Richard Rip Hamilton NBA populaciji je poznat kao igrač koji je kroz čitavu karijeru važio za odličnog scorera, igrača s dobrim navikama te igrača koji je igru kretanja bez lopte postavio na novi level.
Kraj regularnog djela sezone sve je bliži, a top tema je odlazak u mirovinu neponovljivog Kobeja Bryanta, a nekadašnji igrač Wizardsa, Pistonsa i Bullsa koji sada radi za CBS kao analitičar prisjetio se prijateljstva s Bryantom koje datira još od srednjoškolskih dana.
CBS: Sjećaš li se prvog upoznavanja s Kobejem Bryantom?
Rip Hamilton: Naravno da se sjećam. Još u srednjoj školi smatrao sam sebe zaista dobrim igračem i sjećam se na početku trećeg razreda moj srednjoškolski trener Jim Scoogie Smith mi se obratio: „Znam da smatraš da si dobar, ali moram te uvjeriti da postoji drugi momak za kojeg svi kažu da je najbolji bek u državi“. I ja sam pomislio: „Možeš si misliti. Nitko nije bolji od mene“. No, nikada nisam imao priliku igrati izvan Coatesvillea (grad u Saveznoj državi Pennsylvania koji broji oko 11 000 stanovnika) tako da nisam imao priliku vidjeti igrače koji su udaljeni više od 5 kilometara.
Te godine smo igrali protiv Lower Mariona utakmicu regularne sezone. U to vrijeme bio sam visok 198 cm što je prilično visoko za nekoga tko dolazi iz manjeg mjesta. Onda sam pogledao na drugu stranu parketa te ugledao igrača koji je fizički građen kao ja i pomislio sam: „Čovječe visok je kao ja plus ima više kilograma od mene. Ali još uvijek sam razmišljao na način nema šanse da je bolji igrač od mene.“
Obojica smo bili najvisočiji igrači svojih ekipa tako da smo skakali za loptu. Prvi posjed, Kobe uzima loptu, crossover i pogađa trojku. Onda mi je došlo u glavu – ovo je onaj momak o kojem mi je Scoogie pričao.
CBS: Jesi li imao napadaje nervoze pred duele s Bryantom?
RH: Igrali smo jedan protiv drugog par puta u regularnom djelu sezone jer smo bili iz istog područja. Također smo igrali u finalu u legendarnoj Palestra dvorani te i u istom AAU timu. Naš odnos je bio fantastičan. Ljeti smo provodili dosta vremena skupa odlazeći na AAU utakmice i većinu vremena smo provodili trash talkajući jedan drugome. Govorio sam mu: „Pobijedio si me prošle godine, ali vidimo se naredne, ti uopće nemaš ekipu jedini igrač u ekipi si ti“. Onda je on znao odgovoriti: „Nikada nas nećtee pobijediti. Osvajamo državno prvenstvo naredne godine„.
Imali smo dosta vremena za tako nešto, jer smo često bili cimeri u hotelskim sobama.
CBS: Kako opisuješ vaše međusobne utakmice?
RH: Vjerujte to je bio rat. Od samog početka utakmice nisam pomišljao Kobe je moj prijatelj, mi se družimo i smijemo, igrat ću malo opuštenije i to, već samo sam pomišljao: „Ima da ti glavu ‘otkinem’“, znajući da i Kobe isto tako razmišlja, nismo se čak ni rukovali. Taj period je bio odličan za mene i moju karijeru, posebice na početku moje karijere jer igranje protiv Bryanta pomoglo mi je da stvorim taj killer instinkt. Uvijek je pričao nešto kao nemoj da bih usporavao. To usporavanje nekome drugom daje priliku da je pobjedi, zbog toga uvijek pritisni gas do daske.
CBS: Koje su ti uspomene ostale u sjećanju provodeći vrijeme s Kobeom?
