Intervju: Scott Brooks

Oklahoma City Thunder ušla je u ovu sezonu vrlo ambiciozno. Ništa čudno s obzirom na snagu momčadi: superzvijezde Westbrooka i Duranta, blokera Ibaku i nadarene Reggieja Jacksona i Stevena Adamsa. Međutim, ozljede glavne dvije zvijezde momčadi prijete upropaštenom sezonom, čak i propuštanjem doigravanja. Iako je Thunder konačno zdrav i kompletan, momčad još uvijek igra ispod očekivanja. Čovjek pod najvećim pritiskom je njihov trener, Scott Brooks, koji je u intervjuu za portal Bleacher Report odao neke svoje trenerske tajne, osvrnuo se na slab početak sezone, šanse Thundera u budućnosti, kao i na nevjerojatnu podršku koju uživa među građanima Oklahoma Cityja.

Bleacher Report: Što se tiče dosadašnjeg tijeka sezone, Kevin Durant mi je rekao: „Nikad nisam doživio ovakvo nešto“. Kako se Vi i momčad nosite s tim?

Scott Brooks: Sve ovo je svakako veliki izazov. Bilo je razdoblja kad smo imali samo sedam igrača i nismo mogli trenirati; samo smo automatski izvodili stvari jer nismo imali ni igrača ni energije za normalan trening. Morao sam dosta improvizirati, igrati zonsku obranu i pokušati smisliti kako najučinkovitije igrati u zadnjoj četvrtini. Ispromašivali smo neke šuteve na kraju utakmica. Puno sam kroz sve ovo naučio o momčadi; nisu tražili isprike i igrali su svom snagom do kraja. Također učim o sebi; važno je podijeliti odgovornost i uključiti sve u proces donošenja odluka.

B/R: Igrači ne preispituju vaš međusobni odnos, što je jedinstveno u ligi. Netko mi je rekao da Vi donosite „osobni pristup“ koji je bio presudan posljednjih godina, posebno za Kevina i Russella. Kako održavate momčad motiviranom?

SB: Stalno govorim igračima: „Ja nemam sve odgovore, nemate ih ni vi, ali hajdemo ih naći zajedno“. Puno puta imaju sjajne ideje, nekad baš i ne, i to im morate reći. Uvijek sam smatrao kako je najbolji način uspostavljanja kvalitetnog odnosa s igračima taj da su uključeni u sve što radite. Nekad se natječemo u slobodnim bacanjima, ali zapravo još uvijek učim što ih točno motivira.

Ljudi uvijek pitaju: „Jesi li ‘igrački’ trener ili ne“, a ja odgovaram: „Ja sam pravedan trener“. Ako date sve od sebe za momčad, ja ću učiniti sve što mogu kako bi stvari funkcionirale. Srećom za mene, Kevin, Russell i ostali su sjajan primjer mlađim igračima. Jako rijetko moram prigovoriti trudu igrača.

B/R: Gledanje filma mora biti sjajan način razvijanja vođa u ekipi.

SB: Cijelo vrijeme pokušavam izazvati momčad na taj način, posebno veterane. Reći ću: „Russell, što misliš o ovome? Je li ovaj igrač na pravom mjestu?“, a on će reći: „Ne.“. Pa ga ja kažem: „Nastavi, reci mu što treba raditi.“, naši dečki su prilično oštroumni kad to radimo, posebno Kevin, Russ ili Kendrick (Perkins, op.pr.). Obično kažu nešto u stilu: „Daj čovječe, to je tvoj igrač, prestani se švercati!“ – naša momčad se kroz to sve sjajno razvija.

Također volim mijenjati pozicije igračima na treningu kako bi se bolje međusobno razumjeli. Radit ću drilove u napadu – bez obrane – gdje će mi Perkins biti na playu, a Russell na centru i tako igramo pick and roll. Tada ih iskritiziram kad nešto naprave krivo, a oni obično kažu: „Hej, pa nije ovo tako lagano kako sam mislio“. Tako više cijene jedan drugoga i svoju igru.

B/R: Uspjeli ste steći povjerenje dvaju superzvijezda, i to dugoročno. Koja je Vaša tajna?

