Hawks – Nets serija i u čemu je fora

Trebao je ovo biti zicer za Hawkse. Easy layup. Nakon što su u niskom letu poharali Istočnu konferenciju, ostvarili 60 pobjeda i uzeli prvu poziciju, Jastrebovi su kandžama trebali pokidati i Mrežice (Netse, a Mrežice je jako loš nadimak). Jer realno, što su pokazali Netsi u 82 utakmice regularne sezone? Praktički ništa, ili jako malo, i gledali smo ih eto, zbog Bogdanovića i Teletovića. Preplaćena plaćenička družina koja niti je imala igru ni kemiju ni publiku, samo gomilu elitnih me-first košarkaških vedeta.

Bio sam i ja hrabar u ovoj najavi pa sam prognozirao „šetnju“ Hawksima, premda sam (hvalite me usta moja) i ukazao na neke poteškoće koje bi Atlanta mogla imati protiv Brooklyna što se i ostvarilo. Danas, prije večerašnje krucijalne pete utakmice, još uvijek ne vjerujem da su: a) Hawksi ovako podbacili (i mene, jednog od 3 njihova navijača u Hrvatskoj bacili u očaj kao i ranijih godina); b) Netsi stvarno dobra momčad kada se trude i kada se ozbiljno pripreme za utakmicu.

Zanimljivo, ovo je druga uzastopna godina da se u prvoj rundi Istoka događaju ovakve stvari. Da skromna ekipa koja se jedva dokopala doigravanja, zato jer su svi ostali bili nesposobni oko njih, radi nered ekipi koja je zauzela pole position u regularnoj sezoni. Atlanta sada jako dobro zna kroz što su prolazili Pacersi (omjer 56-26 u reg sezoni) lani kada su Hawksi (38-44) nakon 5 imali vodstvo 3:2 i domaći parket pod nogama u šestoj. Jastrebovi nisu (još) u toj poziciji ali teško se oteti dojmu da Netsi sada kontroliraju seriju. Ostvarili su dvije odlične pobjede na svom parketu, zbog toga su krcati samopouzdanjem kao da su Monicu Bellucci „zbarili“, te i dalje nemaju što izgubiti, oni su ti koji su autsajderi od početka i ako ne odu u drugu rundu nikome ništa. Ako Atlanta ne ode? Jao meni.

Dobro, uvod nekakav se morao napisati, tako nalaže pravilo, ispao humorističan nisam, hajmo mi sada vidjeti što se sve događalo u ovoj seriji i kako je moguće da je Netsi sada kontroliraju. Koje su prilagodbe radili u njoj, što su mijenjali, tko tu igra važnu ulogu, gdje su nestali Hawksi i zašto se easy layup pretvorio u „no easy basket!“.

Regularna sezona vs. doigravanje

Život ekipa u doigravanju jednostavno je drugačiji nego u regularnoj sezoni. U 82 utakmice imaš pravo na pogreške, na malo lijenosti i opuštanja, možeš miksati postave koliko želiš, uigravati akcije, tražiti role za igrače. U doigravanju za sve to nemaš vremena, a ako pokušaš već si u zaostatku od 0:2. O tome što je krasilo i jednu i drugu ekipu kroz obranu i napad u regularnoj sezoni pisao sam u najavi, a ovdje je važno reći da su Netsi bili ti koji su prvi povukli prave poteze. Prvo zato jer su oni odmah upali u zaostatak a onda i zato jer su autsajderi. S prilagodbama koje su napravili fantastično su detektirali sve Atlantine slabosti i tu je došla na vidjelo razlika između regularne sezone i doigravanja. Za vrijeme regularne sezone nemaš baš puno vremena posvetiti se seciranju pojedine momčadi. Zašto i bi gubio vrijeme kada s njom igraš samo 3-4 puta, utakmice koje najčešće ne znače previše? Atlanta je glatko u regularnoj sezoni 4 puta razbila Netse.

