Kako je ostalo još desetak dana do Nove godine, vrijeme je da se prisjetim koje su momèadi zaslužile epitet sastava desetljeæa u proteklih deset godina. Odgovor se kao i uvijek nameæe sam po sebi, jer su klubovi iz Los Angelesa i San Antonia odnijeli èak sedam od moguæih deset naslova prvaka u proteklom desetljeæu…
Tako smo u poslijednjih deset godina dobili èak dvije – kako ih NBA novinari vole nazivati – dinastije. Jednu je predvodio Shaq, pa je onda nakon manjih turbulencija preuzeo, a druga vlada pod vodstvom Tima Duncana. Fascinantna je kod ovih dviju momèadi njihova konstantna dobra igra još tamo od 1999. godine. Naime, tada su Lakersi i Spursi bili dvije najbolje momèadi u ligi, a ista stvar se može reæi i danas, posebno ako se prisjetimo da Teksašani uvijek ovako sporo ulaze u sezonu i tempiraju formu za doigravanje. Razlog tog trajanja ipak ne leži ni u Duncanu, ni u Bryantu niti nekom drugom igraèu. Svima treba biti jasno da ove dvije momèadi najveæi dio svoga uspjeha trebaju zahvaliti upravo vlastitim trenerima, koji ih uz manje pauze (Jackson) suvereno vode veæ èitavo desetljeæe.
Èinjenica je da su Phil Jackson i Greg Popovich ne samo dva najbolja trenera u NBA ligi trenutno, nego i dvojica od èetvorice najveæih u povijesti (tu nam još fale Auerbach i Riley) i kao takvi su kamen temeljac svakog uspjeha svojih klubova. Ako netko ne vjeruje u ovu tvrdnju neka slobodno provjeri popis najtrofejnijih NBA trenera svih vremena. Isto tako, uprave ovih franšiza bile su dovoljno pametne da ne smjenjuju trenere kada bi se dogodile manje ili veæe krize igre i rezultata, veæ su imale dovoljno razumijevanja znajuæi da za dugoroèan uspjeh treba imati strpljenja. I upravo zato su se Spursi i Lakersi održali na vrhu ili pri vrhu sve ove godine, dok su njihovi rivali poput Pistonsa, Mavericksa, Sunsa, Heata, Celticsa ili Cavaliersa imali velike uspone i padove.
Zapravo nikada neæemo znati što bi bilo s Mavsima da je njihov vlasnik Mark Cuban bio malo strpljiviji s trenerima, ili da je možda zadržao Stevea Nasha u klubu. Ili što bi se na primjer dogodilo da GM Detroita Joe Dumars nije povukao nekoliko katastrofalnih poteza koji su uništili sjajnu momèad Pistonsa iz 2004., po meni možda i najbolju defenzivnu petorku u povijesti košarke. Ili da su u Clevelandu pokazali malo više volje u dovoðenju pravog sidekicka za Lebrona (kao što su Lakersi uspjeli s Gasolom)?
Ovako se lako uvjeriti da je za stvaranje momèadi desetljeæa potrebna sinteza svih parametara koji u košarci nešto znaèe, a to su odlièan trener, pametna klupska uprava i skup kvalitetnih igraèa, sastavljenih veæinom od radnika i pokojeg superstara, odnosno buduæu Hall of Fame legendu. Pri svemu tome jako je važno da je èitava momèad izuzetno disciplinirana i posebno koncentrirana samo na dogaðaje koji se odvijaju na parketu. Na kraju, treba imati i sreæe, a neki æe reæi da treba imati i Roberta Horrya, barem na klupi. A sve ove nabrojane uvjete je u dvijetisuæitima ispunio samo gorenavedeni dvojac.
Bilo bi jako lijepo kad bi se dekada zaokružila još jednim epskim dvobojem ova dva velika kluba, tamo negdje u finalu Zapadne konferencije u svibnju mjesecu. Sigurno je da æe i ostali klubovi imati nešto za reæi u doigravanju, ali ovakav scenarij je i više nego realan, a možda i najuzbudljiviji za veæinu košarkaških fanova. Manje je bitno tko æe ih doèekati u velikom finalu, bitno je da se tamo naðu Lakersi. Ili Spursi.