mi se ovo finale zapravo ne gleda, èini se kao da nas èeka serija za povijest. No, možda se samo zavaravam. Možda samo hypeam poput ovih pustih videa. Možda se nadam kako æemo gledati sedam utakmica, a bit æe dobro ako ode u petu. Možda ovo finale bude kao i mnoga NBA finala prije njega – ne pamtljivo po dobroj igri, ne pamtljivo po neizvjesnoti i po ludim potezima, veæ upamæeno samo zato jer se radi o NBA finalu. Iskreno, nadam se da sam u krivu. Nadam se da æe se podoènjaci isplatiti.