RH: Putovanja su bila zabavna za nas obojicu. Obojica smo isto bili visoki, igrali istu poziciju i dolazili i Pennsylvanije te nismo bili momci iz grada. Kada ne dolazite iz grada morate dosta raditi da bi zaradili poštovanje s obzirom na to da ljudi iz Philadelphije smatraju da najveći talenti dolaze samo iz grada, a ne iz čitave države Pennsylvania. Isti je slučaj i za sve veće gradove uključujući New York, Chicago….
U sjećanju mi je ostala uspomena sa McDonald’sove All American utakmice kada smo po prvi puta igrali 1 na 1. Nikada nismo igrali, a inače smo samo pričali jedan drugome i onda je došlo do toga da odigramo da se riješimo dileme ko je bolji igrač. Počeli smo igrati, prvi posjed za mene i Kobe me faulira i ja tražim prekršaj na što on odgovara: „Ne, to nije prekršaj“. Prepirali smo se oko 10-15 minuta. Niti jedan od nas nije želio popustiti i tako smo napustili teren ljuti jedan na drugog tako da nikada nismo završili taj duel.
CBS: Zanima me da li je Kobe tada imao dozu kompetencije i samopouzdanja kao sada?
RH: Imao je. To je upravo ono što me impresioniralo najviše u vezi njega. Zbog toga što sam ja za sebe smatrao da imam samopouzdanja no kada sam ga lično upoznao shvatio sam da njegovo samopouzdanje je na potpuno novoj razini. Tijekom srednje škole vaše samopouzdanje je izvanredno, ali nikada ne bih mogao reći ili misliti: „Jedva čekam igrati protiv Michael Jordana, Penny Hardawayja ili Scottie Pippena“, jer je pretjerivanje u tim godinama, ali Bryant je u tom periodu vjerovao da se može nositi s njima, a oni su u to vrijeme bili najbolji bekovi svijeta.
Sjećam se kada sam pozvao Kobea i rekao mu da sam osvojio NCAA prvenstvo (Hamilton je nastupao za UConn Huskiese), na što je on odgovorio: „RIP vjeruj mi, osvojit ću back to back prsten u NBA i to uskoro“. U tom trenutnu nije imao niti jedan osvojeni naslov, ali to vam govori o kakvoj se ličnosti i sportašu radi.
Savjetovao me osobno i kada sam dolazio u NBA. Pitao sam ga da me savjetuje u jednoj jednostavnoj rečenici. Kobe je iskreno odgovorio: „Kada dođeš pokaži zube. Znam da je liga puna veterana i iskusniji od tebe, ali kada ste na terenu svi oko tebe su ljudi. Ili ćeš biti lovac ili ćeš biti plijen“.
Te riječ sam shvatio za ozbiljno i dosta mi je pomoglo prilikom adaptacije u NBA.
CBS: Bryantovo stanje uma moglo je smetati nekome. Kako su ljudi doživjeli Kobeja?
RH: Nikada ga nisam smatrao kao osobu koja je prepuna sebe. Smatrao sam da je malo lud, ali samopouzdanje je imao na drugačijem nivou od ostalih. Trenirali smo skupa kao djeca i u to vrijeme bili smo najbolje rangirani igrači iz Pennsylvanije, ali Kobe je uvijek smatrao da je on broj 1 u državi. Ja sam možda bio među top deset igrača države, ali Kobe je mislio da je on najbolji. Pomislio sam da moram još napredovati. Kada imate igrača pored sebe koji se smatra za najboljeg u državi još pored toga igrate istu poziciju lagano vam ide od ruke da napredujete i radite na svojoj ličnoj igri.
CBS: Što je održavalo Vaš odnos?
RH: Poštovanje. Uzajamni respekt je bila najveća stvar između nas. Poštovali smo igru, radnu etiku, mnogo smo razumjeli jedan drugog. Ljudi su pričali kako je Kobe arogantan, nema prijatelje i slično, ali ja sam ga branio govoreći kako je Kobe jedna od boljih osoba i prijatelja koje poznajem. To važi i za dan danas.
Kao tinejdžeri putovali smo na AAU utakmice i uvijek sam ga zvao vani. Malo da prošetamo, razgledamo tržni centar i slično, no Bryant bi kazao: „Rado bih, ali moram u sobu pogledati snimak utakmice i staviti led na koljena “, nisam mogao vjerovati što taj šesnestogodišnjak govori.
