Zima je bila duga, hladna i nemilosrdna. Bez obzira da li ti, vrli èitatelju, dolaziš iz hrvatske metropole, slavonske ravnice, jadranske obale, bosanskih planina ili bilo kojeg drugog dijela brdovitog Balkana kojem se obraæa ovaj portal, moraš se složiti s prvom reèenicom ovog teksta. A ako igrom sluèaja, baš kao i ja, dolaziš iz grada u kojem stoluje najbolji bagerist meðu politièarima i najbolji politièar meðu bageristima – i njegova sestra takoðer, onda znaš da je iza mene bespoštedna borba s lopatama, snijegom, ledom, bespomoænim graðanima i slomljenim udovima.
Promrznut, umoran i slomljen, jedva sam doèekao proljetno vrijeme. Sramežljivo, ali uporno ožujaèko sunce je ipak posljednjih tjedana obasjalo ljude diljem Hrvatske i okolice i navuklo veæini normalnog svijeta osmijeh na lice. U meðuvremenu, na drugom kraju planeta, ponovno je zasjalo i jedno drugo – košarkaško sunce – za koje smo gotovo zaboravili da je uopæe postojalo. Pogaðate, nepotrebno razvuèeni sunèani uvod ove litanije je tu da se po tko zna koji put u životu poklonim njegovom velièanstvu Steveu Nashu i momèadi Phoenix Sunsa.
Kao i veæina racionalnih ljudi, u kontekstu doigravanja otpisao sam ih i prije nego je ova krnja sezona poèela, a onda sam to definitivno uèinio još barem dvaput (recimo kada su imali omjere 7-13, ili 12-19, i igrali katastrofalno loše). Razoèaranje i osjeæaj nemoæi su bili toliki da sam samo htio da Steve pod stare dane bude trejdan u neki od klubova contendera i pokuša doæi do naslova prvaka, koji bi veæ imao da živimo u svijetu u kojem ima (sportske) pravde. Da èovjek spasi barem sebe, ako ne može cijeli klub, što uporno èini veæ godinama.
Ali trade deadline je došao i prošao, a Steve je po tko zna koji put pokazao da je najveæa ljudina u ovom sportu. Ne samo da je ostao u Arizoni, nego se zajedno sa suigraèima još od All-Star pauze trudi da Sunse vrati na košarkašku mapu Amerike. I u tome je u potpunosti uspio. O klubu iz Phoenixa su ovog vikenda pisali svi relevantni sportski mediji s one strane Atlantika. Zašto, pobogu?
Krenimo od brojki jer one ne lažu. Sunsi prvi put ove sezone imaju pozitivan omjer, pobijedili su u 11 od posljednjih 14 susreta, ili ako vam je lakše pamtiti, u 9 od posljednjih 11 i nalaze se na rubu linije doigravanja. Upravo su pomeli protivnike u iscrpljujuæoj back-to-back-to-back seansi (a to su ove sezone uèinili samo Bullsi, Heat i Thunder), a pritom su odmarali dva kljuèna igraèa cijelu jednu utakmicu. U tom procesu su pokazali nevjerojatnu kemiju u momèadi, za koju i sam head coach Alvin Gentry kaže da je teško objašnjiva. Samo u ožujku su se èak sedam puta vraæali iz teških situacija (što æe reæi dvoznamenkasti zaostatak tijekom susreta) i s(p)retno pobjeðivali. Nadalje, Sunsi igraju obranu. Èekajte, ovo zaslužuje da ukljuèim caps lock. SUNSI IGRAJU OBRANU.
Najsvježiji podatak koji sam iskopao kaže da u Phoenixu ove sezone primaju 97,2 koša po utakmici i po tome su 19. momèad lige. Ne zvuèi ništa posebno da ne znate da se radi o Sunsima, momèadi koja je u zadnje tri sezone primala više od 106 u prosjeku i uvijek imala jednu od tri-èetiri najgore obrane u NBA. Ono što je zabrinjavalo sve fanove ove lude franšize je bila èinjenica da ubitaèni napad Phoenixa s Nashovim starenjem i sve tanjom rotacijom neminovno mora pasti (što se u zadnjih godinu i pol i dogodilo), a onda jednostavna matematika kaže da æe klub poèeti gubiti utakmice, ako usput ne popravi obranu.
