15. travnja 2000. godine presudio je karijeri koja je trebala biti jedna od najvećih u NBA povijesti, trajno promijenio budućnost jednog kluba s Floride i dvojice super-zvijezda koje su uništile ozljede.
U košarkaškim krugovima vječno se raspravlja tko je bio najveći košarkaš svih vremena. Spominje se tada Jordana, Magica, Jabbara, Chamberlaina, Robertsona i još nekoliko imena. Kad ste zbilja zaluđeni košarkom, raspravljat ćete i o tome tko je mogao biti najveći da je sudbina bila samo malo drugačija. U tu skupinu sasvim sigurno spadaju teksaški toranj Ralph Sampson, čudo iz Harlema Earl “The Goat” Manigault, Bostonov tragično preminuli rookie Len Bias, Portlandov div na staklenim nogama Bill Walton, a nezaobilazan je i junak naše priče.
Ako ste Granta Hilla gledali samo nakon tog kobnog 15. travnja, onda poznajete simpatičnog veterana koji je u ekipu donosio iskustvo i rutinu, ako ste ga gledali prije, onda se sjećate igrača koji je čekao da zasjedne na tron ispražnjen odlaskom Michaela Jordana. U ligu je stigao kao treći pick drafta 1994. rezerviranog očito za buduće “NBA djedice” (2. pick Jason Kidd, 5. pick Juwan Howard), nakon slavom ovjenčane karijere na sveučilištu Duke s kojim je osvojio dva naslova NCAA prvaka, tri puta nastupao u NCAA finalu, osvajao individualne nagrade za najboljeg obrambenog i najboljeg igrača uopće, rušio rekorde ACC konferencije, punio sve statističke kategorije i zasluženo dobio dres s brojem 33 pod svodom Cameron Stadiuma. Ako vas zanima kakvo je ludilo tada pratilo Blue Devilse samo na YouTube upišite “NCAA the shot“.
U prvoj sezoni postao je vođa novih Pistonsa nakon odlaska slavnih Bad Boysa, bilježio je sjajnih 19,9 koševa, 6,4 skokova, 5 asistencija, 1,8 ukradenih lopti i 0,9 blokada po utakmici što mu je donijelo ne samo podjelu naslova za rookie igrača godine s Kiddom, nego i senzacionalni izbor na All-Star s najvećim brojem glasova od svih igrača što nikada prije nije uspjelo niti jednom novaku u svim američkim profesionalnim sportovima.
Sljedećih 5 sezona Hill je bio ikona Pistonsa i ljubimac navijača diljem SAD-a. Bio je mlađa, viša i svestranija verzija Michaela Jordana s kojim je dijelio vrhove ljestvica izbora, kako za All-Star nastup tako i za razne nagrade, uključujući onu za MVP-a koju nikad nije dobio. Igrajući na poziciji point-forwarda, slično kao danas LeBron James, ali s puno više oslanjanja na finesu u igri nego na atleticizam i snagu, godinama je predvodio Pistonse u gotovo svim statističkim kategorijama na način na koji su to prije njega uspjeli tek Wilt Chamberlain i Elgin Baylor.
U kontranapadu često je akcije završavao alley-oop zakucavanjima, dok je protiv postavljene obrane bio nerješivi mismatch za većinu čuvara koje je zahvaljujući sjajnoj kontroli lopte uglavnom probijao nezadrživim prodorima i spin-driblinzima nakon čega bi uslijedilo akrobatsko polaganje, zakucavanje ili dodavanje slobodnom suigraču za otvoren šut. Njegova igra u obrani bila je jednako spektakularna, prepuna ukradenih lopti i beskompromisne obrane obruča blokadama. Igrao je jednostavno, bez nepotrebnih poteza, suzdržavao se od trash-talka, uvijek tražio slobodnog suigrača i spremno postavljao blokove za dogovorene akcije. Kad svemu tome dodate da je dolazio iz ugledne obitelji zbog čega je njegovo ponašanje bilo besprijekorno elegantno i nesebično ne samo na parketu nego i izvan njega, lako je zaključiti kako su u njemu svi vidjeli NBA ikonu za sljedeće desetljeće.
Hill je u dresu Pistonsa pet puta izabran za All-Star utakmicu, jednom u prvu petorku All-NBA i četiri puta u drugu. Na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti osvojio je zlatnu medalju u dresu reprezentacije SAD-a. Postao je prvi i do danas jedini igrač nakon Larryja Birda koji je u sezoni bilježio više od 20 koševa, 9 skokova i 7 asistencija po utakmici. Ligu je u više navrata predvodio u triple-double učincima te su po broju koševa, skokova i asistencija u prvih šest sezona tek Oscar Robertson, Larry Bird i LeBron James pokazali bolji all-around učinak.