SB: Sve se temelji na trudu i „prljavim poslovima“. Uvijek govorim dečkima: „Prljavi poslovi, skupljanje otpadaka nije za Perka i Nicka Collisona; sve kreće od Kevina i Russella“. Ako njih dvojica ne daju sve od sebe u obrani, ako se ne bacaju za svakom loptom, ako se ne bore do kraja, zašto bi ostali igrači to radili?

Vjerujte, to nije lako jer ovo je liga u kojoj dominiraju igrači i svi – igrači, navijači – vole koševe. Ali kod Russella i Kevina, oni su prvi i treći u dodavanjima i uvijek ih motiviramo da nam toga daju što više.

B/R: Koliko su slični Kevin i Russell?

SB: Obojica su sjajni natjecatelji. Russell pokazuje svoju kompetitivnost na fizički način. Želi dati do znanja da ide na vas, da vas ne voli i nije ga briga što vi mislite. Kevinova kompetitivnost dolazi iz želje za nadigravanjem u smislu: „Gledaj me. Neću ti reći što ću učiniti, ali ću svejedno biti bolji od tebe“.

To je zaista jedinstvena kombinacija i njih dvojica se izvrsno dopunjavaju. Kad su bili mlađi često sam ih na treningu stavljao u suprotne momčadi kako bih vidio tko će kvalitetnije dovesti momčad do pobjede, i to još uvijek radim s vremena na vrijeme. To ih nabrijava. Takvi treninzi su vrlo napeti.

B/R: Što vam upada u oči kod Russellovog i Kevinovog treniranja?

SB: Obojica rade iznimno naporno, ne zafrkavaju se. Kad imamo trening u 11 sati, oni su na terenu već oko 9, rade šuterski trening s nekim od naših trenera; Kevin s Adamom Harringtonom, a Russell s Robertom Packom. Kevin si voli nametati izazove, šutirao lijevom ili desnom rukom preko glave, ili s jedne noge poput Dirka Nowitzkog, tu je majstor.

Trenirao sam igrače kod kojih bih vidio neki potez i pomislio: „Nikad ih nisam vidio kako to rade na treningu“, ali sve što Kevin i Russell rade na utakmici, rade i na treningu. Russell je strašno popravio polaganje s obje ruke i skok-šut s mjesta mu se popravio. U tranziciji je nezaustavljiv; ako je dobro postavljen i uravnotežen, taj šut pogađa 60 posto.

B/R: Koliko često razmišljate o ljetu 2016. kad je Kevin slobodan igrač?

SB: Nikada. To je toliko daleko. Razumijem to, ali ne razmišljam o tome. Svi treneri se koncentriraju na svakodnevne poslove, brinemo se na dnevnoj bazi, radimo dan po dan.

B/R: Neki skauti kažu da su vam akcije vrlo jednostavne, s Russellom i Kevinom u tri osnovne pick akcije: „Rub“ (s vrha reketa), „Angle“ (s lijeve ili desne strane) i „Horns“ dva blokera na laktovima). Koliko je teško postići ravnotežu između vašeg elitnog napadačkog para i ostatka momčadi?

SB: Možete preokrenuti stvari kako hoćete, ali činjenica je da smo dobili dosta utakmica i naš napad je u pet najboljih u posljednjih nekoliko sezona. Ipak, govorim dečkima: „Idemo promijeniti način kako postižemo koševe“, jer smo u sezoni 2011.-2012. bili posljednji po asistencijama i popravljamo se svake godine. Naš ovogodišnji cilj bio je doći u top 10; to je propalo jer su nas napale ozljede.

Uvijek želimo igrati na puno koševa, ali uključiti više blokova i pasova. Kevin i Russell rade upravo to. Mi to zovemo „napad na zonu terena“. Vjerujte mi, poludim kad ih vidim kako ponekad previše driblaju, ali radimo kako bi to ispravili. Stalno im govorim da pokušaju naći lakši način za postizanje koša. Nismo tamo gdje želimo biti, ali se popravljamo.

B/R: Analizirate li driblanje u smislu napredne statistike i ima li koja kategorija koju smatrate precijenjenom?

