Intervju: Stephen Curry

Razigravač Golden State Warriorsa Stephen Curry trenutno je najbolji košarkaš na planeti. Prošle sezone je osvojio nagradu za najkorisnijeg igrača lige, a u lipnju je stigao prvi NBA prsten. U sezoni 15/16 je na prosjeku od 31 poena, 5 skokova, 6 asistencija i 2 ukradene lopte. Obzirom da to očito nije dovoljno, snajper iz Oaklanda šutira 51 posto iz igre, 45 posto s trice i 90 posto s linije slobodnih bacanja.

Warriorsi su trenutno na omjeru 27-1 čime su ostvarili najbolji start u NBA povijesti do Božićne jednodnevne stanke.

Sean Gregory: Jesi li trenutno najbolji igrač na svijetu?

Stephen Curry: U svojoj glavi, jesam. Na taj način imam samopouzdanje da mogu svaku večer igrati na visokom nivou. U debate ne ulazim, zašto sam ja bolji od nekoga.

SG: Zašto misliš da si se povezao s NBA fanovima?

SC: Ne znam, mislim zbog toga što igram kreativni stil košarke. Zabavljam se na parketu, smijem se, pokušavam ostaviti dobar dojam. Ja nisam fizički dominantan igrač. Zato većini mojih fanova bude iznenađenje kada vide što radim s takvom veličinom. Ja to nazivam nedostatak atleticizma. Naravno ne fali mi koordinacije, ali nemam odraz od 110 centimetara, niti sam visok 203 centimetra, niti sam težak 120 kilograma. To je moj najbolji odgovor.

Pokušavam biti otvoren i pristupačan zbog toga što sam od djetinjstva u NBA ligi sa svojim ocem (šuter Dell Curry). Znam kako je na ljude djelovalo kada bi bili s njim u kontaktu i kako bi ljudima uljepšao dan samo pozdravom.

SG: Ja mislim da se ljudi poistovjete s tobom zbog toga što kada bi došao na vikend basket, i ne bi bio Stephen Curry, nitko ne bi primijetio razliku. Izgledaš kao netko tko bi se uklopio, da li je to fer mišljenje?

SC: Većina stvari što radim na parketu, ljudi misle da to mogu ponoviti. Za razliku od Andrea Iguodale koji u kontri zakuca tomahawk. Ja znam da to ne mogu napraviti, većina ljudi ne može. Šutiranje lopte je dio igre, svatko može šutirati na svoj način, ne mogu svi pogoditi, ali svi mogu šutirati.

SG: Tvoj suigrač Draymond Green nazvao te ”licem NBA lige”. Slažeš li se?

SC: Prihvaćam to. Ne znam da li je to lagano pitanje. Moraš biti pobjednik i imati pravu putanju kao igrač i kao ekipa. Što god iz toga izađe je u redu. Način na koji ja predstavljam obitelj i trenere je onaj kakav bi NBA liga htjela od svojih igrača. Ja sam jednostavno takav, ne mijenjam ništa u životu da ispunim tu ulogu.

SG: Što ti je u životu bio najteži izazov i kako si ga pobijedio?

SC: Vjerojatno tranzicija iz srednje škole na sveučilište. Bilo je dosta pritiska oko toga što sam sin Della Curryja. Bio sam jako nizak za igrača iz prve divizije, svi koledži iz prve divizije su prešli preko mene. To mi je bio šok jer sam bio vrlo dobar igrač u srednjoj školi. Stvarno sam htio igrati košarku u ACC konferenciji. Duke, North Carolina, Maryland, Wake Forest, nitko me nije pozvao, niti blizu. Taj trenutak je bio razočaranje, ali samo taj trenutak. Morao sam vjerovati da se sve događa s razlogom, da Bog za mene ima plan. Vjerovati u to nije bila lagana odluka.

SG: Na čemu si radio preko ljeta da još unaprijediš igru od prošle MVP sezone?

SC: Radio sam na donjem dijelu tijela i na snazi, da bolje izdržim brutalan raspored od 82 utakmice. Znao sam da ćemo biti glavna momčad svaku večer. Nakon toga sam radio na otvaranju prostora na terenu, biti precizniji, eksplozivniji i efikasniji. Snaga i eksplozivnost, da se mogu brže kretati od točke A do točke B. Radio sam na kontroli lopte koja mi omogućuje poteze i otvaranje šuta. Većina toga nije bila nešto novo u mojoj igri, samo uzeti to što sam već radio i raditi to još bolje i efikasnije.

SG: Tvoj trener Brandon Payne je rekao da si preko ljeta radio na poboljšanju neurokognitivne efikasnosti, što to znači?

SC: Njegove riječi su malo kompleksnije od mojih. To je doslovno sposobnost da bolje primjećuješ stvari na parketu, da imam bolju memoriju mišića i sposobnost za neke nove poteze. Napraviti nešto bez razmišljanja gdje je lopta i napraviti to što brže.