Sve to nije bilo dovoljno za veći uspjeh Pistonsa koji su prolazili kroz turbulentno razdoblje promjena trenera i vizualnog identiteta, loših poteza na tržištu igrača i odnosa s vojskom navijača iz Bad Boys ere. Hill ih je četiri puta u tih šest sezona odveo u playoff, ali nisu otišli dalje od prvog kruga. Kad je kobnog 15. travnja 2000. godine u utakmici protiv Sixersa ozlijedio lijevi gležanj nakon čega je nastavio igrati sve do druge utakmice playoff serije protiv Miamija kada je bol postala neizdrživa, nitko nije ni naslućivao da NBA više nikada neće imati priliku gledati pravog Granta Hilla. Nalaz rentgena pokazao je da je Hill već neko vrijeme igrao sa smrskanim zglobom i trpio strašne bolove ne želeći ostaviti dojam da se štedi u svojim zadnjim utakmicama za Pistonse koje je pratila drama slična onoj prije Jamesovog prelaska u Miami.
To ljeto kao free-agent odlučio se na prelazak u Orlando koji je namjeravao Hilla spojiti s nadolazećom mladom zvijezdom Tracyjem McGradyjem. Bio je to na papiru genijalan potez i uistinu, oba ta igrača dominirala su ligom, ali svaki u svoje vrijeme i nikada zajedno u dresu Magica. Izdvajati pojedine bljeskove Granta Hilla u kojima je dokazivao kakav je igrač bio i trebao biti sasvim je besmisleno. U 7 godina u Orlandu odigrao je tek 200 utakmica, s tim da je jednu sezonu propustio u cijelosti, a to razdoblje obilježile su brojne ozljede, neuspješne operacije te infekcija gležnja koja mu je u jednom trenutku ugrozila i život. Navijači Orlanda nikada nisu vidjeli ubojiti tandem Hill-McGrady u punom sjaju, a zlobnici će primjetiti da je i mladi T-Mac na sebe preuzeo prokletstvo neuspjeha u playoffu i fatalnih ozljeda. Ostat će zapisano i da je, iako to nije trebao, prije odlaska iz Pistonsa potpisao novi ugovor, osiguravši sebi bolje uvjete u Orlandu, ali i omogućivši dolazak Chuckya Atkinsa i Bena Wallacea u Detroit koji će s Big Benom osvojiti novi naslov prvaka.
Tek pred kraj karijere, u dresu Phoenixa, nakon 15 godina u ligi, Grant Hill prošao je prvu seriju playoffa kad su Sunse tek u finalu Zapada s 4-2 zaustavili Lakersi. Veliki igrač tako je tek u smiraj karijere, deset godina nakon ozljede koja bi 99% igrača umirovila, osjetio svjetla pozornice kakva su mu prognozirali 90-ih. Vjerujemo kako nema istinskog ljubitelja košarke kojeg nije razveselilo gledati čovjeka koji se čitavo desetljeće borio sa strašnim ozljedama kako napokon dobiva priliku opet se natjecati u sportu koji mu je tako puno toga ostao dužan. Nije to bio onaj dominantni igrač iz 90-ih, ali igrajući na iskustvo i košarkašku inteligenciju koja ga je i u najboljim godinama činila boljim od ostalih mogao se nositi s dvostruko mlađim igračima.
Nakon Hillovog umirovljenja u ligi ostaje tek nekoliko veterana iz zlatne ere 90-ih koji su NBA parkete dijelili s legendama poput Jordana, Barkleya, Malonea, Stocktona, Ewinga, Drexlera, Olajuwona i Robinsona na njihovim vrhuncima. U 1026 utakmica tijekom 19 sezona ostvario je prosjeke od 16,7 koševa, 6 skokova, 4,1 asistenciju i 1,2 ukradene lopte – neloše za nekoga tko je pola karijere igrao na jednoj nozi. Na kraju nam ostaje samo žaliti što su ozljede zaustavile igrača koji je mogao biti jedan od najvećih svih vremena. Pitanje je kakav bi bio odnos snaga u NBA ligi zadnjih desetak godina da nije bilo kobnog gležnja i neadekvatnog liječenja. Možemo samo sanjati koliko je mogao zdravi Grant Hill da je sreće bilo…