Volim košarku. To je moja velika greška. Greška zato jer sam roðen i jer živim u Hrvatskoj koju za košarku nije briga. Odljubila se moja zemlja od košarke nakon godina i godina duge i strastvene veze, nestalo je iskre i zaljubljenosti. Na kraju se razvela. Sad se vide tu i tamo, na velikim feštama, obièno u prolazu. Ljubavi više nema. Umrla je.
Tko može kriviti Hrvate za takav odnos prema bivšem nacionalnom sportu? Nakon smrti Dražena Petroviæa životarili smo neko vrijeme kroz osobne uspjehe Kukoèa, Raðe i ostale ekipe te ponizno gledali kako nas reprezentacija iz natjecanja u natjecanje udara šakom u trbuh dok klubovi polako kopne kao ovisnici na heroinu. Na kraju su uz košarku ostali samo mazohisti, oni bolesni stvorovi kojima nikad nije dosta batina. Spadam meðu njih. Ne mogu si pomoæi.
Dobio sam svoju porciju kroz prošlih tjedan dana. Nema veze, veæ sam otupio na bol. Bilo je jasno da æe vikend biti težak veæ nakon hrvanja s Finskom. Užasna reprezentacija sa sjevera Europe koja igra odvratnu, neuèinkovitu, predvidljivu i dosadnu košarku je došla na korak do pobjede protiv reprezentacije kojoj su nekoæ davno uglednici nosili srebrne medalje na pladnju. „Ne smije nas ponijeti euforija“, primjetio je naš vrli trener, a meni je došlo da zgužvam rukama facu èovjeku kojeg sam kao djeèak obožavao dok je igrao za moju Jugoplastiku. Igra protiv Finske, igra bez glave i repa, prenijela se i na ostale susrete i rezultirala je šamaranjem od Bosne i nabijanjem na kolac konaènog poraza od Grka.
Sve ste vidjeli i nema smisla da se ponavljam. Tko god zna nekog vraga o košarci uhvatio se na glavu odmah na poèetku zbog upitne selekcije igraèa, a èupanje vlasi se nastavilo zbog nedostatka centarske igre, problema u obrani kojih je bilo više nego ih èovjek može nabrojati, užasnih rotacija igraèa, neznanja kada pozvati tajmaut, neuigranih akcija, neodigranih akcija i neprepoznavanja trenutka u kojem treba forsirati odreðenog igraèa. Razina talenta u reprezentaciji svakako nije na razini one iz 1992. godine, zapravo je debelo ispod nje, ali je svejedno dovoljno visoka da smo se imali pravo nadati ne samo ulasku u drugi krug nego i u èetvrtfinale. Na žalost, rijedak je talent koji može zablistati u kaosu. A pod vodstvom trenera Joke Vrankoviæa svaka se utakmica pretvara u kaos.
Kaos je nazivnik pod koji možemo svesti dogaðanja u hrvatskoj košarci u zadnjih 15 i više godina. Nisam nikakav insajder, ne družim se s ljudima iz košarkaških krugova, nisam upuæen u interne razgovore i ratove; ja sam samo Èovjek koji bulji u ekran te tu i tamo èita sajtove i novine. Isti sam i kao ostali hrvatski navijaèi èiji se broj iz velikog natjecanja u veliko natjecanje smanjuje. No èak i ukoliko niste upuæeni u internu spiku neke je stvari lako primjetiti golim okom. Iz aviona.
Lako je primjetiti užasne rezultate reprezentacije koji doduše osciliraju, ali u svojoj najvišoj toèki svejedno ne dosežu razinu koja bi nas zadovoljila. Lako je primjetiti da je na èelo reprezentacije došao trener koji ima svega godinu trenerskog iskustva, koji se jako brzo pogubio u èitavoj prièi i koji unatoè porazima nije smijenjen. Lako je primjetiti da su domaæi klubovi stjerani pod zemlju, a od nekadašnjih šampiona Europe ostala je samo sjena. Najlakše je primjetiti kako su igrališta pusta, kako su koševi potrgani i kako djeca iz usta izbacuju iskljuèivo imena Petroviæa i Kukoèa. Zato jer nemaju druga vrijedna spomena.
Kaos koji se dogodio hrvatskoj košarci nije sluèajan. On je stvoren. Upuæeni se slažu – za njega je kriv Danko Radiæ, predsjednik hrvatskog košarkaškog saveza. Bivši konobar ranih je devedesetih došao u Zagreb, infiltrirao sudaèku organizaciju i uspostavio kontrolu nad njom*. Kroz sudaèku je organizaciju poèeo kontrolirati rezultate klubova, a samim time i klubove same. Uskoro je poèelo vezivanje s HDZ-om i sa agencijom za prodaju igraèa, uslijedilo je postavljanje poltrona na èelo saveza koje je ukljuèivalo i buduæeg ministra financija Ivana Šukera, a zatim i samostalno sjedanje na èelo saveza 2004. godine.
