Heroji i zlikovci

Kad sam bio djeèak obožavao sam stripove. Èitao sam sve, od Mickeya Mousa do superherojskih stripova, Bonnelijevog Zagora, Dylana Doga i Nathana Nevera do Asterixa, kupovao sam stripoteke, èitao pasice u novinama, gutao sam sve što mi je dolazilo pod ruku. Meðu najdražim stripovima bili su oni o gusarima. Rijetki su bili dobri*, prièe su bile trivijalne i veæ tisuæu puta isprièane, a crtež je èesto bio ružniji od skok šuta Joakima Noaha.

* Daleko najbolji je Riðobradi (Barbe – Rouge) kojeg su osmislili Belgijanci Jean-Michel Charlier i Victor Hubinon, i kojeg je kasnije crtao legendarni Jije. Charlier je radio na Asterixu s Goscinnijem i Uderzom koji su iz zajebancije nacrtali parodiranu posadu iz Riðobradog koja se èitateljima toliko svidjela da su ih poèeli ukljuèivati u gotovo svaki strip i tako parodiju uèinili popularnijom od originala.

Svejedno, zaljubio sam se u stripove o gusarima iz istog razloga zbog kojeg se zaljubljujemo u knjige ili filmove – zbog likova. Na svakom nacrtanom brodu plovila je raznolika banda èija je razlièitost privlaèila svako dijete. Bio je tu bradati, tvrdoglavi, iskusni kapetan koji je uvijek znao kada treba lupiti šakom o stol. Dugokosi prvi èasnik bio je majstor borbe s maèem kojeg je èesto morao povlaèiti kad bi ga napadali ljubomorni muževi djeva koje je zavodio u svakoj luci u kojoj bi pristali. Na brodu se gotovo uvijek našao kakav brkati Turèin, opasan sabljom i oboružan psovkama s Istoka. Njegov najbolji prijatelj èesto je bio divovski crnac koji je golim rukama svijao šipke svaki put kad bi se našli u zatvoru, ali koji je ujedno bio i vrsni kuhar najfinijih francuskih jela. Bilo je tu Kineza koji su ispaljivali topove, eskima koji su majstorski gaðali harpunom, drvenonogih invalida èija kormilarska vještina nije imala premca i sljepaca naoružanih kuburama koji su gaðali preciznije od snajperista u video igrama. Njihova raznolikost i razlièitost mogla je postojati samo na narcrtanim brodovima u starim europskim stripovima. Bar mi se tako èinilo.

HEROJI

Dallas Mavericksi su me razuvjerili. Šarolikost, raznolikost, raznovrsnost koja je naizgled mogla postojati samo na požutjelim stranicama jeftinog papira postala je stvarna pred mojim oèima. Svaki igraè, koliko god razlièit bio od svojih kolega u svlaèionici, odradio je svoju ulogu u pohodu na naslov kao dio dobro posložene posade.

Mahaèi ruènika, neopjevani majstori podizanja morala, odradili su najteži dio posla kojeg možete staviti pred sportaša – posao grijanja klupe, motiviranja suigraèa i pretvaranja da nemate problema s neigranjem. Rodrigue Beaubois, brzonogi Francuz nevjerojatnog driblinga kojeg su Mavsi uzdigli na pijedestal i poruèili da ga vide kao nasljednika Jasona Kidda, mirno je prosjedio sezonu na klupi èak i nakon što se oporavio od ozlijede. Društvo mu je pravio Caron Butler, žvakaè slamki i bivši diler droge iz Wisconsina, koji se èitavo vrijeme pokušavao vratiti na teren. Sjedenje na klupi najteže je palo odbaèenom Coreyu Breweru koji je osvojio dva NCAA naslova kao važan igraè i koji je ove godine startao 22 puta za ekipu Timberwolvesa samo da bi sezonu završio kao izuzetno skupo laštilo za stolce.

Tijekom finala na klupi im se pridružio Peða Stojakoviæ, Srbin iz Požege, snajperist kojem se pošemerio nišan kad je bilo najbitnije, ali koji nije zbog toga pravio probleme unatoè tome što je do nedavno spadao meðu najbolje strijelce lige. Nekad je teško progutati èinjenicu da više ne valjate. Brendan Haywood ju je teško gutao èitave sezone, negodujuæi što su ga Mavsi u roster dovukli kao startera a onda ga posjeli na klupu unatoè vrsnim blokerskim vještinama. No Haywood je zaèepio usta, nakon èega je i zaèepio reket kojeg je sjajno èuvao sve dok se nije ozlijedio.

