Bivši NBA igrač i hrvatski reprezentativac, Gordan Giriček, je porazgovarao s našim novinarom Krešimirom Pavkovićem o NBA, hrvatskoj reprezentaciji i o drugim temama vezanim uz radost loptanja pod obručima.
Možete li nam opisati vaše iskustvo igranja na europskim parketima?
Što se tiče igranja u CSKA, vrlo brzo sam se prilagodio. Smatram da mi je ta sezona bila odskočna za odlazak u NBA. Tamo sam prvi put bio stranac u momčadi, no već tada sam imao psihološku stabilnost, te sam bio jedan od nosioca ekipe. Biti stranac nije isto kao biti domaći igrač, to je puno teže, jer si plaćen više nego domaći igrači, a također si prvi na listi za odstrel. Mislim da sam prekasno otišao u CSKA, trebao sam puno ranije otići iz Hrvatske. Cibona nije bila financijski moćna te se nije mogla nositi s drugim financijski moćnijim europskim ekipama. Financije su presudna stvar u europskoj košarci. Hrvatska liga je postala preslaba za mene, a Cibona me nije puštala, budući da visina odštete nije bila zadovoljavajuća, a još sam bio pod ugovorom. Tada su se potpisivali višegodišnji ugovori, dok danas mladi igrači već s 15 godina odlaze u velike europske klubove.
Igrali ste s Josipom Sesarom, današnjim trenerom Gorice. Košarkaški sladokusci se još sjećaju kakav tandem ste vi i on činili. Kako komentirate da “mostarski Jordan” nije napravio zapaženiji uspjeh u igračkoj karijeri?
I danas sam si jako dobar sa Sesarom. On je bio vrhunski talent, veći i od mene. Bio je fantastičan u pick&roll igri, a mogao je u stilu playmakera s jedne strane terena na drugu prevesti loptu i na lak način poentirati. Moj forte su bili obrana i šut, iz jednog do dva driblinga sam mogao pogoditi šut. Zasigurno je mentalitet koštao Sesara, ja sam uvijek išao glavom kroz zid. Žao mi je da nije više uspio u karijeri, no tu su neke objektivne i subjektivne činjenice, koje ja ne mogu objasniti. Nije dosegnuo visine koje je mogao, a ja vjerujem da je njemu najteže.
Što mislite o slabijim rezultatima hrvatske seniorske reprezentacije?
Iskreno mislim da imamo odlične igrače, Babo igra odlično, trenutno je naš najbolji igrač. Pošto nisam uključen u reprezentaciju ne mogu biti mjerodavan za davanje komentara. Meni je jasno zašto trener uvijek izleti prvi iz ekipe, on je vrhovni vođa, on vrši selekciju, bira vođe ekipe između svih 20 pozvanih individualaca. Mislim da je trener ključno rješenje. Treneri su u stanju od odličnog igrača napraviti lošeg igrača, i obrnuto. No ograđujem se od bilo kakvih prozivki, jer nisam tamo te ne želim bacati ljagu na nikoga.
Mislim da je Hrvatska imala najbolju momčad 2001. godine, i igrački i hijerarhijski (spoj mladosti i iskustva). Definitivno je to bila naša najbolja momčad nakon smjene generacije (zlatne generacije Rađe, Stojka i drugih), velika šteta je da smo tijesno izgubili u četvrtfinalu od domaćina Turske. Što se tiče 2005. godine, također smatram da je velika šteta da nismo uspjeli pobijediti, no ne volim se vraćati u prošlost. Realno, vjerojatno su suci nekim odlukama utjecali na utakmicu, budući da smo vodili 17 razlike, ali smo i mi sami krivi za neuspjeh. No sve se zna, kako mi je pokojni deda govorio: Tko čini, sebi čini.
Idemo malo popričati o NBA ligi, u kojem klubu vam je bilo najbolje igrati i zašto?
Dallas Mavericksi su me draftirali te me odmah trejdali u San Antonio Spurse, koji su na istom draftu uzeli Ginobilija, tako da su prava na mene proslijedili Memphisu. Mogu reći da je u svim klubovima u NBA ligi bilo lijepo igrati. U Memphisu sam izborio nastup na Rookie All-Star challengeu, u dresu Orlanda sam izborio playoff, u kojem smo ispali od kasnijih prvaka Pistonsa, iako smo vodili 3-1. U Salt Lake Cityju mi je također bilo odlično igrati, tamo sam potpisao ugovor na 4 godine, znači da su me željeli, a dobra stvar je i da je tamo postojala velika hrvatsko-bosansko-srpska zajednica. Za Phoenix me vežu lijepe uspomene, no 2008., tijekom financijske krize, nisu mi mogli ponuditi više novca, tako da se to odigralo tako kako je, no tadašnji GM Sunsa, Steve Kerr i vlasnik su me simpatizirali.
