Imao je sve; vanjski šut, osjećaj za blokadu, krao je lopte kao najbolji obrambeni bek, znao je dodati i podvaliti loptu, imao je najbolje post-up poteze svih vremena (uz Kevina McHalea), bio je izvrstan u clutch situacijama, imao je želju da svog protivnika “uništi” i dokaže mu da je bolji, a u doigravanjima bi redovno podigao nivo igre.
Iako je Hakeem u 18 godina dugoj karijeri imao mnoštvo blistavih trenutaka, jedna playoff serija obilježila mu je karijeru i do danas je ostala poznata kao njegov najveći pečat što je ostavio na NBA parketima – finale Zapadne konferencije protiv San Antonio Spursa 1995. godine.
San Antonio Spursi te su godine bili glavni favoriti za naslov uz mladu momčad Orlando Magica (možete primijetiti da je to bilo zlatno doba za “petice” – Hakeem Olajuwon, Shaquille O’Neal, David Robinson, Patrick Ewing, Alonzo Mourning, Dikembe Mutombo). Spursi su uz najkorisnijeg igrača lige te godine, Davida Robinsona, imali izvrsno popunjenu momčad; razigravača Averyja Johnsona, iskusnog veterana Doca Riversa, odlično nisko krilo Seana Elliota, snajperista Chucka Persona, već ostarjelog Terryja Cummingsa, puno boljeg igrača nego trenera Vinnyja Del Negra i za kraj da skupi sve promašaje i skokove Dennisa Rodmana. Do finala Zapada stigli su metlom protiv Mutomba i Denver Nuggetsa (3-0) te malo težim testom u vidu Los Angeles Lakersa (4-2).
S druge strane Houston Rocketsi su u sezonu ušli kao branitelji naslova, ali su igrali košarku koja priliči svemu, samo ne NBA prvaku (omjer 47-35). Iako su u sezonu ušli s devet uzastopnih pobjeda, trener Rudy Tomjanovich nije bio prezadovoljan igrom svojih prvaka.
Rocketsi su imali respektabilnu družinu – Hakeem je bio na apsolutnom vrhuncu karijere, veliko pojačanje Clyde Drexler bio je savršena druga violina, Robert Horry je pogodio svaki veliki šut za pobjedu, Sam Cassell je i u mladim danima pokazivao mirnoću i hrabrost, Kenny Smith bi tu i tamo stavio pokoju tricu, Mario Ellie je igrao odličnu obranu (moramo napomenuti da je i naše gore list Žan Tabak te sezone bio rookie i igrao je baš u Rocketsima ili bolje reći nije igrao).
Houston je jedva došao do finala Zapada. Pala je ekipa Utah Jazza (3-2) i Phoenix Sunsi (4-3). Malo je reći da su Rocketsi imali trnovit put do finala konferencije; prvo su morali riješiti Johna Stocktona i Karla Malonea pobjedom u odlučujućoj petoj utakmici u prepunom Delta Centru, a nakon toga Charlesa Barkleya, Kevina Johnsona i Phoenix Sunse koji su čak poveli 3-1, ali su se Rocketsi vratili i pobijedili seriju poznatim “kiss of death” šutom Maria Ellija. Ova momčad je opravdala nadimak “Clutch City” nebrojeno puta.
Nastavak borbe i odlazak u NBA finale
Spursi su zbog boljeg omjera u regularnoj sezoni imali prednost domaćeg terena pa su se prve dvije utakmice igrale u poznatom “Alamodomeu”, višenamjenskom stadionu koji je bio dom Spursa od 1992. sve do 2003. godine. 36 tisuća ljudi bodrilo je San Antonio svake playoff večeri u eri Davida Robinsona.
Na samom startu prve utakmice Spursi su izgledali vrlo dobro. Tranzicijska igra je zbog brzine Averyja Johnsona izgledala perfektno, a svaki napad na postavljenu obranu vrlo bi lagano rješavali zbog miss matcha između Seana Elliota i Kennyja Smitha. Ne treba trošiti puno riječi da se opiše kako je izgledao napad Rocketsa; daj loptu Hakeemu u reket i dva poena su tu.
Trener Tomjanovich je cijelu igru bazirao na izolaciji Hakeema i njegovim dodavanjima za otvorene šutere (Smith, Horry, Ellie), a nekada su čak igrali nekakvu blagu verziju run’n’gun napada koji bi se većinom događali nakon dobivanja napadačkog momentuma (opet zbog Olajuwona). Rocketsi su bili izuzetno nesebična momčad, pa bi se nakon udvajanja Hakeema uvijek našao otvoren šuter ili prolaz prema košu.