*Izvori: Nacional, forumski napis jednog insajdera koji je ostao anoniman.
Za vrijeme vladavine Danka Radiæa dogodile su se korjenite promjene u hrvatskoj košarci koje su zrcalno pratile promjene u hrvatskom društvu. Ona najbitnija promjena može se objasniti u tri koraka.
1. Proizvod košarke je igra. Igra je primarni cilj košarkaških pogona. Ona dovodi gledatelje u dvorane, gledatelji donose novac i sponzore, sponzori donose još novca, klubovi koriste novac za proizvodnju igraèa i trenera, igraèi i treneri proizvode igru. To je temeljni naèin funkcioniranja stabilnih profesionalnih klubova diljem svijeta i on je, uz nekoliko izmjena uroðenih socijalizmu, funkcionirao za vrijeme Jugoslavije, pa èak i u onim prvim poratnim godinama u Hrvatskoj.
2. Proizvod košarke je igraè. Korak tako tipièan za tranzicijske zemlje s bogatom sportskom povijesti. Vidjeli ste ga jasno u nogometu i vidite ga još uvijek jer karakterizira sve hrvatske nogometne klubove koji nisu ništa više od glorificiranih nogometnih akademija u službi stranih klubova. Funkcija klubova u ovom stadiju prestaje biti proizvodnja igre. Ona se fokusira na igraèa i živi od njega. Naði talentiranog momka, skrpaj od njega poluigraèa, nabildaj mu brojke u bezveznim utakmicama, uèini ga fokusom momèadi u Europi, prodaj ga za novac i naði drugog talentiranog momka. Postotak uspjeha za djecu u takvim pogonima ne prelazi 5 posto, no koga briga, oni su proizvod.
3. Proizvod košarke je infrastruktura. Zapravo se više ne može govoriti o proizvodu. Radi se o finalnom stadiju u kojem se rasprodaju nekretnine, u kojem se prodaje klupsko ime, u kojem više nema novca nego se prosi i živi od milodara nezainteresiranog društva. To je stadij u kojem se hrvatska košarka nalazi. U samo tri koraka došli smo do ruba propasti. Dobro znate što se dogodi kada u basketu napravite tri koraka a ne spustite loptu na zemlju.
Rezultat ovakvog odnosa HKS-a i Danka Radiæa prema košarci reflektira se direktno na rezultate reprezentacije. Posljednji stadij je stadij raspadanja, a u sportu ne možete uspjeti bez sustava, ne možete uspjeti ako se sve raspada. Ukoliko nema novca, ukoliko se on nalazi u džepovima, onda nema ni trenera, nema omladinskih pogona, nema skauta, nema razvoja. Bez ljudi koji æe razvijati mladiæe nema ni igraèa ni seniorskih trenera, bez igraèa i seniorskih trenera nema igre i uspjeha, bez uspjeha nema novca. Slijedi smrt. Samo zato jer je HKS dopustio da kaos uništi sustav što se jasno vidjelo na prvenstvu s kojeg se naši vraæaju spuštene glave.
Naravno, ovo je samo naizgled prièa o košarci. Sport je oduvijek služio kao zrcalo u kojem se ogleda društvo, a ni jedno zrcalo nije tako ravno, glatko i jasno kao košarka. Koraci koji su se dogodili domaæem basketu dogaðaju se svuda oko nas, a mi veæinom mirno trpimo i šutimo. Neki zato jer su se snašli, neki zato jer su inertni, neki zato jer su ih porazi pretvorili u cinike, a veæina zato jer ne zna što da napravi.
No u košarci znamo. Riba se èisti od glave. Jedan potez nožem i crijeva puna govana æe izaæi van i sve usmrditi. Nije bed. Treba ih samo baciti. Oèistiti. Oprati. Prije nego smrad zakaèi Hezonju, Šariæa i ostale momke roðene usred kaosa.
Problem je što na dršci noža piše Hrvatski olimpijski odbor. Problem je što èovjeku koji drži nož riba više koristi živa. Kao plivaè u kaosu kojem se samo rijetki vesele dok drugi primaju batine. Opet i opet i opet.
Tugu možete podijeliti na fejsu i na mejlu. Kao i uvijek. Èekam vas.