U playoffu pak imaš dovoljno dana i vremena da se pripremiš za protivnika već za prvu utakmicu, i ne samo to, već da ti svaka sljedeća utakmica otkriva nešto novo o suparniku, njegovim problemima i vrlinama te na osnovu toga radiš prilagodbe i kreiraš strategiju. Ako se ne prilagođavaš iz utakmice u utakmicu protivnik te čita kao otvorenu knjigu i možeš biti siguran da si u problemima. Netsi su prvi povukli damin gambit. I dok je Atlanta u regularnoj sezoni „jahala“ svoj nepredvidljivi napad i agresivnu obranu na račun toga što su svima bili nepoznanica, u doigravanju, kada ih je protivnik skautirao, to već ide malo teže.

Još dvije važne stvari vezane uz razliku regularne sezone i doigravanja. Prvo, u doigravanju rijetko tko si može dozvoliti luksuz igranja s 9 igrača u rotaciji, možda samo Spursi. U playoffu igraju samo oni najsposobniji, njih 7, maksimalno 8 i cijediš svoje najbolje postave koliko je to god moguće. Drugo, za razliku od regularne sezone doigravanje je bitka matchupova. Koristiš visinu protiv brzine, brzinu protiv visine, protivnički presing rješavaš dodatnim ball handlerom, visokog centra, zaštitnika obruča napadaš nižom postavom sa stretch opcijama itd. Pod uvjetom da imaš alate za to napraviti.

Ovaj duel Atlante i Brooklyna bio je jako zanimljiv kao matchup obračun od starta, ako zanemarimo formu iz regularne sezone. Hawksi su imali prednost u šuterima na svih 5 pozicija, a Netsi su imali prednost u visini na ključnoj poziciji centra, snazi na poziciji 3 i mogli su anulirati missmatch koji niski a vješti Millsap radi ostalim četvorkama zbog toga što su imali igrača sličnog profila u Youngu.

Zapravo, moram još jednu stvar apostrofirati. Premda igrači Atlante imaju više playoff utakmica ukupno u nogama od igrača Brooklyna, i premda je Mike Budenholzer proglašen za trenera godine ne zaboravimo da su Netsi ti koji imaju igrače čiji je stil igre idealan za playoff i iskusnijeg trenera.

Joe Johnson je nekadašnja prva napadačka opcija, iz vremena kada je igrao baš za Atlantu. Brook Lopez je stroj za koševe na poziciji centra. Deron Williams nekada jedan od najboljih razigravača u ligi. Jarrett Jack prekaljeni veteran s dugim stažom u ligi, a Bojan Bogdanović, iako rookie, igrač koji je prošao sve u Europi s ekipama i reprezentacijom u ulozi koju su imali prva trojica u svojim stadijima karijere a to je glavna poluga momčadi. Ako zanemarimo njihove sve manjkavosti poput prolaska zenita karijere, ozljeda, loše forme, užasnog stila igre i pogledamo što su do sada napravili u seriji onda to izgleda ovako:

Utakmica 1: Lopez i Johnson 17 poena

Utakmica 2: Lopez 20, Jack 23, Johnson 19 poena

Utakmica 3: Johnson 16, Bogdanović 19, Lopez 22 koša

Utakmica 4: Williams 35, Lopez 26, Bogdanović 15, Johnson 17 poena

Od svakog od spomenutih igrača Netsi su dobili barem jednu dobru partiju. I ne samo da su korisni na jednom dijelu parketa nego ih je trener Hollins odlično uklopio i u obrambeni sistem. Deron Williams grize protiv Teaguea, Joe Johnson se često hrva s Millsapom na četvorci zbog switch obrane Netsa i small balla kojeg Hollins igra ponekad s Iso Joeom na četvorci. Bogdanović se trudi trčati za Korverom, a Brook Lopez s 213 cm, 124 kilograma i rasponom ruku od 226 cm prirodna je barijera za svakog igrača bez obzira što je ubitačno spor.

