Zašto volimo NBA? Osobno, volim ritam, tempo, atleticizam i atraktivnost koje mogu ponuditi samo najbolji igrači u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu. Je li NBA svijet savršen? Nipošto. Ljute me preduge pauze tijekom utakmice zbog sudačkih provjera najočitijih stvari, duga stanka između poluvremena, kao i onaj prokleti “sponzorski time out” koji, barem kod mene, uzrokuje simptome blagog živčanog sloma i predstavlja sve ono najgore u NBA ligi i profesionalnom sportu općenito-podređivanje igre interesima sponzora, odnosno kapitala. Najbitnije od svega, sve navedeno ubije tempo utakmice.
Ovim ubojicama tempa treba pridodati još jednoga, čiji je porast toliko zabrinuo pojedine pratitelje NBA da se i sam komesar lige David Silver oglasio prikladnom izjavom. Riječ je o namjernom fauliranju loših izvođača slobodnih bacanja, ili takozvanom Hack-a-Shaq potezu. Iako popularni Diesel više nije među aktivnim igračima, na svojem vrhuncu je bio toliko nezaustavljiv da je jedina nada protiv njega bila opaliti ga svom snagom po ruci i otjerati ga na liniju slobodnih bacanja, koja su bila Shaqov kriptonit (53% u karijeri). Ako su namjerni faulovi sastavni dio NBA utakmice već duže vrijeme, zašto je to tek sada postala tema o kojoj se ovako glasno raspravlja?
Jedna je stvar kad prema vama ide nezaustavljiva grdosija od 216 cm visine i 140 kilograma, pa ga čvrsto, možda i grubo faulirate u igri. Sasvim je nešto drugo kad Spur Danny Green namjerno faulira Houstonovog Clinta Capelu izvan granica igrališta samo kako bi ga poslao na liniju slobodnih bacanja, ili kad Houstonov K.J. McDaniels faulira Detroitovog Andrea Drummonda pet puta u devet sekundi, natjeravši nesretnog centra na čak 23 promašena bacanja (ukupno 13-36), čime je zaslužio neslavan ulazak u knjigu NBA rekorda. Renomirani novinar ESPN-a Kevin Pelton malo se pozabavio brojkama i došao je do zaključka kako je cijele prošle sezone bilo ukupno 277 namjernih prekršaja na 23 igrača. Ove sezone, zaključno sa siječnjem, bilo je ukupno 260 prekršaja na 28 igrača. Ovim tempom, do kraja sezone bi bilo preko 400 namjernih prekršaja – skoro dvostruko povećanje u samo 12 mjeseci.
Zašto se to događa? Više je razloga, no prvi i najočitiji je ogromna želja za pobjedom kod svih NBA trenera, poučenih iskustvom svojih kolega koji su imali ili igru (Michael Malone u Sacramentu), ili rezultate (David Blatt u Clevelandu) ili oboje (George Karl svojedobno u Denveru), pa su svejedno dobili otkaz. Zbog straha od gubitka posla, ogroman broj trenera je postao makijavelistički orijentiran, spreman na sve i svašta samo da bi produžio svoj boravak na NBA parketima za koji dan. Naravno, činjenica je i kako namjerni prekršaji nisu protiv pravila, barem za sada.
Drugi, nimalo zanemariv razlog je jednostavna matematika. Sve momčadi u NBA jako dobro prate svaki detalj igre i sigurno im nije promaklo da statistički imate veće šanse za pobjedu ako pošaljete lošeg izvođača bacanja da vas proba pobijediti na taj način. Analitičari naprave svoje, predoče to trenerima, nakon čega treneri logički zaključe kako im se najviše isplati koristiti strategiju koja im omogućava najveće šanse za pobjedu.
Treći razlog je što u ligi igraju, možda u većem broju i u većim ulogama nego ikad prije, atletski super talenti koji nisu ovladali osnovama košarkaške igre, u koju se svakako ubrajaju slobodna bacanja. Četiri igrača koja trpe najviše namjernih prekršaja su sve redom centri: Andre Drummond (Detroit, 35% slobodna bacanja), DeAndre Jordan (L.A. Clippers, 41,8% slobodna bacanja), Clint Capela (Houston, 40,4% slobodna bacanja) i Dwight Howard (Houston, 55% slobodna bacanja), iako se na Dwighta to ove sezone odnosi nešto manje nego prije. Bilo je kroz povijest lige puno loših izvođača slobodnih bacanja (možda je najveći i najpoznatiji The Big Dipper Wilt Chamberlain, 54% u karijeri), ali nikada toliki broj loših izvođača nije imao tolike uloge na parketu. Howard je globalna superzvijezda, Capela je odigrao toliko dobro da je Houston ozbiljno razmišljao riješiti se Howarda kako bi otvorio maksimalan prostor za njega, Jordan je ljetos potpisao golemi ugovor i najvažniji je obrambeni kotačić u Clippersima, a Drummond se općenito smatra superzvijezdom u nastajanju. Tim je nevjerojatnije što ti igrači, profesionalci i redom milijunaši (osim Capele, a i to je samo pitanje vremena) mogu biti toliko loši u toliko fundamentalnom dijelu igre. Upravo taj dio problema je šaljivo prokomentirao vlasnik Dallas Mavericksa Mark Cuban: “To je NBA verzija igre ‘Jesi li bolji u slobodnjacima od petaša?’. Mislim kako to povećava napetost utakmice. Donosi dramu: Hoće li zabiti?”