Trčim niz teren, znam da imam dvojicu igrača ovdje, jednog ovdje, tri obrambena igrača i jedan je ispred mene. To treba pročitati i napraviti potez i iz toga iščitati što se događa. Te stvari treniramo drugačije, to je sposobnost da oslobodiš um, ali da još uvijek imaš kontrolu.

SG: Daj nam primjer jednog takvog treninga.

SC: Jedan trening krenemo s polovice terena i imamo dva svijetla. Ja driblam prema liniji za tri poena, a gornje svijetlo mi govori koji potez moram napraviti, dok mi donje svijetlo govori koji šut da uzmem. Tako da moraš sve to iščitati i brzo odlučiti. Zeleno znači dribling kroz noge, plavo znači da šutnem tricu. Žuto znači da šutnem duboku dvojku, crveno znači da krenem prema obruču. Moraš odmah odlučiti, napraviti taj potez pola sekunde prije nego se išta dogodi. Onda moraš pogoditi šut. (smijeh) U suprotnom trčim gore dolje, tako da ima i malo pritiska.

SG: Kada većina igrača šutira, šutiraju loptu na vrhuncu skoka. Ti šutiraš loptu dok se spremaš skočiti, koliko je ta metoda pomogla kod dugačkih šuteva?

SC: Takva mi je mehanika otkad znam za sebe. Reći ću svima da je to osnova kod šutiranja. Moraš osjetiti noge, a ne se boriti na vrhuncu skoka. Većina igrača, kada su na vrhuncu skoka, gravitacija preuzme ulogu. Ne želiš se boriti s tim na povratku dolje.

SG: Tvoje Under Armour tenisice su veliki hit ove godine. Da li je taj uspjeh još slađi jer pomažeš kompaniji izgraditi košarkaški identitet?

SC: Definitivno. To je jedan od razloga zašto sam se priključio. Nosio sam Nike od sveučilišnih dana, i prezentacija Under Armoura je bila doslovno da izgradim košarkaški biznis oko sebe. Zbog tog dijela se najviše osjećam blagoslovljen. Jedna je stvar doći u NBA i biti uspješan u NBA ligi, ali imati svoju tenisicu, to mi još nema smisla, nestvarno.

SG: Protiv kojeg igrača se najviše voliš natjecati?

SC: Vjerojatno ima lista od 10-15 razigravača koje pratim iz dana u dan.

SG: Da li je Chris Paul broj 1?

SC: Da. Zbog dosta razloga. Cijeli timski aspekt, povijest između naše dvije ekipe, ali i naša povijest. S njim sam radio prije rookie godine, a obojica smo iz North Caroline.

SG: Jeste li prijatelji?

SC: Da. To je zanimljiva dinamika. Kada idete kroz ligu, s vremenom želite doći tamo gdje je netko drugi, želite ostati tamo, cijeli natjecateljski aspekt. Postoje neki momci koji me tjeraju naprijed, on je jedan od njih, Russell Westbrook i John Wall također.

SG: Čini se da igraš sa zdravim pritiskom na svojim ramenima?

SC: Da. To ljudi vjerojatno ne misle, ali svi pričaju o MVP nagradi, kako je unija igrača dala nagradu Jamesu Hardenu, što su Rocketsi pričali preko ljeta, što je Doc Rivers rekao. Sve to čujem, ali to me ne dira jer se osjećam ugodno. Pritisak je da smo dostigli jedan visoki nivo i na njemu želimo ostati, to je teži dio, tu je motivacija.

Čuješ te stvari, reagiraš, ali iskreno ja sam bio motiviran i prije toga, za mene je to smiješno.

SG: Kojem sportašu se trenutno najviše diviš?

SC: Jordanu Spiethu (američki golfer). Njegova zrelost, kako se nosi, njegova vizija sa samo 22 godine je nevjerojatna. Uvijek je smiren, igrao dobro ili loše.

SG: NBA je trenutno na dobrom mjestu, ali igrači i vlasnici mogu izaći iz trenutnog kolektivnog ugovora u prosincu 2016. godine, što bi značilo lock-out nakon sezone 2016/17. Ti si u izvršnom odboru unije igrača, vidiš li sebe kao veliki dio pregovora?

SC: Jako sam zainteresiran i vidim se kao veliki dio novo kolektivnog ugovora. Igrači sada imaju bolje uvjete za pregovaranje. Organiziraniji smo nego ikada, složniji smo i to nam je najveća prednost. Svi smo na istoj strani. Naravno da smo blagoslovljeni što igramo ovu igru i što smo toliko plaćeni i što je liga u najboljem stanju ikada. Želimo iskoristiti to, da dobijemo svoj dio NBA kolača. To je očito osjetljiva tema, samo pogledajte kako vrijednost ekipa ide gore iz godine u godinu i kada pratite taj trend, igrači tu moraju biti nagrađeni. To je jednostavna poruka, za nju ćemo se boriti i nadamo se da neće biti žestoko.

