Kada je prije Božiæa izašao raspored nove NBA sezone, gotovo svi smo se obradovali kao mala djeca, osim nekoliko parova umornih i zahrðalih koljena u Bostonu, Los Angelesu, San Antoniu i Dallasu. Njih je pogled na zbijeni raspored, maratonske road tripove i back to back to back seanse mogao samo deprimirati. Ali, budimo sasvim iskreni, ta koljena su nakon malo dužeg zagrijavanja postala jednako dobra kao i neka dvostruko mlaða. Što se dogodilo s najavama kako æe veteranske momèadi puknuti u ovako nabrijanoj i zgusnutoj sezoni?
Istina, imaju još par mjeseci za izdržati, ali Lakersi, Spursi, Celticsi i Mavsi u trenutku pisanja ovih redaka drže kombinirani uèinak od 55:38, što je po postotku na razini solidnog pobjednièkog scorea u klasiènoj sezoni i izgleda kao mila majka prema onom kako je za njih ova sezona poèela. Ono što je još bitnije, svaki od tih klubova se nalazi u uzlaznoj putanji lagano pozitivnog nagiba (istina, Mavsi imaju dva poraza u nizu, dok vi ovo budete èitali možda i tri – ali bez panike). Ako iz te prièe izbacimo izraubane i ozljedama poharane Celticse, koji se svim silama bore da si u onako lošem Atlanticu osiguraju playoff, omjer preostale trojke je još uvjerljiviji.
Preostala tri veteranska kluba su odluèila pokazati zube mladim i nabrijanim ekipama (u prvom redu Oklahoma, a onda Denver, Portland i Memphis) koje je sva sila analitièara proglasila novim gospodarima Zapada. Zašto ovi veterani uporno odbijaju izumrijeti? U dva od tri sluèaja radi se o prilièno uravnoteženim rosterima i vrhunskim trenerima (Dallas i San Antonio), a Lakersi nude nešto kompleksniju situaciju. Ono što je najvažnije, dojma smo da i Mavericksi i Lakersi imaju dodatnog prostora za napredak. Istini za volju, potentna mladost Thundera, momèadska igra Nuggetsa i Paulovi Clippersi trenutaèno drže one-two-three pozicije Zapada, ali stare iskusnjare lagano dižu formu. Èak i da ih ne dostignu do kraja regularne sezone, još lani smo se uvjerili kako seedovi u doigravanju i ne znaèe previše. Slijedi detaljnija analiza.
Lakersi ko Lakersi. Ne možeš s njima, ne možeš bez njih. Dok su bili na vrhu živcirali su nas iz sto razloga, a sada kada su lošiji nego prije odjednom su nam postali puno bliži. A oni su klub koji je u zadnjih godinu dana štošta izgubio. Možda i najviše od svih. Osim onih fizièki mjerljivih stvari (Odomov i Jacksonov odlazak, svi su godinu dana stariji), izgubili su u onoj metli od Mavsa nešto što se ne može tako lako izmjeriti – samopouzdanje. Ne samo da se Lakersi više ne mogu šepiriti kao najbolja ekipa lige, oni po mnogima više ne drže primat ni u vlastitom gradu.
Mada je ova zadnja definicija poprilièno nategnuta. Nitko me neæe uvjeriti da su Clippersi bolji od dva kluba iz Grada Anðela dok god im je važnije koliko æe puta novinari u jednoj veèeri izgovoriti jednu od dvije podjednako glupe sintagme („lob angeles“ vs. „lob city“), nego zainteresiranost da dovedu solidnog igraèa pod košem koji može braniti reket bolje od Griffina i Jordana zajedno – jer to i nije neki problem. Dok god Bynum i Gasol napadaju ovu dvojicu pod košem Clipsa, za mene su Lakersi jaèa momèad bez obzira na sve èarolije Chrisa Paula i madafakin’ lobove, dunkove, alleye i oopove.
