Chucky Atkins smatra se jednim od najboljih stranaca koji su kročili na hrvatske parkete. On je u Zagrebu, u KK Cibona proveo dvije godine od 1997. do 1999. godine nakon čega mu dolazi poziv iz NBA momčadi Orlando Magic. Ostvario je zapaženu karijeru igrajući za 8 različitih momčadi, a svoju najbolju sezonu u NBA-u odigrao je u dresu Los Angeles Lakersa gdje je za suigrača imao Kobe Bryanta. Mi smo ukratko popričali s njim o danima koje je proveo u Zagrebu.
Nakon 4 godine provedene na sveučilištu 1996. godine prijavili ste se na NBA draft. Iako tada niste bili izabrani od strane niti jedne momčadi, ostvarili ste impresivnu NBA karijeru nastupajući u dresovima čak 8 različitih momčadi. Kakav je Vaš osvrt na to razdoblje?
Moj cilj je uvijek bio igrati u NBA-u. Odrastajući u SAD-u, kao amerikanac, sve o čemu razmišljaš i sve što znaš je NBA. U početku, iako nisam bio izabran osjećao sam kako ću, nastavim li se dokazivati, jednom ipak dobiti priliku.
Mislite li kako su igre koje ste pružali u dresu Cibone bile odskočna daska za Vaš angažman u Orlandu?
Igranje za Cibonu je definitivno bila odskočna daska za mene. Jedna od mojih najslabijih karika u to vrijeme pri dolasku u Zagreb bio je moj šut. Bog je tada odlučio poslati Acu Petrovića koji mi je pružio priliku zaigrati u Ciboni gdje sam iduće dvije godine radio sa sjajnim šuterima kako bi popravio svoju košarkašku manu.
Što Vas je nagnalo da se odlučite sa 23 godine doći u Europu, u Zagreb, Cibonu? Jeste li tada znali što o europskoj košarci i Ciboni?
Kao 23-godišnjak žarko sam želio igrati profesionalno. Nisam tada znao gdje je Hrvatska, nikada nisam čuo za Cibonu, ali imao sam par suigrača sa sveučilišta koji su mi pričali o košarci u Europi. Nakon što sam odradio malo istraživanja shvatio sam kako bi to bila sjajna prilika dokazati se u Europi igrajući za Cibonu!
U Ciboni Vam je trener bio Aleksandar Petrović, sadašnji izbornik Brazila. Kako Vam je bilo raditi s njim?
Aco Petrović bio je anđeo poslan s nebesa. Uvijek ću mu ostati zahvalan na pruženoj prilici da igram za Cibonu. Bio je čovjek u kojega sam se uvijek mogao pouzdati i kojem sam uvijek mogao vjerovati, bili smo vrlo povezani. Razumio je kakav sam tip igrača i kakav tip igrača želim biti, stoga mi je to i dozvolio. Zanimljivo je i s smijehom ga gledam sada na TV-u sjećajući se nekih naših razgovora. Čak i danas ga jako cijenim te ga smatram jednim od najboljih trenera koje sam ikada imao!
Kakva su Vaša sjećanja na to vrijeme provedeno u Ciboni?
Moja sjećanja na Cibonu? Wow, gdje da započnem. Imam toliko sjajnih uspomena, a i upoznao sam tamo toliko sjajnih ljudi. Sjećam se prvog dana kada sam stigao u Zagreb. Gordan Giriček tada je došao pokupiti me u Hotel Internacional, bio sam izrazito napet uoči prvog treninga. Nisam znao kakva je momčad, je li kvalitetna, no saznao sam ubrzo koliko su zapravo dobri što mi je bilo super jer sam se volio nadmetati. Prvog dana odmah sam želio saznati tko je najbolji igrač u momčadi na mojoj poziciji što se ispostavilo da je Damir Mulaomerović.
Zadao sam si tada zadatak svakodnevno ga izazivati. Znam da je vjerojatno mislio kako mi se ne sviđa, no to nikada nije bio slučaj jer sam ga zapravo obožavao baš zato što je bio odličan košarkaš i nikada nije bježao od izazova. Sjećam se i dana kako sam uživao sjediti i ručati s mlađim uzrastima kluba u kuhinji dvorane.
Jednostavno sam uživao biti okružen te pričati sa njima. Ono najviše čega se sjećam su dvije utakmice sa Partizanom. Prvi puta kada smo igrali u Beogradu bilo je drugačije od bilo čega što sam do tada iskusio. Silazeći s aviona na aerodromu, vozeći se autobusom kroz grad sve do hotela, a u svakom uglu na ruti stajali su naoružani specijalci. U hotelu nakon što su nam rekli kako ne smijemo napuštati isti, počeo sam tražiti odgovore, htio sam znati povijest tih susreta te sam tada shvatio kako nismo došli na košarkašku utakmicu, došli smo u rat!
Pobijedivši u toj utakmici, krenuli smo natrag avionom te nitko nije rekao niti jednu riječ prvih deset minuta leta. Kada su se dečki opustili, znao sam da smo prešli granicu te smo iznad Hrvatske. Na aerodromu u Zagrebu, priređen nam je doček te sam dobio i svoj hrvatski nadimak – Chucky Ustaša, što je bilo super. Osjećao sam se kao da sam postao nacionalni heroj.
U drugoj utakmici protiv Partizana, ovog puta u Zagrebu, Gordan Giriček i ja ostavili smo najbolji utisak. U prvom poluvremenu nisam baš dobro igrao stoga sam na poluvremenu rekao – Zaje*bite ovo, neće oni pobijediti u ovoj utakmici, u našoj dvorani, ispred naših navijača! Doble G (Gordan Giriček) bio je u ekstazi, trudio sam se predati mu što više lopti. Obožavao sam kemiju nas dvojice jer smo imali isti ubilački instinkt. Te na kraju klasični Atkins-Giriček alley-oop za potvrdu pobjede. Nevjerojatna je bila ta radost navijača na tribinama nakon završetka.
Sjećam se svih mojih suigrača, bili su to sjajni momci – Rimac, Alihodžić, Naglić, Mula, Marcelić, Kisurin, Mršić, Nicević te naravno, odličan čovjek, pomoćni trener Žunić! Često ih se prisjećam i zanima me što rade danas. Hrvatska će zauvijek ostati u mome srcu, doživio sam tamo jako puno lijepih trenutaka te ih se svih rado sjećam.
Mnogi Vas spominju kao najboljeg stranca koji je ikada nastupao ne samo u dresu Cibone, nego i u cijeloj Hrvatskoj?
Što se tiče toga, super je što me mnogi smatraju najboljim stranim igračem u Hrvatskoj, no siguran sam da ima i boljih od mene.
Nakon završetka košarkaške karijere postoji li nešto što bi promijenili?
Ne postoji doslovno ništa što bih promijenio kada se prisjetim svoje karijere. Volio bih samo da sam se imao priliku vratiti u Cibonu nakon što sam završio svoju NBA karijeru. Cibona je definitivno bila jedno od najboljih razdoblja mog života, čak i bolja od NBA-a! To je bila košarka u svom najčišćem obliku. Zabavna vremena sa sjajnim ljudima. Stvarno mi nedostaje to mjesto i ti dečki. Ali, planiram posjetu Hrvatskoj uskoro!
Zahvaljujemo se Chuckyju na vremenu izdvojenom za intervju.