Upravo to je i najveći kamen spoticanja kad se krene razgovarati o promjeni pravila namjernog prekršaja. Odakle početi? Kako će to promijeniti igru? I možda najvažnije od svega-zašto bi mijenjali pravila koja omogućuju “švercanje” pojedinaca koji nisu dobri u jednom bitnom elementu igre? Legendarni Mike D’Antoni je to najbolje sažeo: “Ne volim tu strategiju. Ali-i veliko ali-ne želim mijenjanje pravila kako bi se pokrili nedostaci u nečijoj igri. Nije pošteno. Primjerice, niste dobar dribler, pa bi vam trebali dozvoliti još jedan korak.” Gregg Popovich iz San Antonija dodao je: “Kad bi svi igrači gađali slobodna bacanja barem 55%, ne bi ih se isplatilo namjerno faulirati.”
Osim toga, navodna statistička prednost namjernog fauliranja uopće nije toliko očita koliko se čini na prvi pogled jer ne uzima u obzir sve potrebne parametre. Za primjer uzmimo drugu utakmicu između San Antonija i Clippersa iz prošlogodišnjeg doigravanja. Iako su tu utakmicu dobili Spursi, treba naglasiti kako je serija ipak pripala Clippersima, a ova konkretna utakmica je istakla nekoliko očitih nedostataka strategije namjernog fauliranja. Naime, pred kraj posljednje četvrtine, u dvije minute DeAndre Jordan je fauliran pet puta, pri čemu je bacanja gađao 4-10. Od tih pet prekršaja, Clippersi su dvaput uhvatili skok u napadu, što nije slučajno – analiza bivšeg analitičara u Sunsima Johna Ezekowitza pokazuje kako Clippersi uspješno hvataju 21% Jordanovih promašenih bacanja. Dakle, dobili su dva napada više nego što bi imali da Jordan nije fauliran. Nadalje, ni sami igrači Spursa nisu znali koliko su napravili prekršaja u cijeloj zbrci. Manu Ginobili je tako napravio šesti prekršaj četiri minute prije kraja, uvjeren da mu je to tek peti. I konačno, ova strategija je u ovoj konkretnoj utakmici Spursima donijela više rezultatske štete nego koristi. Kad su počeli faulirati Jordana rezultat je bio 88-83 za Spurse 4:50 minuta do kraja. Nakon dvije minute, prednost Spursa se smanjila na samo dva poena, 90-88.
Dakle, kako spriječiti ubijanje ritma utakmice namjernim prekršajima? Za početak, bilo bi lijepo da prvo analitičari, a onda i treneri shvate kako ta strategija rijetko donosi neku opipljivu korist. Konkretno, u utakmici ovog vikenda, u nedjelju navečer Clippersi su gostovali u Miamiju kod Heata. Sredinom treće četvrtine, pri desetak poena razlike za Clipperse, Miami je počeo namjerno faulirati Jordana. Jordan po običaju nije pogodio ništa (1-8 u tom razdoblju), međutim Miami je rasjeckao vlastitu igru, potpuno ispao iz ritma i napravio u razdoblju namjernog fauliranja “ogromnu” prednost od dva poena. Clippersi su tu utakmicu dobili, kao i Pistonsi onu gdje je Drummond promašio 23 bacanja, usput rečeno.
Drugo, ako se već insistira na promjeni pravila, moglo bi se tzv. “pravilo dvije minute” (ako je igrač namjerno fauliran u zadnje dvije minute utakmice, on izvodi jedno bacanje uz loptu sa strane za svoju momčad) primijeniti na ostatak utakmice čim momčad uđe u bonus. Također, svaki takav faul bi se mogao gledati kao flagrant foul slično kao u Europi. Ipak, promjena pravila barem u ovom trenutku nije realna jer nema konsenzusa u ligi. Treneri, vlasnici i glavni menadžeri ne vole namjerne prekršaje i uglavnom se svi slažu da oni štete popularnosti košarke među navijačima i ubijaju ritam, ali nisu skloni promjeni pravila.
Međutim, da ne bismo filozofirali previše, možda najbolji savjet svojim kolegama dala je superzvijezda Oklahome Kevin Durant: “Ako ne želiš da te namjerno fauliraju, zabij j… slobodna bacanja!“