„Houston, we have a problem“ – blago promijenjena, a globalno poznatija i prihvaćenija verzija poznate rečenice koju je proslavio Apollo svemirski program (točnije Apollo 13), izravno i bez okolišanja predstavlja ozbiljnu situaciju s potencijalnim katastrofičnim posljedicama. To su riječi koje gospoda iz NASA kontrolne sobe ne žele čuti, a svaki put kad se komunikacijskim uređajima netko od astronauta javi, siguran sam da se u svemirskom centru, čisto zbog praznovjerja, isprva mogu čuti tihi jecaji i klecaj koljena.
Ne brinite, neću pisati o Apollo misijama, Merkur projektu ili Marsovcu Andyja Weira. Ovo je priča o košarkaškoj momčadi i problemima koji su kucali na vrata The Summita, ovo je priča o Raketama iz Houstona i nevjerojatnom čovjeku koji ih je lansirao u visine.
Povijest ove franšize počinje u Kaliforniji, točnije San Diegu. Godina je 1967, liga se širi i dobiva još dvije momčadi, Seattle SuperSonicse i San Diego Rocketse. U svojoj prvoj sezoni Rocketsi ostvaruju samo 15 pobjeda, a prvu sezonu pozitivnog rekorda čekaju sve do 1976-1977 kada rade trade u kojem u smjeru Houstona stiže veliki Moses Malone. U međuvremenu, Rocketsi 1971. godine sele u Houston, u kojem, naravno, igraju i danas. Moses donosi uspjeh sa sobom i 1981. igraju veliko finale protiv Birdovih Celticsa i gube 4:2. Nakon sezone 1981-1982 odlazi u Philadelphiu, a Houston ulazi u fazu rebuildinga koji će vrlo brzo odrediti budućnost franšize. Na draftu 1983. prvim pickom biraju Ralpha Sampsona i situacija u, inače klimatski nestabilnom gradu, naglo postaje vedrija. No, izlazak sunca i potpuni nagovještaj boljih dana stiže godinu kasnije kada Houston, opet prvim pickom, bira još jednog centra. Njegovo ime je Hakeem Olajuwon. Oprostite mi što sam skrenuo u meteorologiju, ali učinilo mi se da je Vakulin rječnik najbolji izbor za opis promjena koje su se u organizaciji polako počele događati.
Od Nigerije do Amerike, od Lagosa do Houstona. Ne, ovo nije neka nova transkontinentalna ruta najpoznatijeg relija na svijetu – Dakar Relija, ovo je 10000 km dugo putovanje na koje se Hakeem odlučio. Razlog je bio isključivo košarkaški, potpuno drugačiji od onog što je njegovo djetinjstvo nagovještalo. Hakeem se kao dječak okušao u nogometu, stolnom tenisu i rukometu. Kasnije je, po vlastitom priznanju, rekao da su sva tri sporta pridonijela njegovim uspjesima u košarci. Košarkom se počeo baviti s tek 15 godina. Dvije godine poslije odlazi u Ameriku na sveučilište Houston i postaje član Cougarsa. Na početku svoje sveučilišne karijere, Hakeem je igrao vrlo malo. Trenersko osoblje savjetuje ga da počne raditi na svojoj igri s Mosesom Maloneom, koji je u to vrijeme igrao za Rocketse. To postaje ključni period Hakeemove karijere gdje je on doslovno eksplodirao i pretvorio se u košarkašku silu. Nakon toga, zajedno sa suigračem, hall of famerom Clydeom Drexlerom predvodi sveučilište, tada poznato kao i Phi Slama Jama do back to back sveučilišnih finala – 1983. porazom od North Carolina Statea u zadnjoj sekundi utakmice (s Clydeom) te 1984. porazom od Georgetowna i Patricka Ewinga (bez Clydea).