Tko su vam bili najbolji suigrači?
Andrei Kirilenko, s kojim sam igrao i u Europi i u NBA (Utah) i Boris Diaw iz dana kad sam nosio dres Phoenixa.
Pau Gasol?
S Gasolom sam igrao samo šest mjeseci, tako da nisam s njim nastupao tijekom njegovog vrhunca karijere.
Vaše mišljenje o Tracyju McGradyju?
McGrady za mene nije korektan igrač, on je jedan od igrača kojeg se neću rado sjetiti, jer nema karakter odnosno dosljednost.
Najteži igrač kojeg ste čuvali u NBA ligi?
Richard “Rip” Hamilton, jer se strašno puno kretao, a bio je glavni egzekutor u napadu Pistonsa. S njim je uvijek bilo na nož, provlačenje preko blokova (koje su većinom radili Ben Wallace, Rasheed Wallace i Corliss Williamson), često sam nakon tih dvoboja imao natečene prepone. Također je bilo teško čuvati Raya Allena. No najviše će mi ostati u sjećanju Allan Houston, kada mi je na istu foru tri napada zaredom zabio koš, te sam zbog toga morao izaći iz igre.
Pojedini novinari su vas kritizirali nakon neodazivanja za igranje u nacionalnom dresu. Kako gledate na te kritike danas?
Oni koji su pisali protiv mene, sve se zna tko je kome rođak i slično, a kritika me uvijek motivirala, pa se ovim putem zahvaljujem tim novinarima. Mislim da je pisanje neistina o nekome u najmanju ruku nekorektno, ali kažem, sve to me učinilo psihički jakim. What goes around comes around. Kad se ujutro pogledam u ogledalo, ja sam zadovoljan čovjek. Trudim se činiti sve za one koji su mi bitni, jednu sekundu vremena ne trošim na ljude koji su negativno pisali o meni. Uvijek sam davao sve od sebe. Reprezentativnu karijeru sam odlučio prekinuti zbog procesa rastave u kojem sam se našao i želje da budem sa svojim djetetom. Danas imam fantastičan odnos sa svojim djetetom, i danas, 13 godina nakon, bih napravio to isto. Ne bi taj odnos mijenjao ni za zlatnu medalju s nekog od prvenstava. Uvijek sam znao tko sam, što sam i gdje idem. Hrvatski košarkaški savez je u sve bio upućen, oni su mi pružali punu podršku, čak su bili ponudili da će me voziti na susrete s djetetom, no ja sam to odbio, jer sam želio što više vremena biti s djetetom.
S kojim igračem iz doba igranja u hrvatskim klubovima ste se najbolje razumjeli?
Teško pitanje, no ako moram izabrati reći ću Chucky Atkins. On me uvijek tražio u igri, tipičan prototip pravog playmakera.
Koji trener vam je bio najbolji?
Mnogi će se začuditi, no u Hrvatskoj mi je najbolji trener bio Vinko Jelovac. A odlični su bili i Spahija, Aco i Repeša. U NBA ligi definitivno Mike D’Antoni, jer je igrački trener, daje igračima sve ovlasti, ali naravno, oni to ne smiju zloupotrijebiti, on mi je najviše odgovarao.
Nastupali ste na All-Star vikendu, kakav je bio vaš doživljaj?
Biti dio All-Star vikenda je brutalno. Sve je podređeno igračima, a uvjeti su maksimalno dobri. Upoznaješ se s drugim igračima, a ponosan sam da sam bio izabran u momčad najboljih rookieja. Danas je možda malo lakše stranim igračima nastupiti na All-Staru, jer su uveli utakmicu mladih američkih i stranih igrača, dok je prije bila utakmica Rookie vs Sophomore, znači igrači prve i druge godine.
I za kraj, tko vam je bio uzor?
Iskreno, nitko. Nisam previše pratio sport, istina je da smo svi mi pričali o Draženu Petroviću i Michaelu Jordanu, no ja osobno ih nikad nisam redovito pratio.
Gordanu Giričeku se zahvaljujemo na vremenu koje je izdvojio za intervju te mu želimo puno uspjeha u daljnjem životu i radu.