Golden State Warriorsi su trenutno na vrhu nikad jače Zapadne konferencije s omjerom od 47 pobjeda i 12 poraza. Kada je Stephen Curry došao u NBA ligu, 2009., o takvom je uspjehu mogao samo sanjati. Momčad Ratnika je tada bilo u kompletnom rebuildu te su ostvarili samo 26 pobjeda u cijeloj sezoni. Šest godina kasnije, Curry je ostao jedini član te momčadi koji je još uvijek nosi iste boje.
Stvari su se promijenile, i to kako. Warriorsi su procvjetali i zajedno s momčadi Hawksa dominiraju ligom. Predvode ligu u obrambenom rejtingu (101,0), a u napadačkom su drugi (111, 2). Iako bi se njihovoj momčadskoj filozofiji protivilo izdvajati pojedince, Steph je zasigurno jedan od najzaslužnijih za njihov uspjeh.
Ove je sezone doživio i priznanje od strane publike, pa je tako bio vodeći po broju glasova za All-Star utakmicu, a jedini prodavaniji dres u ligi je onaj LeBrona Jamesa. Curry je i jedan od glavnih kandidata za nagradu najkorisnijeg igrača lige jer ostvaruje brojke od približno 24 poena, 8 asistencija, 5 skokova i 2 ukradene lopte po utakmici.
U razgovoru s Jamesom Herbertom za stranicu cbssports.com govori o napretku Warriorsa, o svojim najdražim predmeta na fakultetu i o planovima nakon završetka karijere.
James Herbert: Steve Kerr je izjavio kako smatra da se ljudima lakše poistovjetiti s tobom, nego s nekim poput LeBrona, jer si ti ipak čovjek normalnih tjelesnih proporcija. Misliš li da je to istina?
Stephen Curry: Pa moguće da je. Ja nemam baš neke atletske sposobnosti. Sa svojim stasom izgledam poprilično normalno. Vjerojatno mnogi ljudi vide što ja radim na parketu i smatraju da i oni mogu napraviti neke od tih stvari ako budu radili na tome, u suprotnosti sa sposobnošću vertikalnog odraza od jednog metra, jer to ne možete naučiti.
JH: Koliko je All-Star vikend bio kaotičan na skali od 1 do 10?
SC: 9.5. Od trenutka kada smo sletjeli do trenutka kada smo otišli u je sve prošlo u gužvi i obvezama. New York je očito takav grad u kojem su svi uvijek zaposleni. Bilo je hladno, no uživao sam u cijelom vikendu i svim natjecanjima, posebno igranju nedjeljne utakmice.
JH: Možeš li procijeniti nečiju osobnost na temelju načina na koji igra košarku? Recimo, ako je netko nesebičan na terenu, nesebičan je i u stvarnom životu?
SC: Često je to u potpunosti suprotno. Očigledno je da svi koji su u ovoj ligi imaju ego i povjerenja u svoje sposobnosti jer inače ne bi dospjeli tako daleko. Nije da su sebični, nego jednostavno imaju takav mentalitet da se ni u jednoj situaciji neće povući. Takav smo mentalitet svi gradili još od srednje škole i to svi imamo zajedničko. Mnogi igrači mogu razdvojiti svoje ponašanje na parketu od svog ponašanja izvan terena.
JH: Nedavno sam vidio razgovor s Kobeom u kojem tvrdi da je prijateljstvo precijenjeno. Tvoja momčad, čini se, ima najglasniju i najaktivniju klupu u ligi. Je li to važno?
SC: Jest. Moramo dati do znanja igračima na parketu da ih podržavamo. Za momčad kao što je naša, gdje svi igraju i daju svoj doprinos, morate njegovati taj osjećaj zajedništva. Kada se momci s klupe ustaju, plješću, viču i kada su svi angažirani – igrači na parketu obično igraju bolje.
JH: Možeš li zamisliti zabavniji način igranja košarke od ovog načina na koji vi trenutno igrate?
SC: Ne mogu. Svi u momčadi imaju svoju ulogu i sudjeluju u igru. Igramo dosta brzo i visokim intenzitetom, a to je poprilično zabavno. Nikome nije važno tko će pokupiti slavu. Lako se razbacivati s tim frazama, no u našoj je momčadi zaista tako. To je nešto što ne smijete uzimati zdravo za gotovo, jer su takve situacije vrlo rijetke.
JH: Čini se kao da svaki igrač želi da onaj drugi bude prepoznat. Igrate vrlo nesebično.