Peðu i Haywooda na palubi su zamijenili Ian Mahinmi i Brian Cardinal koji su ove godine èešæe mahali ruènicima od sobarica u Sofitel hotelima. Golemi Francuz se nije proslavio, skupljajuæi faulove brže nego Eva Angelina snima porno filmove, ali je svejedno metnuo važnu loptu sa zvukom sirene u finalnoj utakmici. Nezgrapni, æelavi, bolno bijeli Cardinal je pak savršeno odradio desetominutnu imitaciju Billa Laimbeera, giljotinirajuæi svakog Heatovca pri ulasku u reket i pogaðajuæi šuteve iz vana.

Dallas je na taj naèin pokazao kako je svaki èovjek u momèadi važan za pobjedu u finalu. Ljudi zaboravljaju, ali tako je svake godine. Lani je Saša Vujaèiæ spasio Lakerse na kraju sedme utakmice. Eddie House i James Posey bili su užasno bitni u Bostonovom pohodu na titulu. Spursi su se okitili prstenjem ne samo zbog Duncana, Parkera i Ginobilija nego zato jer je Big Shot Rob pogaðao trice i jer je Bruce Bowen masakrirao protivnike i kontrolirao teren poput kakvog hokejaškog siledžije, nabrijanog zadnjeg veznog ili neustrašivog free safetya. Igraèi s klupe iznjeli su svoj dio tereta za Maverickse.

Nitko nije iznio veæi teret od JJ Baree i DeShawna Stevensona. Istetovirani manijak je još jednom pokazao da ima muda od èelika, u obrani je èuvao iskljuèivo LeBrona i Wadea i to je radio puno, puno bolje nego kad je nosio dres Washingtona. Stevenson æe se na kraju pretvoriti u neopjevanog junaka serije i za godinu dana æe svi zaboraviti da je u finalu gaðao 57 posto sa trice i da je pogodio 13 komada*. Minijaturni Portorikanac je pak mijenjao ritam svojom nekontroliranom brzinom, ulascima u reket je otvarao vanjski šut za suigraèe, a brojne izgubljene lopte nadoknadio je sjajnom igrom u posljednje dvije utakmice kada je lièio na onog Bareu iz serije s Lakersima.

* Nitko nije bio precizniji, a samo je Mario Chalmers pogodio jednu više. DeShawn æe biti ekspresno zaboravljen, a jedino èega æe se ljudi sjeæati kroz maglu je pièkasto naguravanje s Haslemom koje niti u jednom trenutku nije preraslo u pravu makljažu. Poput ovih.

Naravno, role playeri ne mogu osvojiti prvenstvo bez nositelja momèadi, baš kao što posada ne može funkcionirati bez oficira. Za vraga vam svi Cardinalovi fauli, svi ulazi Baree, sve trice Stevensona ako oni nisu nadogradnja na kostur kojeg stvaraju starteri. Starteri koji su oscilirali tijekom finala, ali koji su na kraju nadmašili razvikane Heatove zvijezde.

Jason Kidd možda nije odigrao najbolju seriju, ali je uspješno odradio ulogu navigatora. Kidd je smirio napad kad je trebalo, stao je na loptu, unio je strukturu koja je Mavericksima u nekim trenucima bila prijeko potrebna. Iako je veæinu utakmica igrao debelo ispod razine iskupio se tricama koje su pokapale Miami, od one u drugoj utakmici koja je vratila Mavse u igru do dvije trice u posljednjoj utakmici koje su prekidale seriju Heata.

Tyson Chandler je kontrolirao reket poput noštroma koji kontrolira ukrcaj tereta. Nitko nije prošao kroz obojani dio terena a da ga Chandler nije upoznao s izboèenim dijelom svoga lakta. Iako ga je Miami uspijevao uvaliti u probleme s faulovima, iako nije bio dobar u skoku kao inaèe, Chandler je još jednom pokazao da zona Mavericksa bez njega nema smisla, da je on sidro koje je drži na mjestu. Sve svoje propuste u hvatanju skokova nadoknadio je užasno visokim brojem iznuðenih faulova bez lopte kojima je održao Mavse na životu kroz drugu i èetvrtu utakmicu.