Igrači Atlante nisu neiskusni, nisu loši i jako su dobri košarkaši, svaki od njih na poziciji od 1 do 5, te se odlično nadopunjavaju u sistemu igre kojim igraju, ali nijedan od njih nema iskustvo nošenja momčadi na svojim leđima, nijedan od njih nikada u playoffu nije bio pod velikim pritiskom i nije bio centralna figura ekipe, dok Netsi imaju trojicu takvih. Isto vrijedi i za trenere. Budenholzeru je ovo druga godina kao samostalnom treneru, dok Hollins ima već skoro 500 utakmica na klupi od čega je 39 u playoffu, što znači da su Netsi iskusniji i u tom segmentu.

brooklyn-nets

Anti-Korver taktika i switch obrana

I ranije u sezoni mogli smo vidjeti kako su neke momčadi dobro rješavale probleme koje obično stvara Kyle Korver svojom neprestanom trkom kroz blokove a onda i preciznim šutom za tri. Kyle je definitivno najvažniji napadač Atlante o čemu sam također pisao jednom. Da ne ponavljam sve i da skratim Korver svojim kretnjama tjera cijelu protivničku obranu da usmjerava pažnju na njega te otvara zbog toga gomilu prostora svojim suigračima za napadanje protivničkih obrana. Njegov  čuvar ne smije pomagati u obrani, zabija trice iz tranzicije, i upravo su trice koje on postiže moćno oružje da bacaju publiku u delirij a momčadi pumpaju samopouzdanje. Brojke to potvrđuju. Momčad s Korverom u sezoni postiže 113,6 poena na 100 posjeda. Bez njega na parketu Atlanta zabija 12,1 poen manje (101,5) na 100 posjeda.

Korver je izvrsno otvorio seriju u Atlanti. Prva utakmica i odmah 5 trica od čega dvije na startu utakmice preko Markela Browna (190 cm) od kojeg je Korver viši 10 cm i za kojeg se Hollins iluzorno nadao da će moći paziti na Kylea. Iluzija je trajala 5 min, koliko i Brownov boravak na parketu u sve 4 utakmice. Od tada se na Korveru izmjenjuju Bogdanović i Anderson. E sad… Obojica su puno bolji odabir od Browna, čisto zbog visine, ali nemojmo pretjerivati. Bogdanović ne može čuvati Korvera, a ne može ni Anderson ali može bolje od Bojana jer je brži. Zasluge zašto je Korver nakon prve utakmice i 21 poena u nastavku zabijao redom 17 (3/7 za tricu), 2 (0/5) i 16 (4/13) nije individualni uspjeh spomenute dvojice njegovih čuvara nego pametna obrana Netsa koja je shvatila kako doskočiti Korveru a da istovremeno ne stradaš od nekog drugog.

Netsi su vrlo jednostavno odlučili preuzimati Korvera kroz sve blokove kroz koje on prolazi da bi se oslobodio svog čuvara. To možemo jako dobro vidjeti u ovom videu (kojeg „kradem“ od Zacha Lowea koji je jučer za Grantland napisao ovaj tekst o seriji Netsa i Hawksa. Vremena i volje za kreaciju svojih videa nemam, niti sam dovoljno plaćen za to dragi čitatelji, cijenjeno uredništvo i uvažena vlasnička strukturo NBACro portala!)

Ok, sad kada je jasno da mi je plaća porasla s 0 na 0 njemačkih maraka i da možda zbog prozivke glavešina pišem zadnji tekst za portal možemo objasniti video.

Umjesto da Bojan juri Korvera, Netsi su jednostavno odlučili preuzimati ga u tim situacijama. Ovdje je to trebao napraviti Johnson, ali je dobro zakasnio, i još su im Hawksi prodali lijepi cut Carrolla (prilagodba na prilagodbu, zato volimo playoff). Zašto Netsi ovo rade? Pa zbog svega onoga što sam napisao gore o važnosti Korvera. On više nema vremena i prostora za šut kao kada se oslobađa čuvara kroz blok koji ga juri, ostali imaju manje prostora za napadanje, nema trica ili šutira s rukom potpuno na licu, i konačno, Korver višeg ili nižeg igrača neće kazniti svojom brzinom, snagom ili driblingom jer Korver nije kreator, Korveru je kreirano 95% svih njegovih poena ove sezone.