SC: Imamo puno nesebičnih igrača koji samo žele pobijediti. Svi smo u različitim stadijima karijere, no kada svi imaju pobjeđivanje kao zajednički cilj, nije važno kako ćemo tu pobjedu ostvariti. Ja želim da Klay ili recimo Shaun Livingston igraju dobro jer nas tako sve čine boljima. U našoj je momčadi dosta igrača koji su u prijašnjim momčadima imali odličnu statistiku, ali nisu pobjeđivali. Međutim, također je tu i dosta igrača koji su imali ograničene uloge u pobjedničkim momčadima. Svi doprinose nečim, a to je ono što nas čini teškim protivnikom svaku večer.
JH: Što ti je najviše ostalo u pamćenju od vremena kada si tek došao u ligu?
SC: Napredak. Nije bilo lako, prvih par mjeseci sam se zaista mučio. Trebalo mi je vremena da se opustim i pronađem svoju ulogu u momčadi. Mislim da sam kliknuo negdje u veljači kada sam shvatio neke stvari i krenuo sustizati Tyreke Evansa (koji je na kraju i osvojio nagradu za novaka godine, op.a.). Očito je tada u momčadi bila drukčija dinamika jer smo bili u rebuildingu i ostvarili smo samo 23 pobjede, no svejedno smo se zabavljali i napredovali.
JH: Uštipneš li se ponekad da se uvjeriš da ne sanjaš dokud je ova momčad stigla i koliko je napredovala?
SC: Često. Sada sam u svojoj šestoj sezoni. Pomalo je i smiješno što sam ja jedini član momčadi iz svoje rookie godine koji je ostao ovdje, a David Lee i ja smo pak jedini igrači iz momčadi iz moje druge godine. Nevjerojatno je svjedočiti takvoj promjeni, koja je očito bila nabolje. Imamo odličnu navijačku bazu koja zaslužuje pobjedničku momčad.
JH: Najgora navika?
SC: Slatkiši.
JH: Koja ti je najdraža tema iz predmeta sociologije?
SC: Vjerojatno društvene posljedice razlike spolova. Imao sam odličnu profesoricu koja je organizirala zanimljive debate i radionice. Puno je govora bilo i o roditeljstvu, što je ujedno i faza života u kojoj sam trenutno. Naučio sam puno o društvenim pritiscima. S nekim od njenih mišljenja sam se slagao, s nekima baš i ne, no to je mi je definitivno bio najdraži predmet.
JH: Razmišljaš li o tim temama dok odgajaš kćer?
SC: Naravno. Ali sam sa svojom kćeri više otvoren objema stranama teme razlike spolova, posebno kada se radi o stvarima koje je interesiraju. Ne silim je da kupuje lutke ili da voli ružičastu boju. Moglo bi se reći da radimo nekakve male eksperimente kako bi vidjeli čemu ona naginje bez vanjskih utjecaja.
JH: I čemu naginje?
SC: Pa recimo, vidi se utjecaj moje žene jer obožava čajanke, lutke, medvjediće i takve stvari. Međutim, voli i provoditi vrijeme u prirodi i igrati se s autićima. Pomalo je smiješno to sve, možete vidjeti i moj i ženin utjecaj.
JH: Možeš li mi reći nešto više o tvojoj tezi o tetovažama?
SC: Još je dovršavam. Ta ideja mi je sinula tijekom lockouta, taman sam pohađao neke satove na Davidsonu. Radilo se o statistici, što mi definitivno nije među najdražim predmetima. U autu sam na putu tamo slušao radio i naletio na zanimljivu temu. Radilo se o momčadi američkog nogometa, Carolina Panthersima. Govorili su o susretu Cama Newtona s vlasnikom momčadi Jerryjem Richardsonom. Prva stvar koju ga je vlasnik upitao bila je : „ Imaš li koju tetovažu?“ Cam je odgovorio da nema, a Jerry je odgovorio : „ Dobro, neka tako i ostane.“
Počela je velika debata o tome što je mislio tim pitanjem i kako je odmah na početku negativno započeo odnos i ograničio Camovu slobodu govora i izražavanja. U tom sam trenutku shvatio da sam pronašao svoju temu i počeo sam intervjuirati razne sportaše kako bi prikupio informacije.
JH: Na twitteru si izjavio kako, nakon igračke, ne planiraš trenersku karijeru. Zašto ne?
SC: Nadam se da ću igrati do 38. godine, a to je puno godina igranja, putovanja i žrtvovanja obiteljskog vremena. Puno razmišljam o tome kako, kada završim svoju karijeru, želim provoditi vrijeme sa svojom djecom i uživati u životu izvan parketa. Sigurno je da u nekom smislu želim biti uključen u košarku, međutim pozicija trenera mi nije privlačna ako budem igrao toliko dugo koliko planiram.
JH: Što te motivira?
SC: Vjera i obitelj. To je praktički to. Blagoslovljen sam talentom i stavljen na svjetsku pozornicu kako bih utjecao na živote ljudi. To nikada ne uzimam zdravo za gotovo.