Jason Terry se pak predstavio kao zapovjednik topništva, šuterskog i verbalnog. Njegovo izazivanje Miamija na kraju je urodilo plodom, njegove verbalne bravure podigle su moral Mavsima, a fantastièni šuterski uèinak u posljednje tri utakmice koji je uslijedio nakon razgovora s Nowitzkim nosio je momèad kroz krizne situacije, kroz one najgore tjesnace koje košarkaška utakmica može baciti pred NBA posadu.

Shawn Marion mu je pri tom dao ruku i pomalo se neoèekivano prometnuo u drugog èasnika, èovjeka koji je obavljao sve one prljave i izuzetno važne zadatke. The Matrix je još jednom pokazao svoje vanzemaljsko lice, svoje vanzemaljski duge ruke i svoj vanzemaljski šut te vanzemaljsku igru u obrani kojom je namuèio LeBrona. Njegovi koševi možda nisu dolazili u kljuènim trenucima, dapaèe, tip je promašio dva lagana polaganja i time prekidao serije svoje ekipe, ali ih je zabijao kada bi momèad stala i na taj naèin držao prikljuèak. Njegova leðna tehnika impresionirala me èitave sezone, a na kraju ju je totalno pustio s lanca protiv Jamesa i kompanije.

Sav njihov trud ne bi znaèio ništa bez glavnog oficira, prvog èasnika i žive legende. Dirk Nowitzki zbacio je prastaro prokletstvo sa svojih leða i konaèno dosegao ono èemu je težio kroz èitavu karijeru. Dirk Nowitzki postao je šampion šampionskom igrom, nosio je svoju momèad kroz èitavu seriju na uskim, njemaèkim, košèatim ramenima, uništavajuæi protivnike onda kad je bilo najpotrebnije, u završnicama utakmica. Dirk je postao prvi europski igraè koji je nosio jednu NBA ekipu do prstena, ne samo u zadnjoj seriji nego kroz èitavu sezonu, ma kvragu, kroz èitavo desetljeæe.

No èak ni on nije zaslužio titulu kapetana. Ona pripada Ricku Carlisleu. Èovjeku koji je veæ stvorio jednu šampionsku momèad u Detroitu. Èovjeku koji je ispekao zanat gledajuæi Birda, McHalea, Parisha, DJ-a i Waltona, ultimativnu momèadsku momèad i koji je to znanje primjenio na Maverickse. Èovjeku koji je spasio finale rošadom u startnoj petorci, pravovremenim tajmautovima i izmjenama zonske i jedan-na-jedan obrane. Kao i svaki kapetan on nije bio presudan za funkcioniranje broda, ali bez njega stvar bi se raspala.

Baš kao što bi se raspala bez Marka Cubana, papige na kapetanovu ramenu. Cuban je sreæom prestao kreštati protiv lige u doigravanju i tako dao svojoj momèadi šansu. Nakon što je posada koju je on skupio, koju je on opremio i kojoj je naposlijetku kupio brod pronašla zakopano blago èovjek se oslobodio. Sve ono što ga je grizlo, sve ono o èemu je morao šutjeti kroz playoff izašlo je iz njega u šarenom vulkanu sreæe. Ruganje navijaèima Heata, slavljenje Dirka poput kakvog božanstva, najava da igraèima neæe pokloniti prsten jer su prstenovi bezveze i obeæanje da æe sam platiti paradu u Dallasu samo su neke od stvari zbog kojeg Cubana ili mrzite ili volite. Koliko god spaljen bio i on je odradio svoj dio posla, ni manje ni više od toga. Baš kao i ostali Mavericksi. Njihove uloge, isprepletene kroz momèad poput brodske užadi, odigrane su uvjerljivo. Prièa koju su isprièali viðena je tisuæu puta, baš poput onih gusarskih stripova koje sam èitao kao djeèak. No unatoè tome proèitao sam je od korica do korica, uživajuæi u svakoj stranici, uživajuæi u svakom trenutku, u svakoj sekundi. Prièa je to koja mi nikad neæe dosaditi.