Na ovaj način Brooklyn je jako dobro neutralizirao Korvera, ali preuzimaju oni jako puno toga i u ostalim situacijama. Atlanta osim Teaguea i donekle Millsapa na rosteru nema igrače koji sebi mogu konzistentno kreirati šuteve i kažnjavati potencijalne missmatcheve koje preuzimanje u obrani stvara. Npr. u situaciji kada Carroll i Millsap igraju 2 na 2 pick and roll protiv Johnsona i Younga Netsi se odlučuju da Carrolla preuzima Young, a Millsapa Johnson. Cilj je ne izgubiti se u rotacijama i ne izgubiti iz dohvata igrače Hawksa koji se sjajno kreću parketom. U spomenutoj situaciji da je Carroll kreator kaznio bi missmatch protiv Younga ulazom, a da je Millsap viši, a Johnson niži i slabiji, Millsap bi kaznio switch u postu. Ali pošto Atlanta nema prednost u visini na gotovo nijednoj poziciji, osim na trojci gdje Carroll ima 203 cm i 96 kg, a Johnson 200 cm ali i 108 kg, i pošto nemaju kreatore osim na poziciji 1 gdje je Teague opet dovoljno nizak da ne bude stalna prijetnja za koš, Brooklyn može apsolutno sve preuzimati što je postao trend u ligi (Rocketsi puno toga switchaju, Warriorsi, Bucksi i Wizardsi isto tako). Preuzimanjem i izazivanjem Atlante da ih kazne 1 na 1 igrom što im nije forte oduzimaju dušu napada Hawksa jer svo kretanje i spacing koji Hawksi rade postaje nebitno jer iz toga ne mogu producirati nikakvu prednost a ni prostor potreban za egzekuciju. Za kazniti switch obranu moraš imati: a) na vanjskoj poziciji driblera koji to može kažnjavati; b) u centarskoj liniji opasnog post igrača. Teague je tijekom sezone to dobro radio, ali upitno je koliko može u playoffu jer su mu forma i agresivnost opasno pali, Millsap se do sada nije pokazao kao rješenje ni protiv Johnsona ni protiv Andersona u rješavanju missmatcheva, a Horford je ozlijeđen i muku muči s Lopezom u obrani i s malim prstom šuterske ruke.

Pogledajmo što brojke kažu koliko je kojem igraču Atlante kreirano poena u postocima ove sezone.

Jeff Teague – kreirano mu je (samo) 27% poena koje je postigao

Kyle Korver – 95% poena koje postiže drugi su mu asistirali

DeMarre Carroll – asistirano mu je 82% svih koševa koje je ubacio u sezoni

Paul Millsap – kreirano mu je 65% svih poena

Al Horford – 79%

Nakon ovoga mislim da je svima jasno zašto je switch obrana i na Korveru kada izlazi iz bloka, i na cijeloj momčadi Hawksa kada razvijaju napad itekako dobra opcija i obrambena strategija.

Spomenuo sam Jeffa Teaguea koji ne briljira u ovoj seriji iako je zadnju utakmicu odigrao dobro. On ubacuje svojih 16 poena kroz cijelu seriju, ima 6,5 dodavanja što su otprilike prosjeci jednaki onima kroz sezonu, ali tamo gdje je jako puno pao ispod svake razine je šut za tricu. S 34% kroz sezonu u playoffu se spustio na samo 28%. U regularnoj sezoni uzimao je 2,8 pokušaja po utakmici i jedva bio na granici efikasnosti a u doigravanju šutira 3,5 trice po utakmici. Postoji dobar razlog za to. Netsi su svjesni da nemaju igrače koji mogu ostati ispred Teaguea, njegove brzine i dobrih screenova koje postavljaju centri Hawksa i zato se redovito povlače u zonu, 2 koraka iza linije za tri poena i direktno provociraju playa Atlante da šutira trice, što im i uspijeva jer Teague nije briljantan šuter za tri, ali je odličan slasher kojeg Netsi neutraliziraju prvo dopuštajući mu tricu. Drugo, branjenjem pick igre Teagua i njegovog visokog igrača na način da idu ispod blokova, a ne preko, znajući opet da nije dobar s trice koju mu i na taj način ostavljaju.

Isto vrijedi i za rezervnog playa Atlante Dennisa Schroedera koji je u regularnoj sezoni imao 1,9 pokušaja za tricu što je realizirao s 35% uspjeha, a u playoffu poteže 2 trice po utakmici sa samo 25% uspjeha.