SB: Najčešće vam logika nalaže da se lopta trebala dodati, ali napadačka statistika tu također pomaže. Više se bavim analitikom – mislim kako je to važno – ali jedina kategorija koju stalno propitujem je plus-minus. Neki novinari me pitaju: „Zašto ste njega držali u igri? Bio je minus 15“, a ja im kažem: „Kako sam znao da će biti minus 15 prije kraja utakmice?“, ili: „Kevin Durant je imao slabiju utakmicu, i što ćete sad, izvaditi ga iz igre?“. Mislim da su kompletne postave od pet igrača važnije od pojedinca.

B/R: Kako ste evoluirali u smislu analitike osnova?

SB: Volim analizirati akcije početkom četvrtine, poslije time-outa i na kraju utakmice jer svaka momčad radi nešto drukčije. Prije nikad nisam gledao taj dio utakmica. Za mene je League Pass najbolja stvar, imam ga na iPhoneu, pa analiziram. Gledam utakmicu i bilježim. Ako želim nešto pokazati momčadi, upišem četvrtinu i vrijeme i onda dečki iz video odjela to izrežu. Uvijek gledam druge momčadi i pokušavam ih shvatiti.

B/R: Tko su Vaši trenerski mentori i što ste naučili od njih?

SB: Najveći je Rudy Tomjanovich. Njegova najveća vrlina je bila davanje važnosti i razumijevanje sa svakim – čak i s Olajuwonom, a ja si mislim: „Pa kako može učiniti da se osjeća još bolje?“. On je najveći centar na svijetu. Mogao je Olajuwona nagovoriti da ide glavom kroz zid za njega i zbog toga sam uvijek mislio da je on poseban trener. Nakon 21 godine, naša veza je još uvijek neprocjenjiva.

Ranije u karijeri, moj prvi profesionalni trener Bill Musselman naučio me vrlo važnu stvar: nema isprika; moraš nadvladati probleme i dobiti utakmicu. Te godine (1987.) sam zaradio 6200 dolara (smijeh).

Danas, volim kad Jeff Van Gundy komentira naše utakmice. Provedemo desetak minuta na sastanku i zafrkavamo se, ali on je jedan od najboljih trenera za koje sam igrao. Igrali smo pod njegovim vodstvom svom snagom svaku večer i od svakoga je znao izvući ono najbolje; isto je i s Mikeom Fratellom. George Karl je također jedan od najbistrijih košarkaških umova. Sigurno će se vratiti treniranju; samo čeka pravi trenutak.

B/R: S obzirom koliko je zapad težak ove godine, je li mjesto nositelja uopće važno?

SB: Bilo bi idealno imati prednost domaćeg terena, ali ako već nemate, svejedno je s koje pozicije ulazite. Prošle godine smo imali Memphis (Oklahoma je bila druga, Memphis sedmi, op.pr.), pa smo igrali sedmu utakmicu i ljudi su govorili kako smo imali lošu seriju. Nismo, Memphis je dobar. Bili su ozlijeđeni; pogledajte ih sada. Volim biti iskren i ne smetaju me kritike – nikad se nisam bojao neuspjeha – ali uvijek su me nasmijavali naslovi tipa „Oklahoma se muči“. Nismo se mučili. Svaka utakmica je išla u produžetke i ova momčad je još uvijek dobra.

B/R: Iako ste trenutno izvan doigravanja, Kevin mi je rekao u povjerenju: „Znam što ljudi govore, ‘Zapad je pretežak’, ali nije me briga. Naši rezultati će se vidjeti na kraju“. Vaše mišljenje o tome? Ima li pritiska?

SB: Mislim da pritisak nije prava riječ, ali nam svakako ponestaje vremena. Bit će to izazov, ali naša momčad se uvijek suočavala s izazovima, tako da je ovo prilika za njih. S obzirom na početak sezone, moglo bi biti puno lijepih trenutaka na kraju jer smo morali nadvladati toliko toga, i još uvijek moramo. Nema sumnje da je naš cilj osvojiti naslov. Znam da imamo dobru momčad koja je sposobna za to.