Hakeem je u prvoj utakmici pokazao u kojem će smjeru ići serija. Nadigrao je Davida Robinsona u njegovoj utvrdi, a Rocketsi su slavili 94:93. Pobjednički šut je zabio nitko drugi nego “Big Shot Rob” Robert Horry. Hakeem je susret završio s 27 poena, 8 skokova, 6 dodavanja i 5 blokada (šut 12/24), dok je Robinson zabio 21 poen, ali uz očajan šut 5/17.
Centar Spursa David Robinson je prije početka druge utakmice dobio svoju prvu i jedinu nagradu za najkorisnijeg igrača NBA lige koju mu je uručio David Stern pred prepunim tribinama “Alamodomea”. Međutim, ono što Admiral i ostatak Spursa nisu znali je činjenica da je Hakeema dodjela nagrade samo dodatno nabrijala da pokaže i dokaže tko je pravi MVP lige. Robert Horry je u nedavnom razgovoru izjavio da im je Hakeem na klupi ljutito govorio da je to njegova nagrada i da će večeras dokazati kome pripada.
Ulazak u susret je bio izuzetno čudan; obje momčadi su napadački bile veoma loše, dok se Hakeem ugrijao tek krajem prve dionice koju su Rocketsi dobili 21:16. U drugoj četvrtini nastavljen je napadački show Hakeema koji je uz postizanje poena dijelio odlične lopte svojim suigračima za lagana polaganja i otvorene trice. Vrlo dobra obrana na Robinsonu i odlična ofenzivna egzekucija osigurali su Rocketsima vodstvo 49:41 na poluvremenu. No, ono što se dogodilo u trećoj četvrtini i ostatku susreta je povijest.
Hakeem nikada u playoff karijeri nije odigrao tako dobro poluvrijeme jedne utakmice. U trećoj četvrtini Rocketsi su zabili 25 poena, a njih 19 je dao Olajuwon. Nakon mirnog prvog poluvremena čovjek je jednostavno poludio. Tražio je loptu u svakom napadu, a promašiti nije mogao s kulminacijom krajem trećeg perioda kada je Robinsona doslovno ponizio ovim potezom (većina zna o čemu se radi, legendarni “Dream Shake”).
Ovakva dominacija jednog čovjeka nad MVP igračem rijetko je viđena u modernoj playoff povijesti. Zabiti 19 poena u jednoj četvrtini (31 u drugom poluvremenu) i sam samcat držati svoju momčad u igri pred ludom publikom u San Antoniju, protiv najbolje momčadi te godine i glavnog konkurenta za naslov, nezaboravno. Hakeem je drugu utakmicu završio s 41 poenom, 16 skokova, 4 dodavanja, 3 ukradene lopte i 2 blokade, a Rocketsi su slavili 106:96.
Nakon dvije velike pobjede u gostima, Rocketse je kod kuće dočekalo neugodno iznenađenje. Vjerojatno se nikada u povijesti nije dogodilo da u prve četiri utakmice serije (kod formata 2-2-1-1-1) domaća momčad ne pobijedi niti jedan susret. Tako je međutim bilo u ovoj čudnovatoj seriji. Iako je Hakeem u trećoj utakmici utrpao 43 poena (11 skokova, 4 dodavanja, 5 blokada), Spursi su slavili 107:102.
U 4. utakmici je uslijedio još veći šok; Spursi su razbili Rocketse 103:81 i napokon su izgledali kao ekipa koja je glavni konkurent za naslov. Nakon dvije pobjede u San Antoniju, Rocketsi su se našli u neugodnoj situaciji nakon dva poraza kod kuće. Pivotalnu petu utakmicu su igrali u gostima, a sav momentum je bio na strani Robinsona i društva. Međutim, Hakeem je ubacio u brzinu više.
Spursi su na samom ulazu u petu utakmicu napravili fatalnu grešku, dopustili su protivnicima da nametnu svoj ritam igre. Rocketsi su praktički nepobjedivi ako ih ide trica, ali velike šanse za odvajanje na veću razliku imali su i zbog izvrsne tranzicijske igre koju su vodili Drexler, Cassell i Horry. U prvoj četvrtini su razbili domaću momčad baš takvom igrom. Horry je zabio par trica, a nakon toga su krenuli Hakeem i Drexler koji su podigli napadačku energiju ekipe. Ostatak je povijest.