Lakersima jedna stvar fali više nego ikad – dubina. I to im nedostaje toliko puno, da moraju pod svaku cijenu dovesti jedno pravo pojaèanje pred završnicu sezone i doigravanje. Koliko god su Clippersi mršavi pod koševima, toliko su njihovi sugraðani tanki na vanjskim pozicijama. I zato æe GM – ovi u oba kluba imati pune ruke posla da nekako sklepaju respektabilnu rotaciju za playoff koji æe zbog skraæene sezone doæi brže nego ikad.
Veæi dio tekuæe sezone se èinilo da Lakerse opet možemo poèeti nazivati Kobeovom præijom. Sluèajno ili ne, dolaskom Mikea Browna na trenersko mjesto, utjecaj Bryanta u ovom slavnom klubu je ojaèao možda i više nego ikada prije. Kobe je znatno podigao brojke u odnosu na prošlu sezonu, ali to može biti i jest dvosjekli maè za njegov tim. S jedne strane je vrijedno divljenja da èovjek s 33 godine na leðima može ubacivati gotovo isto toliko poena po utakmici, ali si trebamo postaviti pitanje: Koliko je to dobro za Lakerse? Pogled unatrag govori da su Jezerèani u posljednjem desetljeæu najgore sezone imali upravo onda kada je Bryant nabijao luðake statse. A Mike Brown sigurno nije trener koji može govoriti Kobeu što da radi i koje šuteve da uzima. Ne govorim da je ovaj Phila Jacksona slušao kao vjeran pas, ali je èinjenica da su se Lakersi u šampionskim godinama oslanjali na slavni triangle offense Texa Wintera, od kojeg je Brown odustao u startu.
Je li Bryantova želja za podizanjem brojki proizašla iz njegovog poljuljanog ega ili prijeke potrebe jer u ekipi nema tko zabiti? Kobeovi hejteri su skloni vjerovanju da je friško razvedeni Bryant ove sezone odluèio dokazati da mu na parketu ide bolje nego u braku i da želi podsjetiti navijaèe da je on, Kobe Bryant, još uvijek najbolji košarkaš na svijetu i jedini legitimni nasljednik Michaela Jordana. Tko ga ne voli sigurno misli da Bryant tako žarko želi opet zabijati preko trideset, želi da se njegov dres prodaje bolje od Durantovog i LeBronovog, i da æe to uèiniti i po cijenu uspjeha vlastite ekipe.
Druga strana prièe takoðer može držati vodu. Da li Kobe zabija oko 40 svaku treæu veèer zato što ipak mora? Pogledajmo malo vanjske pozicije Lakersa. Prvi sindikalist lige Derek Fisher je još uvijek živ, može ubosti poneki dagger u samoj završnici koji æe odluèiti utakmicu, ali netko mora zabiti i hrpu koševa prije toga. Metta World Peace (koji ima efficiency ranking astronomskih 5,09) je zadnjih godina znao ubaciti neki šut izvana, ali se njegova igra oèito zagubila zajedno sa starim rodnim listom. Matt Barnes? Ok, tip igra solidno na trojci, ali je jedan od onih loose cannona za koje nikad ne znaš kad æe puknuti. I tu prestaje vanjska linija Lakersa. Nema je više. Novaci Andrew Goudelock i Darius Morris, èak i da jesu ekstra talenti, su premladi. Jason Kapono je izgubio i onu jednodimenzionalnu igru koju je nekad imao jer više ne pogaða trice u serijama, a jedini èovjek koji je znao dati kakvu-takvu iskru s klupe (Steve Blake) je ozlijeðen veæ neko vrijeme. Kobeovih 38 minuta po utakmici sada više ne izgleda toliko pretjerano, zar ne?
Prava istina o Bryantovu poveæanom angažmanu se vjerojatno krije negdje izmeðu prethodna dva pasusa. A lijeka ima – dovesti nekoga tko može odigrati solidnu rolu na perimetru. Ništa specijalno, 20-25 minuta i 10-12 poena, ali dovoljno da ubaci malo kisika u backcourt Lakersa koji je prikljuèen na respirator od prvog dana aktualne sezone. Šteta što Billups i Mo Williams navlaèe svoje dresove u Staples Centru u pogrešne dane, bilo koji od njih bi se savršeno uklopio u Brownovu (ili Bryantovu?) momèad.