Ali obrana je nekim èudom doputovala u Arizonu i odluèila se tamo nastaniti na neko vrijeme. Sva je prilika da je u tome svoje prste imao pomoæni trener Phoenixa Elston Turner, za kojega kažu da je glavni kreativac koji stoji iza novog obrambenog lica Sunsa. Turner je proveo više od desetljeæa kao pomoæni trener diljem NBA, a prati ga reputacija èovjeka koji je znao posložiti “upotrebljivu” obranu u klubovima koji su bili pretežno napadaèki orijentirani i koje su vodili “ofenzivni” glavni treneri. Nakon nekoliko neuspješnih intervjua za upražnjena mjesta glavnih trenera u NBA ligi, Turner je ovoga ljeta došao u Sunse kao obrambeni specijalac u Gentryjevu timu. Nešto mi kaže da èovjek neæe dugo èekati na posao prvog coacha u nekom od NBA klubova, pogotovo dok table za crtanje i flomastere diljem lige drže face poput Vinnyja del Negra.
Da se razumijemo, obrana Sunsa je još uvijek daleko od savršenstva, posebice ako uzmemo u obzir defenzivno tanke visoke igraèe i obranu reketa, ali za ovakvu korjenitu reformu u momèadi je sigurno trebalo mnogo truda svih igraèa i treba im odati poštovanje. Neki kritièari su u vrednovanju obrane Sunsa proteklih godina išli toliko daleko da se pojavila teorija kako je u klubu usaðena filozofija kako se obrana uopæe ne treba igrati i da æe svaki pokušaj provoðenja ideje igranja iste rezultirati fijaskom. Ove godine ih je Gentryjev stožer lijepo demantirao. A bonus bodove trenersko osoblje dobiva jer su se morali nositi sa skraæenom sezonom i reduciranim pripremama.
Brza transformacija Sunsa u pristojnu obrambenu ekipu je još teže objašnjiva ako se prouèe individualne obrambene kvalitete igraèa u klupskom rosteru. Najpotentniji defenzivac u momèadi je Grant Hill, èovjek koji dobrom dijelu èitatelja ovih redaka može biti otac. On je taj koji redovito èuva najbolje protivnièke igraèe, i to na pozicijama od jedan do èetiri. Ostali igraèi Sunsa su, da se korektno izrazim, prosjeèni i ispodprosjeèni obrambeni igraèi. Ali u ovom sluèaju, cjelina je oèito bolja od zbroja pojedinaènih dijelova, i to je nova snaga Sunsa.
Izvanredna kemija unutar momèadi i dosad neviðeni balans obrane i napada dvije su najveæe novosti u odnosu na Sunse prije All-Star pauze. Dok se njihova igra u sijeènju i dobrom dijelu veljaèe svodila na pick’n’roll neumornog Nasha s korisnim Gortatom, u ožujku su napokon i neki drugi igraèi poèeli doprinositi momèadi.
Probudio se izvrsni šuter Jared Dudley (btw., Sunsi su na omjeru 6-1 kada Dudley ode preko 20), Channing Frye više ne šutira samo trice, a Robin Lopez je pokazao kako može biti solidan backup centar. Rookie Markieff Morris (koji, baš kao i Lopez, ima brata u ligi) je veæ danas koristan igraè, a u buduænosti veliki potencijal. Shannon Brown je iz Lakersa donio šampionski mentalitet, ali i veliku kolièinu energije i trenutno daje onaj presudni impuls s klupe. Možda je i najljepši dio ove prièe revitalizacija velikog šutera Michaela Redda, kojeg se vjerojatno sjeæate iz Bucksa. Redd je u zadnje dvije godine imao isto toliko teških operacija koljena, pa njegovih 25 poena Rocketsima preksinoæ ima poseban znaèaj. Pogotovo ako se takve partije ponove do kraja regularne sezone.
Upravo je klupa Sunsa najveæi dobitak koji je ovaj klub mogao zamisliti na poèetku sezone. Tada su stvari funkcionirale sasvim solidno dok su starteri bili na parketu, ali kada bi Nash i društvo predali štafetu drugoj navali, Sunsi bi odjednom potonuli. Gentry je shvatio da je momèadi potreban veæi balans izmeðu prve i druge petorke, pa ih je poèeo miksati umjesto korištenja masivnih zamjena više igraèa odjednom. Istovremeno su gotovo svi igraèi podizali svoju razinu igre kako je sezona odmicala.
Pravu vrijednost poljskog centra Marcina Gortata je zapravo jako teško odrediti, jer bi ga za takvo nešto trebalo ubaciti u okolinu bez Nasha i njegovih lopti, ali èinjenica je da je èovjek na double-double prosjeku. Jedina je konstanta Phoenixa (uz neizostavnog Stevea) u zadnje dvije sezone i zaslužuje masivan respekt, unatoè dvojbenim sposobnostima branjenja reketa. Pick s Nashom sad veæ zna izvesti zatvorenih oèiju i nije drugi najvažniji igraè Phoenixa samo zato jer svlaèionicu dijeli s neuništivim i legendarnim Grantom Hillom.
