Franuliæ: Vratite nam zakucavanja kakva su nekad bila!

Gledam danas na vijestima, jer naravno nisam gledao uživo, kako je omaleni Nate Robinson po treæi put postao kralj zakucavanja košarkaškog svijeta. Onda, razumije se, odem na Internet kako bi se na svoje oèi uvjerio kako je izgledalo svako zakucavanje koje je Nate izveo i po tko zna koji put shvatim da je Slam Dunk Contest odavno otišao u nekom krivom smjeru, da ne upotrijebim kakav manje primjeren izraz.

Svjestan sam da ovim rijeèima plešem po rubu i znam da ovo èitaju uglavnom djeca, tinejdžeri i mlaði punoljetnici, ali vjerujte mi, svi vi nabrojani, natjecanje u zakucavanju je nekad bilo nešto puno bolje i puno atraktivnije od ovoga što nam proteklo desetljeæe serviraju. Prvi i najvažniji razlog je svakako èinjenica što se najbolji i najuzbudljiviji NBA dunkeri na to natjecanje – uopæe ne prijavljuju, i to veæ godinama. Ne podcijenjujem velièine (ili malenkosti) poput Robinsona, Howarda, Geralda Greena, Desmonda Masona, Freda Jonesa ili drugih osvajaèa titule kralja zakucavanja, ali složit æete se da to nije ona roba prve klase koju liga može ponuditi za ovakav spektakl.

Za vas koji se pitate o èemu ja prièam, naravno da prièam o nepojavljivanju Jamesa, Bryanta, Wadea, Anthonya, zdravog McGradya ili Cartera na  subotnjem dijelu spektakla zvanog All-star vikend. Pretpostavljam da smatraju to neèim nepotrebnim u svojim karijerama u ovom trenutku, iako se neki od njih mogu pravdati da su veæ nastupili i pobijedili u zakucavanjima, ali to je bilo jako davno (Carter ’00, Bryant ’97). Stariji ljubitelji NBA lige prisjetit æe se epskih dunkerskih dvoboja s kraja osamdesetih i poèetka devedesetih koji se po svojoj kultnosti uopæe ne mogu usporeðivati s današnjim natjecanjima. Sve je poèelo s pobjedom legendarnog dugajlije iz Phoenixa Larrya Nancea na prvom natjecanju 1984.

Zatim su iduæih pet godina fanovima oduzimali dah dvoboji The Human Higlight Filma i The Aira. Za neupuæene, radi se o dva najveæa dunkera svih vremena – Dominiqueu Wilkinsu i Michaelu Jordanu. Tu se negdje umiješao i Spud Webb, èovjek koji je uzeo titulu ’86. godine i èovjek prema kojemu KryptoNate (da, zar nije to najgori NBA nadimak svih vremena?), izgleda kao div. Naravno, imamo tu i Shawna Kempa, koji je obilježio natjecanja u zakucavanjima iako nikada nije uzeo titulu, klasiène dunkere poput Cedrica Ceballosa, Deea Browna ili zloèestog deèka Isiaha Ridera, dvostrukog pobjednika Minera i veæ spomenute Bryanta i Vinsanitya. Tu se zaustavljam jer je poslijednji zanimljivi Slam Dunk Contest održan upravo tada kada je pobijedio Half-Man-Half-Amazing (da, i to je Carterov nadimak).

I èemu smo sada prepušteni? Šminkeraju i veæ viðenom, ako mene pitate, a ako nije viðeno onda podrazumijeva supermane, kostime, dodavanja nogom, dodavanja od konstrukcije, kljasta preskakivanja preko pogrbljenih dvometraša i hrpu glumatanja, cerekanja, napaljenosti i prepotencije. Stilu nema ni traga, a upravo to je ono što je obilježilo ovaj košarkaški spektakl kroz povijest. Sve što ja želim je vidjeti obièan windmill, double pump, tomahawk, 360 slam ili zakucavanje sa slobodnjaka bez popratnih efekata, bez nepotrebnih kulisa.

Želim natjecanje u zakucavanju kojemu æe svrha biti zakucavanja sama. I želim da glavne zvijezde koje dolaze navijati za svoje kolege na Contestu skinu one fancy pulovere, ostave kamere, prestanu se smiješiti i upirati prstom, navuku dresove i pokažu što znaju.