SG: NBA je imala lock-out 1999. i 2012. godine, koja je tvoja poruka ljubiteljima lige koji ne žele ponovno vidjeti takav ishod?

SC: Igrači isto ne žele lock-out. Želimo igrati jer imamo uzak prozor i ne želimo vrijeme provoditi sa strane pričajući o kolektivnom ugovoru. Radimo na tome da prikažemo naše probleme i saslušamo probleme NBA lige, borit ćemo se za ono što mislimo da je u redu.

SG: Sportaši sve više pričaju o problemima u društvu, vidiš li sebe kao dio tog trenda?

SC: Nije me strah to raditi. Nedavno sam objavio Tweet o reformi zatvora, kako ljudi idu u zatvor zbog malih prekršaja. To je zanimljivo, volim čitati reakcije. S tim se započne razgovor, iako ja nisam dio toga.

Ljudi su većinom iznenađeni što uopće znam nešto o tome. Ako i ne Tweetam svaki sat o tim stvarima, ljudi prate tu struju i razgovaraju s obje strane. Mislim da je to snažno.

SG: Kako je bilo igrati golf ovog ljeta s predsjednikom Barrackom Obamom?

SC: On je tako pristupačan i ležeran. Kada smo izašli na teren i počeli igrati, kada nije bilo 25 zaštitara oko njega, uopće ne bi pomislili da je predsjednik SAD-a. Igrali smo u podne, cijelo jutro sam peglao opremu, čistio palice, bio sam uzbuđen i nervozan. Jedan od njegovih iz Bijele kuće me došao skupiti s džipom iz 2002. godine, ništa posebno, dođemo do terena i tamo ljudi igraju golf. Mislio sam da će sve biti zatvoreno jer dolazi predsjednik. Vidio sam Ray Allena prije nego je Obama stigao. 10-15 minuta nakon stigli su pored terena, sedam SUV automobila i tada sam postao nervozan. Ovo je prava stvar.

SG: Bio si više nervozan na golf terenu nego u NBA finalu?

SC: Sigurno, na terenu se osjećam ugodno. Na prvoj rupi su bili moj otac, Ray Allen i 40 ljudi iz golferskog kluba koji su stalno uzvikivali Obamino ime. Ja samo pokušavam pogoditi lopticu, promašio sam dobrih 30-40 metara desno. Poslije sam igrao dobro.

SG: Kakav je osjećaj bio vidjeti svoju 2-godišnju kćerku Riley kada je postala internet senzacija zadnje proljeće, kada je preuzela glavnu ulogu na tvojoj playoff konferenciji za novinare?

SC: Nismo bili spremni. Gledao sam NBA cijeli život, kako igrači dovode svoje kćerke na podij. To je specijalan trenutak, kada se povežeš sa svojim djetetom nakon dobre utakmice, ili loše, svejedno. Nakon utakmice si presretan kada vidiš svoju obitelj.

Prolazio sam pokraj obiteljske sobe i tamo vidio ženu i kćer kako sijede. Rekao sam da moram na brzinu odgovoriti na neka pitanja, a Riley je spomenula kako želi ići sa mnom. Poveo sam je, nisam imao pojma kako će se ponašati. Ona je onakva kući cijelo vrijeme, ima tu osobnost, ali pred tolikim ljudima, ostala je ista.

Sve je leglo kada smo stigli kući. Bio je upaljen ESPN, ovo nikada neću zaboraviti. John Buccigross je nabrajao tri zvijezde večeri, a Riley jedna od njih. Prvo mi nije bilo jasno jer nisam vidio reprizu konferencije i nisam znao da je ispalo tako smiješno. Riley mi kraj TV-a govori da stišam, da je preglasno, onda je pogledala u TV i samo rekla ‘ohhh, Riley!’. Nakon toga je otišla kao da se ništa nije dogodilo.

Bilo je iznenađujuće što je tako odjeknulo, ta pozornost. Čak i sada i preko ljeta, gdje god bi otišao svi pitaju gdje je Riley. Pokušavamo stvari normalizirati što je više moguće, to je izazovno.

SG: Da li je bilo negativnih stvari oko cijelog iskustva?

SC: Ne bi mijenjao niti jednu stvar oko toga. Jedva čekam da bude tinejdžer i da joj pokažem što je radila. Ako postoji negativa, to su onda mediji i što svi znaju tko je. Nekada se brinem kada dođe u određene godine kako će reagirati na svu pozornost. Tata ti igra u NBA ligi, malo si drugačija od ostale dijece, ali to je ne smije promijeniti.

SG: Što ti je najveća briga u životu?

SC: Da ne izgubim sebe, svoju životnu perspektivu. Ne želim biti pesimista jer su stvari sada stvarno odlične. Pobjednici smo, kod kuće dolaze noviteti, sve se dogodilo odjednom. Jednom će košarka završiti, imam dosta života nakon toga. Tako da je jedina briga da ne budem definiran samo kao košarkaš.

SG: Što ljudi mogu očekivati od tebe iduće godine?

SC: Možete očekivati da ću biti još bolji.