Važnost visine i napadačke prilagodbe Netsa

Atlanta nije bez razloga imala čak šestu najbolju obranu u ligi. Premda na rosteru nemaju vrhunske obrambene specijaliste igrali su fantastičnu timsku obranu punivši reket tijelima, precizno rotirajući prema perimetru i nisu puno faulirali. S takvom obranom statični i jednodimenzionalni napad Netsa oslonjeni na izolacije i napadanje preko Lopeza iz posta u regularnoj sezoni nisu imali šanse. Ali dobar skauting i odličan plan igre omogućili su Netsima da pariraju obrani Atlante ubacivši „čak“ i poen više od Hawksa (394:393) iako su u sezoni imali tek 23. napad lige.

Najvažnija stvar jest da su izbacili veliki dio izolacija iz igre koje su bile namijenjene Johnsonu. On i Jack i dalje su skloni napadanju 1 na 1, 1 na 5 i nerezonskim šutevima s poludistance ali u nešto manjoj mjeri nego prije. Netsi znaju da bez obzira što Johnson fizički dominira takva taktika ide na ruku Hawksima. Uostalom, Johnson šutira samo 33% iz igre zbog takvog stila igre, i Netsi su uglavnom bolji bez njega na parketu, njegov +/- u sezoni iznosi -8,8 što je najgori +/- od svih startera. Kada igraš izolacije protiv Hawksa oni bez problema napune stranu s koje ih napadaš, udvoje te, utroje i vrijeme za napad ti istekne ili uzimaš težak šut.

Zbog toga su Netsi ubrzali protok lopte i fenomenalno prebacuju loptu sa strong sidea (strana s loptom) na weakside (strana parketa bez lopte) ne dopuštajući da ih Hawksi hvataju u svoje „zamke“ (trapovi – udvjanja, utrajanja, presing) iz kojih su Hawksi tijekom regularne sezone proizvodili gomilu ukradenih lopti. Evo jedne takve akcije:

Atlanta jako puno pomaže u obrani jer kao što sam rekao nisu ni visoki ni atletski moćni da igraju puno 1 na 1 obrane. Lopta je ovdje s desne strane došla na lijevu, Bogdanović je odigrao slash and kick akciju uhvativši Korvera na krivoj nozi jer je Korver pomagao, cijela obrana Atlante se zbog toga rotira prema lopti (Bogdanoviću), pogledajte, gotovo svi su u reketu jedino je Carroll bio korak izvan njega), i logično da će onda suprotna strana ostaviti šutera slobodnog, u ovom slučaju Derona Williamsa koji je stavio tricu.

To je slabost ove Atlantine obrane i rizik koji oni preuzimaju. Testiraju protivnički šut ali reket drže dobro zatvorenim. U najavi serije sam napisao da su Hawksi kroz 82 utakmice sezone dopustili najviše pokušaja s trice u ligi, čak 2112 (iza njih  su Kingsi s 2055) upravo zbog ovakve rizične obrane. Zbog istog tog razloga je Bogdanović imao dvije fantastične serije u Brooklynu, jednu Deron, nekoliko trica su zbog previše pomaganja Atlantinih igrača zabili i Anderson i Johnson.

Druga važna prilagodba je uključivanje Brooka Lopeza kao visokog playmakera u igru što možemo vidjeti u ovom videu.

Sjajna akcija Netsa koja ne bi ovako izgledala da ste ih gledali prije 2 tjedna. Prije dva tjedna Johnson bi dodao svom rolleru Lopezu loptu a Lopez bi išao direktno na obruč uopće ne razmišljajući o dodavanju ili suigračima. U ovoj seriji Lopez zna da ga Hawksi čekaju na svakom koraku i da ga poput osa agresivno napadaju pokušavajući izbiti mu loptu iz ruku.