Taj èovjek je zaista nesretan, jer mu zla sreæa, viša sila, karma ili štogod nije dopustila da bude košarkaš u svojim najboljim godinama. Grant Hill je desetljeæe unazad bio najbolji all-around igraè na svijetu. A onda miks ozljeda nije dopustio da postane i najbolji igraè na svijetu uopæe. Hill je kakvu-takvu satisfakciju doèekao u poznim godinama gdje kao najstariji košarkaš lige (iza Kurta Thomasa) pruža primjer svima ostalima svojom borbenošæu i zalaganjem na terenu i izvan njega. I kao takav se savršeno uklapa u sliku današnjih Sunsa. Ovaj tip na pragu petog desetljeæa drži u rukama kljuèeve obrane Sunsa i zajedno s Nashom èini najromantièniji dvojac na NBA terenima kojem se treba diviti svatko tko voli košarku.
A dvije godine mlaði Stevie je osmo svjetsko èudo. Kako drugaèije objasniti èovjeka koji u trideset i devetoj godini života može bez veæih problema biti prvi asistent lige? A da pritom njegova igra odiše nevjerojatnom lakoæom? Prièu o genijalcu koji èini suigraèe boljima ste veæ toliko puta èuli da je postala dosadna pa je neæu opet prizivati. Ove godine Nash je ipak pokazao jednu karakteristiku koju dosad nismo primijetili – lojalnost. Iako je mogao birati klub u koji æe otiæi po lov na prsten, Steve je potpuno svjesno ostao tamo gdje ga nikada neæe osvojiti, ali nije iznevjerio navijaèe, suigraèe, prijatelje… Naivno i glupo? Možda. Ali vrijedno divljenja – svakako.
A sada slijedi otrježnjenje. Ono što uporno izbjegavam spomenuti u kontekstu dobrih igara Sunsa je ulazak u playoff i eventualna borba za vrh Zapada. Unatoè aktualnom devetom mjestu u konferenciji i samo pola utakmice zaostatka za Rocketsima, ulazak Nashove momèadi u još jedan playoff se èini kao loš science fiction. Zašto? Zato što je raspored Sunsa do kraja sezone brutalan. Križni put kakav je samo sadist mogao skrojiti. Jasno, reæi æete, zato im je dosad bilo lagano…
U svakom sluèaju, Sunsi do kraja sezone imaju 21 dvoboj, od kojih je samo pet s momèadima koje u ovom trenutku imaju negativan omjer, a èak 13 od tih susreta æe igrati u gostima. Avantura poèinje veæ veèeras protiv Heata, na prvoj od èetiri stanice napornog istoènog road tripa. Istovremeno, svi konkurenti Phoenixa za to famozno osmo mjesto Zapada (za koje valjda veæ deset godina uvijek konkurira po najmanje pet ekipa svake sezone), imaju daleko lakše rasporede.
Ono što Sunsi ipak imaju je iznimno pozitivan momentum. A ako uzmete u obzir da su Timberwolvesi ostali bez Rubija, Blazersi u totalnom rasulu s mislima na lottery pickove i novu sezonu, a Jazzeri i Rocketsi cijelu godinu u toplo-hladno ritmu, javlja se nekakva slabašna nada za (još jedan) labuði pjev fenomenalnog playmakera i kluba koji se uporno odbijaju predati. Ako ništa, treba uživati u ovom trenutku.
Kao totalni offtopic na prièu oko Sunsa, moram ubaciti i pokoju rijeè o prijelaznom roku, više zato što sam frustriran što se ništa znaèajno nije dogodilo medijskom forsiranju usprkos, a manje zbog toga što imam nešto pametno za reæi. Pompozne najave trade deadlinea u gotovo svim relevantnim medijima su nas valjda sve samo iživcirale. Licitiranja oko Howardovog imena mi je dosta za iduæih deset sezona, a kad se sjetim da æe potpuno iste prièe opet krenuti na ljeto muka me uhvati. Ironièno je da je epilog svog toliko išèekivanog trgovanja valjda pet realiziranih trejdova koji su uopæe vrijedni spomena. A dva od tih pet ukljuèuju Stephena Jacksona, tipa za kojeg je i vlastita obitelj vjerojatno prestala vjerovati da više može odigrati racionalnu i korisnu rolu u nekoj NBA momèadi. (Ali Popovich valjda zna što radi, pa ako Captain Jack negdje može biti zadovoljan i uèiniti svoj tim zadovoljnim, to je onda San Antonio. Na kraju krajeva, Pop ga je i stvorio kao igraèa one sezone kada su Spursi otišli po drugi naslov.)
Eto toliko. Hvala nebesima, gotovo je s Dwightom, trejdovima, špekulacijama, a i ovim traktatom. Možemo se posvetiti košarci. Go Suns!