Da stvar bude apsurdnija, Lakersi su ove godine konaèno doèekali nešto èemu se nadaju još od dvije i pete. Andrew Bynum napokon izgleda kao dominantni centar. Èovjek na kojeg se možeš osloniti u bitnim utakmicama. Postavlja se pitanje što bi se dogodilo s ovakvim Lakersima da Bynum nije napravio fazni pomak u zadnjih mjesec dana, ili da se, nedajbože, ozljedio? I što æe biti kada se Andrew napokon opet ozljedi, jer svi znamo da æe se to dogoditi prije ili kasnije?
Unatoè svim nedaæama, Lakersi su i dalje momèad koja može otiæi daleko ako se karte poslože kako bi trebale. Govorimo o ekipi s najboljim centarskim parom (Gasol-Bynum) u ligi koji se ove sezone izvrsno nadopunjuje i samo zbog toga ih ne treba otpisivati. Jedan odlièan potez u prijelaznom roku su udaljeni od borbe za naslov, ali isto tako ih i jedna nesretna ozljeda nekog od trojice najboljih dijeli od grèevite borbe za postsezonu. Kobe æe valjda shvatiti da je jedini naèin da se još malo više približi Jordanu taj daleki šesti prsten, do kojega može doæi samo ako interese kluba stavi ispred svojih vlastitih. A Brown ga mora na to prisiliti. Ne znam je li veæ uspio, ali upravo sada imaju solidan momentum, aktualna gostujuæa pobjeda protiv Denvera je jako bitna, a usuðujem se reæi da veæ neko vrijeme izgledaju kao momèad, a ne kao Kobe i ostala èetiri.
Spursi ko Spursi. Racionalni, organizirani, uporni, èvrsti i opet vraški, vraški dobri. Nekidan sam, prkoseæi nesanici, na oèajnom streamu (a ima li kvalitetnih uopæe?) uhvatio drugo poluvrijeme fantastiène utakmice Spursa i Mavsa. Utakmice u kojoj je Gregg Popovich potvrdio da je (uz Georga Karla, èiji Denver pokazuje iste pozitivne simptome timske košarke) najbolji aktivni trener na svijetu. Èovjek je ostavio kompletnu drugu petorku na parketu cijelu zadnju èetvrtinu i produžetak, i samo je malo sreæe nedostajalo da ugrabi pobjedu. Pop je znao cijeniti preokret koji mu je donijela rezervna postava, i odužio se Greenu, Nealu, Bonneru, Andersonu i Splitteru tako da ih je ostavio do kraja protiv aktualnih prvaka i dao im neprocjenjivo iskustvo od kojega æe kasnije imati koristi apsolutno svi u ovom klubu.
Ono što Lakersima kronièno nedostaje, kod Spursa ima na bacanje. Desetak gotovo ravnopravnih igraèa u rotaciji u stanju je nadoknaditi sve godine i ozljede koje su nakupili velika trojica – Parker, Duncan i Manu. Pop je transformirao ovu škvadru iz obrambene u napadaèku ekipu u samo nekoliko sezona (jer se morao prilagoditi situaciji) i sada su Spursi jedna od momèadi koja igra najljepšu košarku. Lopta se dijeli šakom i kapom, a rijeè „ja“ (uèite od njih, Kingsi i Carmelo) u Popovichevom vokabularu ne postoji, jer uvijek mora šutnuti onaj tko se nalazi u najboljoj poziciji. To je sustav kojem se stvarno trebamo diviti. Isto kao što trebamo plakati kada ispadnu u prvoj, eventualno drugoj rundi.