ZLIKOVCI

Koliko god tražio još uvijek nisam našao gusarski strip u kojem nije bilo zlikovaca. NBA finala pak mogu proæi bez njih, no ne i ovo finale. Igraèi Miami Heata, njihovi beskrvni navijaèi* i èitava franšiza odradili su svoje uloge kao po scenariju.

*Koje je uprava morala moliti da ne napuštaju utakmicu prije kraja i koji molbu svejedno nisu poslušali. Ovogodišnje finale imalo je jednu od najtrulijih atmosfera u povjesti NBA finala, što je poprilièno hrabra izjava kad uzmemo u obzir da se veæ 20 godina nalazimo u jumbotron eri i da veæ pet godina uživamo u smarphone eri.

Ušli su u finale kao apsolutni favoriti, kao zlostavljaèi lige, kao momèad koja je razorila Celticse i Bullse, dvije tvrde, old skul ekipe. Miami nas je zadivio svojom snagom, klanjem u obrani i fantastiènim predstavama LeBrona Jamesa koji je i Bostonu i Chicagu raskolio lubanju u završnicama kljuènih utakmica. Po svim pravilima jeftinih stripova njihov je zli pohod morao biti zaustavljen.

Ostarjeli plaæenici poput Millera, Bibbya i Juwana Howarda morali su biti zaustavljeni zbog oèite želje da se na jeftin naèin dokopaju prstena. Chris Bosh je morao biti zaustavljen, zajedno s bahatim šepurenjem, mekanom igrom i busanjem o prsa. LeBron James je morao biti zaustavljen zbog svog zloèina prema graðanima Clevelanda i zbog kukavièkog podvijanja repa i odlaska u momèad drugog superstara. Èak je i Dwyane Wade morao biti kažnjen, taj dobri deèko kojeg su prijatelji toliko iskvarili da se na kraju poèeo rugati bolesnim ljudima.

Vidi vraga, baš kao u najeftinijim prièama zaustavila ih je momèad koju su Heatovci silovali prije pet godina. Dallas se osvetio na najbolji moguæi naèin. Pokazao je da sve ono što smo znali o košarci i dalje stoji – ne možete izgraditi momèad na samo tri igraèa, široka klupa je prijeko potrebna u playoffu, igraèi s klupe moraju odigrati svoje uloge, neiskusni treneri ne dolaze do uspjeha.

Miami je pokušao prevariti sustav i to na najbezobrazniji moguæi naèin – proslavio je osvajanje naslova (i to njih sedam) prije poèetka sezone. Kada na takav naèin uðete u godinu ne trebate se èuditi što vas navijaèi i igraèi ostalih 29 ekipa smatraju pokvarenima i bahatima i što se raduju svojim porazima. LeBron, Bosh i Wade preuzeli su ulogu zlikovaca na samom poèetku sezone i maestralno su je odradili sve do zadnjeg kadra. Kojeg zlikovci uvijek završavaju poraženi, s metkom u èelu ili maèem u trbuhu. Kao što rekoh, gusarski stripovi su rijetko originalni. Ovaj je završio na isti naèin.

STVARNOST

Život ipak nije strip. Naroèito ne gusarski. Koliko god se trudili pojednostavniti ga, svesti ga na crno – bijele kadrove, pronaæi junake bez mana i zlikovce bez vrlina, to je nemoguæe. Život nije crno – bijel, rijetko je siv, a najèešæe je šaren. Baš kao i NBA sezona, baš kao i NBA momèadi, baš kao i NBA finale.

Koliko god me Mavericksi podsjeæali na savršenu stripovsku posadu oni su daleko od nje, oni su muškarci optereæeni manama, i kao ljudi i kao igraèi. NBA pehar ima neobièan sjaj koji vas može zaslijepiti dovoljno jako da više ne vidite neke stvari koje su do juèer bile oèite.

Sjeæate se kad je Jason Kidd bio zlostavljaè i siledžija, èovjek uhiæen zbog obiteljskog nasilja koji je svoju familiju proveo kroz krvavi razvod? Sjeæate se kako je nekoæ ispaljivao trice iako nije mogao pogoditi more? Sjeæate se kako nije mogao doæi do prstena?

