Odgledao sam prijenos, pa da sad nešto napišem. Malo su me emocije stisnule ali sada je dobro. Preporuèam da pogledate sažetke govora po internetu. Fenomenalni govori i atmosfera. Ovako nekako…
John Stockton je pokazao jednu stranu koju baš nikada nisam uopæe slutio da ima. Uvijek je djelovao rezerviran, proraèunat, hladan i jednostavno nekakav ozbiljan tip. Na terenu. Juèer je pokazao kakav je kad ne igra. Bilo je odlièno slušati ga kako pokušava sabrati misli, rezimirati karijeru, zahvaliti svima, baciti koju dobru šalu.
David Robinson je bio vidno raspoložen, jasno i glasno je rekao kome se zahvaljuje, i kao i uvijek od njega samo dobre vibre èovjek prima, ostao je isti onakav kakvog ga pamtim dok je sa Rodmanom skakao po San Antoniu.
Jerry Sloan je bio jako intiman, prièao je o svojim skromnim poèecima, uvjetima u kojima je morao odrasti, osvrnuo se i na dane kad je loptao za Bullse. Ono šta me skroz fasciniralo kod njegove prièe su neke stvari koje nisam nikada èuo ni znao iz njegove biografije, koliko je bio blizak s Normom Van Lierom i koliki su prijatelji bili, kako je morao stopirati 20 kilometara do srednje da bi igrao košarku itd.
Vivian Stinger je takoðer isprièala lijepu prièu o njenom putu kroz trenersku karijeru, iskreno nisam ni znao za nju prije ove veèeri ali mi je njen dio prièe bio vrlo interesantan.
Jordanov govor…
Dolje je video, pogledajte ga. Ono šta je on imao i još uvijek ima, nešto šta se ne može izmisliti ni odglumiti, je ta njegova otvorenost, spontanost i jednostavnost bez obzira na sve komplimente i nagrade koje je pobrao u bajkovitoj karijeri. Opsovao je jednom, izletilo je, zaplakao je takoðer, i objasnio svoju potrebu za natjecanjem i pobjedom i kako se motivirao kroz karijeru. Prozvao je Krausa. Takve stvari ne možeš izmislit, to je bio tok njegovih misli. Govor je bio i uvid u to koliko je gladan pobjeda, vidjelo se koliko on zapravo pamti sitnice i neke stvari koje ljudi možda zaborave, a njemu su te iste stvari bile motivacija za brže više jaèe.
I šta reæi. Rekao je da se možda vrati kada napuni 50. I da to nije nikakva šala. O tome još nisam sabrao misli, ali znam da karakter u sportu kao Michael Jordan ne postoji, i veæi natjecatelj i pobjednik od njega…ne postoji.
U jednoj knjizi o njemu proèitao sam jednu kratku prièu, anegdotu, koja mi je nakon ovog govora veèeras dobila puni smisao. Prièa ide ovako;
Kada je tek došao u Chicago, upoznao je jednog novinara koji je radio u lokalnim novinama i bio zadužen za sport. To je bio njegov prvi NBA novinar, prvi novinar za tog novopeèenog profesionalnog košarkaša. Novinar ga je pratio nekoliko sezona i onda promjenio posao i otišao iz Chicaga te nije imao priliku izbliza vidjet kako Jordan osvaja prve naslove.
Tijekom 1997. taj se novinar igrom sluèaja vratio na svoje staro radno mjesto u Chicago. U meðuvremenu Jordan je od poluanonimnog deèka iz Caroline izrastao u svjetsku ikonu.
Novinar je otišao na utakmicu Bullsa izvještavati. Nakon utakmice, procedura je bila u svlaèionici èekati izjave. U svlaèionici je tada bilo drugaèije nego kada je on zadnji put tamo bio. Masa ljudi, osiguranja, novinara, gužve. Doæi do Jordana bilo je skoro pa nemoguæe. Stoga nije ni pokušavao.
Kada je Jordan završio sa izjavama, brzo je krenuo prema izlazu. Ali onda se naglo okrenuo i otišao u drugom smjeru.
Osiguranje je radilo krug oko njega jer nisu znali zašto ide u kontra smjeru od izlaza. A Jordan je preko njih samo ispružio ruku i – rukovao se s tim novinarom. Samo su se nasmijali i kimnuli glavom. Jordan ga je vidio u toku utakmice i kada se ukazala prilika samo mu je dao do znanja da ga se još uvijek sjeæa.
Dodatan èlanak o kuæi slavnih 2009 možete proèitati ovdje.
[embed:http://www.youtube.com/watch?v=owbYN3XstVQ]
[embed:http://www.youtube.com/watch?v=vDVFPn7BNX4]
[embed:http://www.youtube.com/watch?v=J8UtkcFZ_iA]