Ali, èekaj malo. To veæ govorimo po defaultu. Postoji li ipak šansa da Duncan dosegne peti prsten? Jefferson ove godine igra kako nije od najboljih dana u Netsima, Duncanu i Parkeru Pop štedi minutažu pametno kao i uvijek, Blair je unatoè manjku centimetara evoluirao u solidnu NBA èetvorku, a onaj žilavi Argentinac èak ni ne igra još, nego samo sjedi na klupi dok ne izlijeèi slomljenu ruku. Dodajte tome spomenutu petoricu koji su finiširali protiv Mavsa i imate možda i najbolje izbalansiran roster u ligi. Nakon što ga je lani pametno dozirao, Pop ove sezone Splitteru poklanja više minuta, a ovaj uzvraæa boljom igrom. Gary Neal možda jest tek sophomore, ali imponira zrelošæu na terenu (okej, tip jest 84. godište), a i Danny Green ima svojevrsnu breaktrough sezonu.
Lijepo ovo gore zvuèi, ali morat æu se ipak vratiti teoriji o èasnom i hrabrom ispadanju San Antonija prije nego pomisle na finale Zapada. Mislio sam da ovo nikad neæu reæi, ali jesu li Spursi novi Sunsi – igraju lijepo za oko i milo za dušu, uèinkovito i napadaèki, al onda doðe playoff – pa i oni šaptom pad(n)u u jednom od prva dva kruga? U svakom sluèaju, treba cijeniti ovo što Pop radi veæ cijelo desetljeæe. Ove sezone zaslužuje rispekt možda i više nego ikada prije.
Mavsi ko Mavsi. Volimo ih svi, a volit æemo ih još i više ako do lipnja ponove nešto slièno kao i lani. Usprkos lošem startu, Dirkova družina je pronašla pravi kurs, pa ga u zadnje vrijeme opet malo pogubila. Unatoè dva aktualna poraza zaredom, za mene i dalje izgledaju kao zicer za ulazak u doigravanje. Èudite se što govorim tako nešto o momèadi koja je na dnu playoff zone svoje konferencije? Ne znam kako netko uopæe može sumnjati u Mavse, jer ekipu s ovako dubokom klupom (s njima se mogu usporeðivati jedino Spursi iz gore navedenih razloga i eventualno Pacersi i Nuggetsi) jednostavno ne možemo otpisati u nijednoj kombinaciji.
Šesto mjesto Zapada koje trenutno drže zapravo i nije toliko loše, ali svi se slažu da u Dallasu još nisu dosegli puni potencijal koji ova momèad ima. A i ne treba im, sve do travnja. Zvuèi problematièno kada znaš da Dirk igra kriminalno, a radi se o momèadi u kojoj sve poèinje i završava s Dirkom. Barem smo tako mislili dosad. Ali Mavsi su pokazali da mogu i bez fenomenalnog Nijemca, zahvaljujuæi èinjenici da im gotovo svaku veèer netko drugi iskoèi iznad ostalih i odvede ih u (eventualnu) pobjedu.
Strahovali smo prije sezone za obranu Mavsa (spike oko odlaska Chandlera, jel), ali je na kraju veæi problem ispao napad, koji se još nije ni blizu uštimao. Štoviše, Mavericksi su bez Chandlera peta obrambeno najefikasnija momèad lige, ali tek sedamnaesta u napadaèkom smislu. Nekako mi se èini da æe ta ofenzivna uèinkovitost rasti zajedno s Dirkovom igrom, a sasvim lijep nagovještaj toga je Nowitzki dao s laganih trideset poena Pacersima neku veèer. Poanta je vrlo jasna – ova momèad po svim pravilima igre – može igrati samo bolje.
Marionov šut je i dalje ružan ko ponoæ, ali Matrix je koristan na oba kraja terena unatoè pritisku godina. Haywood odluèno odbija da bude samo drvo pod obruèem a la Shawn Bradley i barem se trudi da ne bude tako. Jedan od dva Francuza u timu, Ian Mahinmi, veæ je odavno potvrdio da nije samo grdosija za garbage time. Odom se još nije do kraja uklopio u Carlisleov sustav, ali ima još dovoljno vremena. Kidd je ozlijeðen, star i umoran kao pas, ali æe biti tu da potegne kada je najpotrebnije. Zato je Rodrigue Beaubois iskoèio na playu u posljednjim utakmicama i pokazao što zna (zakucati, na primjer, i to jako lijepo). Delonte West je još jedan iz loose cannon kategorije, ali treba biti strpljiv s takvima, osobno tipujem da æe ovaj tip biti Dallasov x-factor u playoffu.
