U svjetlu nove ozljede Derricka Rosea zbog koje će propustiti ostatak ove NBA sezone, može se postaviti pitanje hoće li Rose ikada više biti igrač kakav je bio u svoje prve tri sezone? Imajući u vidu ozbiljnost ove, a pogotovo stare ozljede, bilo bi logično za pretpostaviti kako više nećemo vidjeti starog Derricka Rosea koji je bio najmlađi MVP regularnog dijela sezone u povijesti.
Više ga se vjerojatno neće spominjati zajedno s Russellom Westbrookom u razgovoru o atletski najmoćnijim razigravačima lige. Njegov način igranja s izuzetnom oštrim promjenama pravca pri velikoj brzini i čvrstim ulascima pod koš nije mogao proći bez posljedica za njegova koljena, ali naplata je ipak došla prerano. Koliko god nova ozljeda predstavljala novu fizičku barijeru, psihička će mu vjerojatno biti još veći problem. Kako vratiti samopouzdanje i vjeru u svoje tijelo će biti Derrickov težak zadatak. Usprkos svim predviđanjima, još najmanje šest mjeseci trebamo pričekati kako bi vidjeli koliki će utjecaj te dvije ozljede zaista imati na njegovu karijeru. U međuvremenu, evo jedan mali podsjetnik na neke druge NBA igrače koji su mogli imati puno veće karijere da im ozljede nisu stale na put – pa krenimo kronološki.
Bill Walton
Iako je ovaj 211 centimetara visoki centar u 13-godišnjoj NBA karijeri ostvario jako puno toga, njegov potencijal je ipak ostao neiskorišten do kraja. Dvostruki NBA prvak s Portlandom 1977. i s Bostonom 1986., MVP finala 1977., MVP regularnog dijela 1978. i najbolji šesti igrač lige 1986. godine je nakon samo 4 sezone provedene u NBA ligi svjedočio drastičnom padu svojih brojki zahvaljujući teškoj ozljedi noge. Prije ozljede je u svojoj MVP sezoni bilježio 19 koševa, 13,2 skoka, 5 asistencija i 2,5 blokova, a u sljedećih 6 sezona je prosječno zabijao 10,1 koš uz 7,7 skokova. Walton je od 1993. godine član Kuće slavnih.
Bernard King
Ako u svoje prve dvije sezone netko prosječno ubacuje više od 20 poena po susretu (24,2, odnosno 21,6), onda taj netko zasigurno daje do znanja da nova zvijezda dolazi na pozornicu. Tijekom svoje karijere King je četiri puta igrao na All-Star utakmici, pokupio je naslov najboljeg strijelca 1985. zabijajući 32,9 koševa po susretu i dva puta je izabran u najbolju petorku lige (1984. i 1985.).
Ali i dalje ostaje žal za onim što je zaista mogao postići. Nakon što je u sezoni 1984/85 igrao najbolju košarku karijere, u ožujku 1985. mu pucaju prednji križni ligamenti zbog čega propušta čitavu sljedeću sezonu, a u onoj poslije je odigrao samo šest utakmica. U sezonu 1987/88 ulazi potpuno oporavljen i zabija 17,2 koša po susretu i unatoč mnogim negativnim predviđanjima njegove brojke su tijekom narednih sezona u stalnom porastu, tako da u svojoj pretposljednjoj sezoni (1990/91) zabija u prosjeku čak 28,4 poena po susretu što mu osigurava zadnju All-Star utakmicu u karijeri.
Larry Johnson
Izabran od strane Charlotte Hornetsa kao prvi pick 1991., Larry Johnson je u prvoj sezoni pokazao o kakvom se igraču radi – prosječio je double-double učinak od 19,2 poena i 11 skokova što mu je naravno priskrbilo nagradu za rookieja godine. Sljedeće godine ostvaruje prosjek od 22,1 koša i 10,5 skokova čime samo potvrđuje svoj status kao jedan od najboljih mladih igrača u NBA ligi. Nažalost Grandmama, kako mu je bio nadimak, ozljeđuje leđa 1993. što nazaduje njegovu karijeru. Iako je sve do odlaska u mirovinu 2001. godine bio više nego solidan igrač, više nikada nije prosječio double-double kroz sezone, a njegova eksplozivnost je bila uvelike smanjena.
Penny Hardaway
Anfernee “Penny” Hardaway je na vrhuncu karijere bio često uspoređivan s Magicom Johnsonom zbog svoje vještine i neprirodne visine za razigravača (201 cm). Čim je došao u ligu, uvelike je utjecao na igru Orlando Magica zabijajući u prosjeku 16 poena uz 6,6 asistencija i 5,4 skokova čime je pomogao Magicu da uđu u doigravanje po prvi put u povijesti. Drugu sezone Penny završava s 20,9 postignutih koševa po susretu i 7,2 asista te on i Shaq odvode Orlando u veliko NBA finale gdje ih dočekuju Houston Rocketsi koji će ih pomesti 4-0. Sljedećih nekoliko sezona je Hardaway igrao na istoj razini, ali nakon prve velike ozljede koljena 1997. godine počeo je usporavati. Imao je sveukupno 4 operacije na lijevom koljenu što je od All-Star igrača učinilo samo još jednog solidnog igrača klupe.