Zato Lopez danas kada postavlja blok u pick igri za svog beka, ne rola se do kraja obruča gdje prima loptu, nego radi kraći roll, prima loptu negdje oko linije za slobodna bacanja i onda odlučuje: ima li prostora za hook i poentiranje ili će na weaksideu tražiti šutera kao u ovoj gore situaciji Bogdanovića? Da se Lopez rolla do obruča kao što sam rekao gore da je prije radio, naišao bi na minimalno 3 tijela igrača Atlante koji bi ga napali i utrojili, a iz tih situacija je teško zabiti poene iako Lopez dominira visinom. U ovom kraćem rollu centar Netsa ima dvije mogućnosti i obje su dobre, pitanje je samo kakva će egzekucija biti.

U prve dvije utakmice Netsi su ovisili o Lopezu u niskom postu gdje su mu gurali loptu kada su mogli, ili su se nadali da će doći do laganih poena nakon skoka u napadu. U sljedeće dvije utakmice Lopez je više kao mantinela uključen u napad, odlično dodaje lopte kada je udvojen ali uključili su ga u napad i tako da postavlja blokove za pick and roll sheme često na laktovima reketa umjesto na liniji trice. Na ovaj način može primiti loptu bliže obruču i lakše poentirati nego kada je prima okrenut leđima, mora se gurati i okružen tijelima igrača Hawksa.

Inače, za mene je Lopez ključni čovjek Netsa u ovoj seriji, i obrambeno i napadački. Napadački sam sada objasnio njegovu važnost i to nije nikakva novost, a obrambeno je bitan jer dominira pojavom. On nikada nije bio i neće biti obrambena sila zbog manjka atleticizma i eksplozivnosti, ali u ovoj seriji je najviši i najteži čovjek na parketu, te ima najveći raspon ruku. Netsi ne rade kojekakve egzibicije s njim u obrani, drže ga usidrenog u reketu gdje je njegova zadaća sa svojih 213 cm,  226 cm wingspana smetati igračima Atlante koji napadaju reket i to za sada odlično radi. Nekoliko puta sam uhvatio igrače Atlante kojima se na putu do obruča ispriječio samo Lopez zbog čega nisu jurili na tu ljudsku gromadu. Njegovi fizički gabariti dovoljni su da Atlanta manje napada obruč, teže dolazi do njega i mora mijenjati gomilu odluka kada se nađu ispred Lopeza. A još kada Lopez udijeli prvu blokadu na utakmici taj strah postaje još očitiji. Problem u svemu tome za Atlantu jest i u činjenici da je Horford zbog ozljede izvan šuterske forme, a on je ključan u „pomjeranju“ Lopeza iz reketa svojim šutom s poludistance.

Košarka je još uvijek igra za visoke momke i sve dok je tako visina će imati važnu ulogu. Kada je Lopez u napadu zbog visine zaokuplja cijelu Atlantinu obranu, Horford ne može blokirati njegov šut, Brook lakoćom zabija preko njega jer je viši 5 centimetara, a zbog visine iako nije dobar skakač na svojoj poziciji dolazi do napadačkih skokova protiv niske momčadi Hawksa. Obrambeno instaliran u reket svojom visinom i dužinom ometa napada Atlante i ulaze njenih bekova pod obruč.

Lopez nije jedini u ovom playoffu koji je dominirao na račun visine, između ostalog. Anhony Davis (208 cm) napravio je nered jednom od najboljih obrambenih igrača u ligi Draymondu Greenu (200 cm) koji ga je mogao samo gledati kako mu zabija skok šut za skok šutom i to preko njega. Howard i centarska linija Rocketsa radili su paniku Dallasu zahvaljujući visini i atleticizmu, Nene i Gortat Raptorsima, Memphis Portlandu a Timofey Mozgov niskim Celticsima. Naravno, nije sve u visini ima nešto i u napadačkom/obrambenom talentu pojedinaca i ekipa, ali kao i uvijek u muškom svijetu, centimetri igraju itekako važnu ulogu.

Gdje su nestali Hawksi?

Ovo je tema koja bi zahtijevala poduži odgovor i novih 10 kartica teksta, što znači da sad, pred kraj teksta, nije ni vrijeme ni mjesto za to, ali idemo proći kroz neke osnovne probleme.