Rocketsi su pobijedili 111:90, a Hakeem je ponovno odigrao vanserijski (42 poena, 9 skokova, 8 dodavanja, 5 blokada). U zadnjoj četvrtini je skupio čak 5 blokada te je bio jezgra obrane koja je Spursima dopustila samo 17 poena u zadnjih 12 minuta. Predstava u petom susretu je bila toliko nevjerojatna da su čak i stariji veterani u obje ekipe ostali u nevjerici.
“Tijekom utakmice sam govorio da nema šanse da zabije sve ove šuteve, ali sam na kraju ispao budala. Ne mogu vjerovati da netko može igrati na ovako visokom nivou u finalu konferencije”, rekao je bek Spursa i današnji trener Boston Celticsa Doc Rivers.
“Mi koji ga gledamo i treniramo s njim svaki dan nismo mogli vjerovati kako dobro igra. Nikada nisam vidio Hakeema na ovako visokom nivou, a s njim sam igrao na sveučilištu, i sada u NBA ligi”, rekao je Clyde Drexler.
Nakon povijesne pete utakmice, Rocketsi su se vratili u dvoranu “Summit”, pred gromoglasne navijače koji su očekivali odlazak u finale. Borba za preživljavanje San Antonio Spursa je mogla započeti. Prije samog susreta bilo je realno očekivati da Spursi pobijede jer u cijeloj seriji nijedna momčad nije uzela pobjedu kod kuće. Očekivala se tvrda utakmica s dosta borbe pod koševima uz jako malo broj tranzicijskih poena, a tako je i bilo.
Jedina stvar koja je ostala ista je bila konstanta zabijanja poena Hakeema Olajuwona i njegova all-around poezija. Niti nakon šest utakmica trener Spursa Bob Hill nije pronašao način kako zaustaviti tada najboljeg (aktivnog) košarkaša na planeti.
Iznenađujuće dobro u napadačkom dijelu je odigrao Dennis Rodman koji je po prvi puta u seriji pokazao agresivnost u prvoj četvrtini utakmice (Rodman je inače u toj seriji stvarao velike probleme s problematičnim ponašanjem, kašnjenjem na treninge i dolascima pred sami početak utakmice).
Nakon gladijatorske borbe kroz cijelu utakmicu, zadnju četvrtinu, kao uostalom i cijelu utakmicu, je obilježio Robert Horry. Ponovno je pobjedu zacementirao s bitnim šutevima te je uz Hakeema bio glavni motor pobjede (22 poena, 6/11 šut za tri poena, nadimak “Big Shot Rob” opravdan po tko zna koji put). Olajuwon je ponovno briljirao; zabio je 39 poena, uhvatio 17 skokova, asistirao 3 lopte, a u obrambenom dijelu se iskazao s 5 blokada i 2 ukradene lopte.
Olajuwon je u seriji protiv Spursa u prosjeku imao sljedeće brojke: 35 poena, 12,5 skokova, 5 dodavanja, 4 blokade uz ukupan šut od 56 posto. Sve to protiv MVP-a lige i tada najbolje ekipe NBA cirkusa.
Rocketsi su sa 6. mjesta konferencije otišli sve do velikog finala, a nakon metle protiv Orlando Magica, postali su jedina ekipa u NBA povijesti koja je s tako niskog mjesta otišla do kraja. Hakeem je u finalu izašao kao pobjednik protiv još jednog velikog centra, Shaquillea O’Neala. “Dream” je u svakoj utakmici protiv Magica zabio preko 30 poena te je ušao u odabranu skupinu NBA legendi s dvije uzastopne nagrade za najkorisnijeg igrača NBA finala.
Olajuwon je cijelo doigravanje odigrao na povijesnom nivou. Njegov playoff run iz 1995. godine slobodno može ući u najboljih pet svih vremena. U prosjeku je tijekom cijelog doigravanja zabijao 33 poena, hvatao 10 skokova, asistirao 4 lopte, uz 3 blokade i šut iz igre od 53 posto. Na putu do finala morao je proći duo Stockton-Malone, napaljenog Barkleya i Phoenix Sunse te najbolju ekipu lige na čelu s Davidom Robinsonom. Na kraju je u finalu pao Shaquille O’Neal i veliki Orlando koji je tada imao Pennyja Hardawaya, Horace Granta, Nicka Andersona i Dennisa Scotta. Sve to sa šestom momčadi Zapada koja nije, osim Hakeema, imala nijednog All-Star igrača.
“Olajuwon ignorira poteze visokih igrača kada trenira i uči košarku. On gleda bekove i uči od njih, koristi njihove poteze”, Bill Walton o Hakeemu.