Grant Hill
Hill, kao i mnogi igrači s ovog popisa, bi sigurno završio u Kući slavnih da nije bilo ozljeda. U svojih prvih šest sezona s Detroit Pistonsima bio je smatran za jednog od najboljih all-around igrača koje je liga imala za ponuditi bilježeći prosječno 21,6 koševa, 7,9 skokova i 6,3 asistencija. Predvodio je Pistonse u koševima, skokovima i asistima u čak tri sezone što je uspjelo samo Wiltu Chamberlainu i Elginu Bayloru, a u tih 6 godina je zabio 9.393 koša, zgrabio 3.471 skokova i podijelio 2.720 asistencija što ga stavlja u društvo Larryja Birda, Oscara Robertsona i LeBrona Jamesa. Godine 2000. u utakmici doigravanja protiv Heata, Hill je teško ozlijedio gležanj nakon čega je njegova karijera napravila potpuni zaokret. Od jednog od najuzbudljivijih igrača lige, Hill je postao igrač koji će kroz sljedećih 12 godina karijere u prosjeku zabijati 13,6 koševa uz 4,7 skokova i 6,3 asista.
Antonio McDyess
Unatoč tome što je McDyess proveo čak 16 godina u NBA ligi, samo prvih 6 godina njegove karijere svjedoče o kakvom se igraču zaista radilo. Prve tri godine bilježi 15,6 poena i 7,5 skokova, no pravi izlazak na scenu dolazi godinu poslije kada prosječno upisuje 21,2 koša, 10,7 skokova, 2,3 bloka i 1,3 ukradene lopte. Taj prosjek će više-manje biti prisutan i kroz sljedeće dvije sezone, sve do teške ozljede koljena 2001. godine zbog koje završava sezonu nakon samo 10 odigranih utakmica. Nakon te ozljede mijenja 4 kluba (Knicks, Suns, Pistons, Spurs), ali nigdje ne bilježi dvoznamenkaste prosjeke niti u postignutim koševima niti skokovima.
Tracy McGrady
Svojevremeno je bio jedan od najboljih bek šutera te je u dva navrata (2003. i 2004. godine) predvodio listu najboljih strijelaca NBA lige s 32,1, odnosno 28,0 koševa po utakmici. T-Mac u 16 godina dugačkoj NBA karijeri nikada nije odigrao sve 82 utakmice regularnog dijela sezone zahvaljujući brojnim ozljedama. Početkom sezone 2005/06 McGrady osjeća jake bolove u leđima što rezultira sa samo 47 odigranih utakmica. Dvije godine poslije ponovno se javlja ista ozljeda što je dovelo do pada njegovih brojki u svim kategorijama, a T-Mac je tada izjavio kako više nije isti i da ga bol u leđima značajno usporava i sprječava da bude eksplozivan kao prije. Nakon 2008. godine McGrady je postao sjena igrača kakav je nekad bio, a njegovoj veličini dodatno doprinosi i činjenica da je prije nekoliko mjeseci Kobe Bryant izjavio kako mu je najteže bilo igrati protiv McGradyja.
Yao Ming
Yao je doveden u Rocketse kao prvi izbor drafta 2002. godine u nadi da će postati Houstonov odgovor na Shaquillea O’Neala. Centar visok 229 cm je u rookie sezoni zabijao 13,5 koševa i hvatao 8,2 skoka po utakmici te je završio drugi u glasanju za rookieja godine iza Amar’ea Stoudemirea. Godine 2004. mu se pridružio Tracy McGrady te je izgledalo kako su Rocketsi spremni da krenu u pohod na tron Zapada. Usprkos 8 nastupa na All-Star utakmicama, Yao Ming, kao i njegov suigrač McGrady, nikada nije ostvario karijeru kakvu je trebao. Nažalost, u svoje tri najbolje sezone u dresu Rocketsa (2005.-2008.) Ming nije odigrao više od 60 utakmica niti u jednoj, a u te tri godine je prosječno postizao 23,1 koševa uz 10,1 skokova i 2 blokade po utakmici. Najveći krivac tome su brojne operacije lijeve noge zbog čega je u svojoj zadnjoj NBA sezoni odigrao samo 5 utakmice te se umirovio u dobi od samo 30 godina.
Greg Oden
Prvi izbor Portlanda na draftu 2007. godine još uvijek “igra” u NBA ligi. Nikada nije pokazao bi li zaista bio veliki igrač u NBA ligi, ali sudeći po njegovom potencijalu i zapaženoj sveučilišnoj karijeri mnogi su smatrali da će biti izvrstan NBA igrač ukoliko ne bude imao problema s koljenima. Na žalost Odena i navijača Trail Blazersa, njegova “staklena” koljena su ga spriječila u ispunjavanju svog potencijala. U zadnjih 6 godina Greg se podvrgnuo brojnim operacijama oba koljena (pogotovo lijevog) zbog čega je odigrao samo dvije NBA sezone; 2008/09 je prosječno zabijao 8,9 koševa uz 7 skokova, a u sezoni 2009/10 je u 21 utakmici bilježio 11,1 poen, 8,5 skokova i 2,3 bloka. Sadašnji član Miami Heata se nada uspješnom povratku na NBA parkete u drugom dijelu sezone i mi mu želimo svu sreću.
Brandon Roy
Roy je prije drafta 2006. godine bio poznat kao igrač sklon ozljedama koljena, no Trail Blazersi su bili spremni riskirati i uzeli su ga kao šesti izbor. Brandon Roy je odmah u svojoj prvoj sezoni pokazao koliko vrijedi bilježeći 16,8 koševa uz 4,4 skoka i 4 asistencije te je gotovo jednoglasno odnio nagradu za rookieja godine. Sljedeće tri godine igra odličnu košarku, no kola kreću nizbrdo u sezoni 2010/11 kada ide na artroskopiju oba koljena te nakon operacije dobiva ulogu šestog igrača. Godine 2011. Roy odlazi u mirovinu jer su mu koljena u potpunosti degenerirala – hrskavica između kostiju u oba koljena nije postojala. Godinu nakon potpisao je za Timberwolvese, ali nakon samo pet odigranih utakmica morao se podvrgnuti operaciji desnog koljena koja je označila kraj sezone, ali i konačni kraj Royeve NBA karijere.