CBS: Nikada nisam čuo da tako mlad momak stavlja led na koljena.
RH: Nevjerojatno. Pitao sam ga : „Led, zaista“, ali Kobe bi bio siguran u sebe, znajući što želi, a želio je samo jedno – da postane zvijer. U tom dobu nije ti led na pameti niti snimka utakmice, ali uz Kobea pokupiš dosta sitnica koje mnogo znače kasnije u karijeri.
CBS: S obzirom na to da je Kobe sin profesionalca i dolazi iz bogatog okruženja. Da li je trebao nešto da dokaže?
RH: Dolazim iz Coatesvillea, mjesto gdje je mnogo siromaštva i svi moji prijatelji kojima sam odrastao skupa borili smo se da uspijemo. Kada trener kaže igrati protiv Lower Meriona odmah pomislim: „Pa oni tamo imaju sve. Neću dopustiti da me ponovo neki bogataš pobjedi“, jer sam mislio da je na našoj strani teže uspjeti, oni su imali lakši put. Ali kada sam igrao protiv Bryanta on je pobjedu toliko žarko želio kao i ja. Baš me čudilo to jer obično kada vam se omogući sve djeci nedostaje borbenosti, želje za pobjedom, ali Kobe je bio drugačiji. Osim Jordana i Allena Iversona Kobe je za mene predstavljao najčvršćeg igrača protiv kojeg sam igrao ili gledao.
CBS: Kada se Kobe prisjeti finala 2004. godine uvijek kaže: „Taj poraz me još uvijek jede iznutra. Uznemiren sam jer sam dopustio Hamiltonu da me zadirkuje. Nikada me nije pobijedio. Taj poraz me jednostavno ubija.“ Koliko ti znači ta činjenica da si ga pobjedio u finalu?
RH: Ne računajući porodicu, suprugu, djecu i slične stvari, ali najviše volim to što sam dobio mogućnost da Kobea pobijedim na najvećem mogućem nivou, a to je finale NBA lige. Govorio sam Rasheedu Wallaceu, Chaunceyu Billupsu i ostalim: „Možemo mi to momci, idemo biti oni pravi i pobjediti jer ne mogu podnjeti da ponovo idem kući poražen razmišljajući da me Kobe savladao i u NBA ligi“
Govorio sam mu: „Imaš osvojeno prvenstvo u Pennsylveniji, ali ja imam NCAA prvenstvo osvojeno“, ali Kobe je odgovarao: „Osvojit ću još koji NBA prsten. Jer nitko ne mari za koledž prvenstvo kada osvojiš NBA prsten “, u pravu je bio jer je NBA prsten meka svih trofeja.
Kada sam došao u ligu Kobe je osvojio i bilo je ono kao: „Jesam ti rekao da ću uspjeti, ti imaš koledž prvenstvo, a ja čak nisam igrao na koledžu nikako, tako da mi to uopće ne igra ulogu kao tebi“
U pomenutom finalu stekao sam najveće iskustvo ikada. Sjećam se tijekom srednje škole pričalo se kako će dva momka Kobe i Hamilton igrati jedna protiv drugog na profesionalnom nivou ili čak u NBA finalu. Tada smo imali 17 godina i doći do te razine da Kobea savladate u NBA finalu zaista je neprocjenjivo.
Kada sam napustio Detroit Lakersi su tada osvajali prsten i moj rođak Michael Hamilton koji je igrao za naš AAU tim još u srednjoj govorio je: „Kobe dovedi RIP-a u Los Angeles. Kao u dobra stara vremena“. Na što je Kobe odgovorio: „Hej Mike, nikada za nikada ne želim RIP-a u svojoj momčadi sve dok mu se ne osvetim za onaj poraz u NBA finalu protiv Detroita. Nadam se da će potpisati za nekog contendera kako bi se mogli naći u finalu, jer će ovaj put biti drugačiji ishod“. Upravo zbog tih izjava znam da ga taj poraz iz 2004. godine boli.