Sjeæate se vremena kad je Shawn Marion ulazio u svaðe sa Steveom Nashom? Kad je tražio da ga Sunsi trejdaju? Kad je otišao do Dwyanea Wade u potrazi za naslovom i kad su ga trejdali u Toronto dok su svi mislili da je Marion propao kao igraè?

Sjeæate se možda kad je Tyson Chandler pao na zdravstvenom kod Thundera i kad su svi mislili da su njegova koljena gotova? Sjeæate se kad ga je Michael Jordan trejdao za povoljne ugovore i kad su svi hvalili MJ-ovu mudrost?

Pitam vas, sjeæate li se kad je Dirk Nowitzki ispao u prvom krugu protiv Warriorsa? Sjeæate li se kad su svi govorili da je mekan? Da nema mentalnu snagu? Da puca pod pritiskom? Da se ne može osvojiti naslov s njim kao glavnim igraèem? Da je njemaèki odgovor na Karla Malonea i Charlesa Barkleya?

Ne sjeæate se? Kako ne kad smo to govorili još na poèetku ovogodišnjeg playoffa. Masa ljudi, ukljuèujuæi i mene, otpisala ih je na startu serije s Blazersima. Otpisali smo ih odmah kad je poèela serija s Lakersima, no Mavsi su zatukli bivše prvake. Otpisali smo ih na startu serije s Heatom ne zato jer mrzimo Mavse ili zato jer im želimo zlo nego zato jer smo nebrojeno puno puta proživjeli njihove poraze. Iskustvo nam je govorilo da nemaju šanse. Bili su momèad puna mana, no osvajanje naslova odjednom ih je sakrilo, baš kao što maskara sakrije mane na djevojaèkom licu. Osvajanje lige ima tu moæ da brzo navuèe koprenu zaborava na prošle promašaje.

Bahati mladiæi iz Miami Heata otkrit æe tu istinu kroz godinu, dvije ili tri. Previše su talentirani da ne doðu do naslova. Previše. Kroz godinu, dvije ili tri mržnja prema njima ionako æe splasnuti, pritisak æe biti manji, a momèad æe biti uigranija. Današnji zlikovci, ekipa koja ima metu na svojim leðima, kroz par æe godina postati samo jedna u nizu jako dobrih NBA momèadi.

No da bi se to dogodilo Miami mora riješiti odreðene probleme. Moraju prestati gledati na sebe kao globalne ikone i poèeti gledati na sebe kao na košarkaše. Njihove provokacije javnosti, njihovi djeèji ispadi na novinarskim konferencijama, njihova kuknjava o teškom položaju u koji su se sami gurnuli svakako im neæe pomoæi. LeBron James je kroz èitavo doigravanje ispisivao poruke u kojima je usporeðivao utakmice s ratom, pozivao se na sudbinu i govorio kako igra najvažniju tekmu života da bi na kraju kukavièki odbacio svaku odgovornost za poraz pravdajuæi se da „Bog zna kad æe njegovo vrijeme doæi, ali ono nije sad“. Takve stvari moraju prestati ukoliko žele do naslova.

Odgovornost prije svega leži na Jamesu, najboljem igraèu lige koji je u potpunosti zakazao u finalnoj seriji. Njegovo držanje na terenu bilo je užasno, njegove konferencije svodile su se na skidanje krivnje sa svojih leða, a ništa nije bilo gore od njegove igre. LeBron ima velikih problema koje mora riješiti:

1. Mora poèeti igrati kao odrastao muškarac

Dosta je sudbinskih tweetova. Dosta je traženja zagrljaja od suigraèa. Dosta je bacanja krede. Dosta je tretiranja utakmica kao da su hollywoodski filmovi, a ne utakmice. LeBron James mora odrasti.