Tko je ostao? Da je netko rekao Half-man,half-amazing (e, ovo je nadimak!) prije nego što se dogodilo ovo, pa onda i ovo, iznad veæine navijaèkih glava svijetlio bi lijepi fluorescentni upitnik. Sreæom, pa nas je Vinsanity Vince podsjetio na stare dane. A to su bili dani u kojima je Vince (što god netko mislio o njegovoj obrani, motivaciji ili karakteru) radio stvari za koje u Lob Angelesu trebaju još puno pure kusat da bi ih dostigli…
Oduvijek se znalo tko je drugi èovjek Mavsa. To je uvijek bio i bit æe The Jet. Najbolji prvi èasnik kojeg Kapetan Dirk može poželjeti. Jason Terry je trenutno zaista jedan od najboljih clutch šutera u ligi. Možda i svih vremena. I oslonit æe se na njega u Dallasu i ove sezone, svaki put kada stvari ne budu krenule kako treba. A u zadnjoj dionici utakmice to èesto bude tako. I onda Jet pogodi dvije-tri u seriji i vrati se u obranu raširenih krila.
O Dirku neæu ni slova, jer nema potrebe. Svi znamo da æe se podiæi za najveæa iskušenja. Još da Carlisle malo smiri doživljaje i pokuša više ne napucavati gledatelje u glavu i posveti se podizanju efikasnosti u napadu, Mavsima (uz, kao i obièno, veliko možda) neæe biti kraja. Budimo realni, ova ekipa zasad možda igra za razinu ili dvije slabije nego lanjska, ali sama momèad nije ništa lošija, dapaèe. Dajmo im vremena, i oni æe nam se znati odužiti. A sjetimo se što je bilo lani… I kladim se da Tyson Chandler sada duboko uzdahne za danima u Dallasu prije no što svake veèeri navuèe na sebe dres one njujorške lakrdije od kluba.
Boston Celticsi dolaze kao kratki bonus uz ovaj sjajni veteranski tercet klubova. Prema njima trenutno osjeæam samo žaljenje. Ne zato što su loši, nego zato što stvarno nemaju sreæe. Jedine tužnije prièe od tahikardije Jeffa Greena su valjda one o koljenima Brandona Roya i Grega Odena. I kao što Tyson žali za Mavsima, tako valjda Danny Ainge ovih dana sjetno gleda kroz prozor svog bostonskog ureda i pita se kako je preko ljeta postao èovjek s najtanjom rotacijom u ligi, predsjednik košarkaških operacija s èetiri i pol respektabilna košarkaša u momèadi, gdje ova polovica pripada vrlo dobrom Brandonu Bassu.
Coachu Docu Riversu zapravo treba odati masivni rispekt. Izmislio je Averya Bradleya na playu, krpa se s Pietrusom i nekako kompenzira odmor trojice startera (i staraca) s oèajnom klupom koristeæi sve blagodati koje pruža ekstra slabi Atlantic u išèekivanju Rondova povratka. Kad se uzme u obzir s kakvim kadrom raspolažu i Rajonovu ozljedu, Kelti se još dobro i drže…
Imam dojam da su veteranske ekipe odluèile krenuti u posljednji juriš. Imaju li snage za još jedan naslov ostaje nam vidjeti, ali štafetnu palicu mlaðim kolegama neæe tako lako predati. Barem ne bez poštene borbe. Osobno im želim da cijelu sezonu ostanu zdravi, iskusni i pametni. Nisam još psihièki spreman za desetljeæe Jamesa, Duranta i Rosea, ako æu uopæe ikada biti. Ajmo veterani, izdržite još jednu godinu! Osim toga, jedan od komentara na Carterove clipove lijepo sažima cijeli ovaj tekst: Age is just a number…