NBA draft 1984. Odakle početi? Jedan od najboljih u povijesti. Prvi pick imaju Rocketsi i biraju Olajuwona. Teško je naći manu odluci koja je Houstonu donijela dva naslova, MVP nagradu i nasljedstvo jednog od najboljih big mena u povijesti lige, ali ljudi, budimo ozbiljni, netko imenom Michael Jordan je bio slobodan za izbor. Jedna zanimljivost koju je Hakeem sam spomenuo u svojoj autobiografiji je ta da je Portland nudio Clydea Drexlera i 2. pick NBA drafta 1984. za Ralpha Sampsona. Da je Houston prihvatio ponudu, istim pickom bi izabrali Jordana. Zamislite trio Jordan – Drexler – Olajuwon. Mislim da bi njih trojica bila dovoljna u cijeloj momčadi. 3 na 5 i opet bi bilo nepošteno prema ostalima, a i Russellov rekord od 11 naslova bi bio ozbiljno ugrožen (ljudi ne pretjerujem, bilo bi kao u 2K-u). Dakle, Hakeem 1984. ulazi u NBA i zajedno sa Ralphom Sampsonom tvore prve prave, tzv. Twin towerse.
Njegov ulaz na NBA parkete trenutačno biva popraćen uspjesima, kako osobnim tako i momčadskim. U sezoni 1984-1985 Rocketsi ostvaruju 19 pobjeda više u odnosu na prethodnu, a sam Hakeem završava drugi iza Jordana za nagradu rookieja godine. Sezona 1985-1986 donosi blagu senzaciju, kada Rocketsi nakon Sacramenta i Denvera, u finalu konferencije pobjeđuju aktualne NBA prvake – Los Angeles Lakerse. Još jednom, kao i 5 godina ranije, Rocketse čekaju Birdovi Celticsi. Novo finale, stari rezultat. Celticsi pobjeđuju 4:2, a Houston previše ne tuguje, mladu momčad čeka svijetla budućnost za koju vrijeme radi. No, život je kolo sreće, a ono se za Houston ubrzo okrenulo u krivu stranu.
Ralph Sampson – supertalentirani 2.24 m visok centar, koji je s Hakeemom terorizirao protivničke momčadi, počinje osjećati posljedice uzrokovane igrom na visokoj razini. Polovicom 1987-1988 sezone, slomljen problemima s koljenom biva trejdan u Golden State Warriorse. Od Twin towersa ostao je samo jedan, a od nekoć, a ne tako davne, dominantne močadi, Houston upada u, za njihove standarde, običnu prosječnost. Sezona 1988-1989 također donosi doigravanje, i usprkos Hakeemovim nadljudskim brojkama, Houston gubi prvu rundu doigravanja od Seattle SuperSonicsa. Sezona 1989-1990 predstavlja potpuno razočaranje. Houston ostvaruje samo 41 pobjedu u sezoni, ali ipak ulaze u doigravanje gdje gube od Los Angeles Lakersa. Hakeemova dominacija bila je vidljiva u pogledu skokova i blokova po kojima je često predvodio ligu. Te sezone pokazuje svoju raznovrsnost i ostvaruje quadruple-double i postaje tek treći čovjek u povijesti lige kojem to uspijeva. 18 poena, 16 skokova, 10 asistencija i 11 blokada – uistinu zadivljujuće.
Sljedeća sezona i još jedno doigravanje, ali i još jedan poraz od Lakersa u prvoj rundi. Nedovoljno za Hakeema kojeg tek čekaju loši dani. 1991-1992 i Rocketsi propuštaju doigravanje prvi put u njegovoj karijeri. Da jedna crna vijest ne ostane sama, pobrinuli su se problemi sa zdravljem u vidu tahikardije (medicinskim rječnikom – za sadašnje, buduće doktore i sve one koji se takvima osjećaju) i problemi s organizacijom zbog malog ugovora. Čak su ga optužili da „folira“ ozljedu zbog osobnog nezadovoljstva s istim. Veličina čovjeka do izražaja dolazi ne u danima kada sve ide kako treba, već u situaciji kad je stjeran u kut i nepravedno ophođen. Tada on ima dva izbora – poslati sve kvragu i otići, pritom vrlo vjerojatno rušeći sve što je do tada gradio, ili ići dalje, ići naprijed i dokazati pogrešku drugih, a svoju značajnost. Hakeemu taj izbor nije ni trebao. Ne osvrćući se na prošle događaje, u sezoni 1992-1993 uvodi momčad u još jedno doigravanje, sada pod vodstvom novog trenera, ˝našeg˝ Rudyja Tomjanovicha. Rocketsi prolaze Clipperse u prvoj rundi, a u polufinalu konferencije gube u produžetku sedmu utakmicu od SuperSonicsa. Od standardnih nositelja igre – Hakeema, Kennyja Smitha, Otisa Thorpea i Vernona Maxwella, momčadi se putem drafta pridružuje i Big Shot Rob – Robert Horry. Jest, trebalo je dosta dijelova, volje i strpljenja, ali čini se da je puzzla napokon složena.