Prvi i najvažniji Netsi se nisu nimalo pokazali bezveznom ekipom u ovom doigravanju. Sada je to već skupina prekaljenih boraca, odlično pripremljenih na sve izazove koje Atlanta pred njih stavlja i uspjeli su na račun Lopeza i individualne klase pojedinaca cijeli matchup preokrenuti na svoju stranu. Sada visoka i fizički snažna momčad dominira nad nižom i bržom ekipom. Bilo bi jako pogrešno za slabe igre Atlante kriviti samo njihovu lošu formu. Istina, ne igraju kao sredinom regularne sezone ali ne igraju ni Netsi, oni su puno bolji, i napravili su veliki iskorak. Njih treba kreditirat jer ovo nije samo slučajno niti produkt loše forme Atlante.

Drugi problem za Atlantu je Horford. Pogledajte Horfordov shot chart iz regularne sezone, prije ozljede malog prsta desne šuterske ruke.

al-h-r

Horford je oličenje šuterske efikasnosti sa svake pozicije koja nije trica. Pogledajte što se dogodilo u playoffu.

al-h-po

Previše plavih a premalo crvenih točkica. Horford sa svojih pozicija ne može zabiti ništa, i očito ga bandaža oko malog prsta itekako smeta. Ali ne zaboravimo i da se hrva s višim i težim centrom u obrani što isto tako cijedi igrača energetski i ne može napraviti dovoljno u napadu.

Ovome možemo pridodati i ozljedu Thabe Sefoloshe. Sefolosha je iskusni as koji bi Hawksima u ovakvoj seriji protiv iskusnih aseva došao kao melem na ranu i bio bi puno bolji fit nego Kent Bazemore koji radi gluposti u napadu, ne može pogoditi jedini šut koji pogađa u igri – tricu iz kornera, i preslab je fizički i neiskusan za Joea Johnsona ili Bogdanovića. Moram pohvaliti jedinog ne All-Star startera Hawksa, DeMarrea Carrolla koji je najbolji igrač Atlante u ovoj seriji. Ne samo da dobro gnjavi u obrani Johnsona nego stigne i pospremiti sve trice koje šutne što uopće nije lagano nakon fizikaljenja protiv Johnsona u obrani. Sjajan igrač koji će dobiti visoki ugovor od nekoga ovoga ljeta.

Treće, Budenholzer će morati slijediti primjer svog rivala Hollinsa koji u rotaciji igra sa 7 igrača, starteri plus Jack i Anderson, a na 2-3 minute ulazi Mason Plumlee samo kada Lopezu prijeti opasnost da će se srušiti od umora. Coach Bud mora također srezati rotaciju te pored startera koristiti samo Schroedera i Antića koji su nešto pokazali, što manje Bazemorea, a mora se nadati da će nešto dobiti od Mikea Scotta čije trice jako puno znače Hawksima kada Scott uđe s klupe. Ovo više nije regularna sezona gdje su ovakvi igrači mogli dobivati puno minuta na parketu, zajedno. Uostalom, i davao si im minute da bi imao startere spremne za ovakve okršaje u travnju i svibnju. Statistički gledano Atlanta je bolja od Netsa kada obje momčadi igraju sa svojim starterima.

I konačno, Atlanta mora prestati promašivati na tone zicera oko obruča što im se događa iz utakmice u utakmicu. Radi li se o slaboj koncentraciji ili o spomenutom strahu od Lopeza ne znam, ali nikada nisam vidio da je jedna momčad promašila toliko čistih polaganja i zicera oko obruča. I dakako, tu idu standardni košarkaški postulati: što manje gubiti lopte i zatvarati obrambeni skok koji im je bio jako problematičan u nekim utakmicama ove serije.

Serija je otvorena a Netsi trenutno bolje izgledaju od Atlante, od koje još uvijek očekujemo neke poteze koji bi okrenuli cijeli proces na njihovu stranu u pogledu matchupa. Pitanje je imaju li oni alate za takvo nešto? Nisam siguran. Dobra je stvar za njih što imaju sada utakmicu u svojoj dvorani u kojoj ih je jako teško poraziti, ali ne srede li malo obranu (ne moraju baš toliko pomagati koliko trenutno pomažu na ulazima, visoke igrače mogu držati opreznije u reketu dok brane pick, itd.) čeka ih jako teška zadaća jer ovi iskusni Netsi imaju oružja da ih izbace iz prve runde.