Ne znam da li on to može. James opisuje ovu generaciju kao što niti jedan igraè prije njega nije opisivao svoju. Sjeæate se kako je David Fincher u „Social Networku“ prikazao generaciju kojoj je biti kul i biti slavan važnije nego biti dobar, imati prijatelje ili biti bogat? Generaciju u kojoj je slava èvrsta valuta i koja æe napraviti sve da bi je se dokopala, od glupiranja na YouTubeu do snimanja amaterskih porno filmova? LeBron James je savršen primjer te nove generacije koja ljubav ne traži u osobama nego u obožavanju drugih. No slava se za mnoge pokazala pravim paklom, naroèito u internet dobu u kojem svatko želi biti slavan i u kojem svatko želi srušiti trenutne heroje kako bi uzdigao samog sebe. James je završio u Miamiju izmeðu ostalog i zato jer je opet želio osjetiti užitak igranja s prijateljima kakav je imao u srednjoj školi, no umjesto toga javnost ga je doèekala na nož. Ove je sezone pokušao odgovoriti na njihove ubode, no raspao se u kljuènom trenutku. Sljedeæih godina mora biti jaèi. Mora igrati neustrašivo. A ne o tome pisati na twitteru.

2. Mora razviti igru leðima

U šestoj utakmici LeBron je dva puta ušao u JJ Bareu leðima. Prvi put vratio je loptu na tricu. Drugi put je napravio prekršaj u napadu. JJ Barea je pola metra niži i jedno 40 kila lakši od Jamesa. Takve prilike moraju završiti ili slobodnjacima ili poenima. Ostalo jednostavno nije opcija. Kada bi razvio dva poteza iz posta, jedan fallaway i prosjeèan horok bio bi nezaustavljiv. Zato jer protivnici nikad ne bi znali što ih èeka. Za razliku od sad. Barea je znao, izvukao je faul.

3. Mora rješiti situaciju s Wadeom

Kada je sezona poèinjala brojni su kritièari držali da æe izmeðu Wadea i LBJ-a doæi do sukoba oko mjesta predvodnika èopora. Na jedan zaobilazan naèin su bili u pravu. Dwyane i LeBron su toliko pazili da jedan drugome ne stanu na prste da nisu radili ono što su do ove sezone radili najbolje – preuzimali utakmice. Jedini trenutak kada je netko podigao glas bila je treæa utakmica finala u kojoj je Wade urlao LeBronu u lice, da bi ga kasnije udarao u prsa dok se dvostruki MVP pokušavao dokopati klupe. Nakon toga ništa nije riješeno, LeBron je nastavio s lošim igrama, dok je Wade pokušavao i pokušavao, ali nije mu išlo. Heat je zvijer s tri glave, no jedna je u ovom finalu bila odsjeèena. To se više ne smije ponoviti. Netko treba lupiti šakom o stol. Taj netko mora biti LeBron James. No da bi to napravio, da bi do toga došlo, on prvo treba riješiti toèku broj jedan. A za takve stvari hoæe se vremena.

Buduænost ove momèadi ovisi o LeBronu Jamesu. Ostavština LeBrona Jamesa, fizièki najnadarenijeg igraèa kojeg su moje oèi vidjele, ovisi o njemu samome. Usporeðivali su ga s Jordanom, no nakon ovog finala znamo da nije Jordan. Usporeðivali su ga s Wiltom, no James je igraè koji je previše podreðen kolektivu da bi vukli paralele s jednim od najsebiènijih igraèa svih vremena. Jedina usporedba koja nam preostaje je usporedba s èovjekom s kojim smo do juèer usporeðivali Dirka Nowitzkog. S Karlom Maloneom. Apsolutnim superstarom, tipom isklesanim iz kamena, košarkaškim velemajstorom koji je uvijek bježao od odgovornosti u važnim utakmicama. Nadam se da æe ostavština LeBrona Jamesa ipak biti drugaèija. Ne radi njega, nego zato jer NBA zaslužuje bolje. Finala zaslužuju bolje. Svi ovi klinci koji su se navukli na LeBrona zaslužuju bolje. Ja ne želim na stvarnost gledati kroz crno – bijele naoèale, ne želim je gledati kao da èitam strip o gusarima. Želim uživati u njenom šarenilu. Da bi se to dogodilo LeBron ne smije biti zlikovac, baš kao ni ekipa Heata. Danas još slavimo Dirka i sjajnu, hrabru, mušku posadu Mavericksa, slavimo njihov uspjeh i naslov kojeg im nitko ne može oduzeti. Sutra æe oèi biti uperene drugdje. Sve dok ih sjaj NBA trofeja opet ne zaslijepi na trenutak.

Pohvale, pokude i prijetnje smræu primam i na mail i na fejs. Da ne bi bilo “nismo znali”. Ae.