U sezoni 1993/94 Jordan odlazi u prvu mirovinu, Hakeem odigrava najbolju sezonu svoje karijere. 58 pobjeda u regularnoj sezoni, Trail Blazersi u prvoj rundi, Sunsi u drugoj, Jazzeri u finalu konferencije. Nije loše ni spomenuti MVP i nagradu za najboljeg defenzivnog igrača lige. Jordanesque – kad već nema pravoga. NBA finale dovodi Knickse predvođene Ewingom. 10 godina poslije poraza u finalu NCAA, njih dvojica se ponovo susreću u utakmicama za povijest. Epska serija je na vrhuncu i Knicksi vode 3:2. 6 utakmica ulazi u svoje posljednje sekunde i pri rezultatu 86:84 za Rocketse, John Starks šutira pobjedničku tricu koju doslovno vršcima prstiju Hakeem blokira. Nikada nećemo znati bi li ušla, ali neka ovo bude kraj iz bajke, nešto kao Laetnnerov pobjednički koš za Duke u finalu NCAA 1992 sa zvukom sirene. Nešto je sigurno, Kentucky je mrzio Christiana Laetnnera (preporuka za pogledati – ESPN 30 for 30: I hate Christian Laetnner). Ali, vratimo se mi Hakeemu. S tim blokom osobno volim misliti da je spasio pobjedu. Na krilima domaćih navijača Rocketsi pobjeđuju i sedmu utakmicu i osvajaju svoj prvi NBA naslov. Hakeem je izdominirao Ewinga i tako zaokružio priču koja je s njim počela u onom nesretnom finalu 1984., sada sa zasigurno drukčijim okusom i osjećajima.
Godinu poslije nakon tradea s Portlandom, u Houston dolazi sveučilišni suigrač – Clyde Drexler. Slab ulaz u sezonu dovodi do prosječnog rekorda 47-35 i statusa 6. nositelja. No, šampionski pedigre i iskustvo proradili su u pravom trenutku i Rocketsi redom pobjeđuju Jazzere i Barkleyeve Sunse u tijesnim serijama, u konferencijskom finalu padaju Robinsonovi Spursi, a u velikom finalu Shaqov Orlando sa 4:0. Post-šampionski period obilježava Jordanovo vraćanje košarci i Houston ostaje bez nekog značajnijeg uspjeha, izuzev sezone 1996-1997 gdje gube od Utah Jazz u konferencijskom finalu. Vrijedi spomenuti i dodatke rosteru u vidu Charlesa Barkleya i Scottieja Pippena, ali ništa ne podsjeća na one dvije blistave godine u kojima su se popeli na košarkaški krov svijeta.
U eri kojom su dominirali vrhunski centri poput Ewinga, Robinsona, Shaqa, Mutomboa i drugih defenzivnih zvijeri poput Malonea i Rodmana, njegovo ime je uvijek stršilo iznad ostalih. Ukoliko vas zanima jedan od najslađih košarkaških poteza ikad – mega poznati Dream Shake, zaletite se do njegovog ranča u blizini Houstona i naučite ga. Ako ne vjerujete u sebe i svoje snove, pročitajte njegovu autobiografiju. A ako živite svoj san, nemojte se iz njega nikada probuditi, jer ni on, vjerujte, nije. Njegovo ime je…e pa, mislim da ste ga dosad već trebali zapamtiti.