Thursday, March 28, 2024

ZADNJE OBJAVE

Intervju: Thabo Sefolosha

Thabo Sefolosha je trenutno igrač Atlanta Hawksa. Njegova priča predstavlja mnogo više od košarke. Prvi švicarski igrač u NBA ligi je nakon naizgled bezazlenog izlaska sa suigračima u New Yorku 18.travnja, 2015., bio suočen s najtežim danima svoje karijere. Posljedica njegovog susreta s policijom ispred noćnog kluba bili su slomljena desna noga i optužnica od koje se bio prisiljen obraniti na sudu. Prekaljeni veteran se, s 31 godinom na leđima, morao vratiti nakon teške ozljede i istovremeno na sudu pokušati sprati ljagu sa svog imena. U razgovoru za theundefeated.com, 19 mjeseci nakon incidenta, iskreno progovara o rasizmu s kojim se susreo tijekom svog odrastanju, o kobnom susretu s policijom te o svom nevjerojatnom putu do NBA lige.

Marc J. Spears: Možeš li nam ukratko ispričati priču svojih roditelja?

Thabo Sefolosha: Moja majka je rođena i odrasla u Švicarskoj. Sa svojim tadašnjim mužem se preselila u Južnoafričku Republiku. Dobili su dijete i nedugo nakon toga se razveli. Tada je majka, kako je ostala u JAR-u, upoznala moga oca. Budući da je moj otac bio pripadnik starosjedilačke crne rase, a moja majka bjelkinja – i još u vrijeme apartheida, za njih je tada biti zajedno bila nemoguća misija. Prošli su mnogo toga te je moj otac često bio uhićivan i događalo se sve što možete i zamisliti da se u takvom okruženju apartheida događalo. Tada je moja majka ostala trudna. Odlučili su da to okruženje nije zdravo za odgoj djeteta te su se, s mojim starijim bratom na putu, odlučili preseliti natrag u Švicarsku.

MS: Koje su neke od najgorih stvari kroz koje su tvoji roditelji morali prolaziti kao miješani par u Južnoafričkoj Republici vrijeme apartheida?

TS: Za svakog od njih je to bilo različito iskustvo. Za moju mamu je vjerojatno bilo vrlo teško da na neki način bude ona „privilegirana“ u njihovoj vezi, te vidjeti sve stvari koje u Švicarskoj nije nikada vidjela – cijeli rasistički način organiziranja društva. Nakon nekog vremena je shvatila da je to sve nevjerojatno i previše za nju. A što se tiče mog oca, za njega je najteže bilo što nije bio slobodan raditi što želi. Želio je izaći na spoj s bijelom curom, a da radi toga ne bude proglašen kriminalcem. Zbog takvih se stvari išlo u zatvor. Susjedi su znali zvati policiju: „Crnac je u susjednoj kući, dođite ga uhititi jer boravi u ovoj četvrti.“ Sve je to zasigurno bilo vrlo teško za trpjeti. Oboje su htjeli da njihov odnos normalno funkcionira i stoga odlučili otići u Švicarsku.

MS: Sjećaš li se ičega specifičnog iz vremena dok si bio mlad u Švicarskoj, a da je vezano uz tvoje roditelje?

TS: Rođen sam u Švicarskoj i sjećam se svog boravka tamo. Bile su to rane osamdesete kada su se moji roditelji odlučili vratiti. U vrijeme dok sam odrastao, moj je otac valjda bio jedna od prvih osoba crne rase u Švicarskoj. Sada tamo ima puno djece iz miješanih brakova, no tad je to bila zaista rijetkost. Još je k tome otac imao dreadlockse i bavio se glazbom.

MS: Kakav je tvoj otac bio glazbenik?

TS: Svira bubnjeve, saksofon i pjeva. Imao je sastav u JAR-u koji je bio dosta popularan. Imali su i par turneja, čak i po Sjedinjenim Američkim Državama. Zaista je bio zaljubljen u glazbu te su ga zbog toga ljudi gledali kao da nije s ovog svijeta. Nije govorio francuski kada su se preselili pa mu je i to bila otežavajuća okolnost. Sve u svemu, cijela je obitelj prolazila kroz mnoge teške trenutke.

MS: Sjećaš li se kako je tvoja majka bila tretirana?

TS: Vratila se u kuću u kojoj je odrastala, a susjedi i ostali su je osuđivali : „Što to radiš? Kakav si to život izabrala?“ Međutim, nju nije bilo briga. Htjela je biti s mojim ocem i to je bila njena konačna odluka.

MS: Kako je iskustvo tvojih roditelja oblikovalo tvoju osobnost?

TS: Sve što ljudi prođu kao djeca ili kao adolescenti uvelike utječe na njih i oblikuje ih. Ne mogu točno ukazati na jedan događaj i reci da me on oblikovao, jednostavno je sve skupa utjecalo na mene i na osobu koja sam danas. Sve kroz što sam prošao kao prvi učenik crne rase u svojoj školi u Švicarskoj je utjecalo na mene.

MS: Jesu li te zadirkivali kao dijete?

TS: Jesu, ali ne previše. Rasizam i ljudska glupost su povezani. Bio sam glavna meta jer sam bio jedini. Međutim, bio sam malo viši od većine njih pa se nisu usudili izgovoriti mi neke stvari u lice, već bih čuo kako se nešto priča okolo. Definitivno nisam bio sretan s takvim odnosima i zato sam kao mladić često sudjelovao u tučnjavama.

 

MS: Čega se sjećaš oko svog dolaska u SAD i oko toga kad si 2006. izabran na draftu u New Yorku?

TS: Prvi put kada sam nogom stupio na prostor SAD-a je bilo mjesec dana prije drafta. Putovao sam od mjesta do mjesta kako bih odradio treninge za momčadi koje su razmišljale o tome da me izaberu, te je prva stvar koja me baš očarala bila veličina zgrada, automobila, ljudi. A onda me, kad sam se preselio u Chicago, iskreno začudila izoliranost društvenih slojeva i kako ljudi žive odvojene živote. Pripadnici crne rase na jednoj strani, bijele na drugoj, a Latinoamerikanci na trećoj. I rijetko su se međusobno miješali. To me baš iznenadilo.

MS: Da li je to bilo nešto što nisi očekivao u Chicagu i Americi općenito?

TS: Malo, jer odmalena slušate priče o Americi i njihovom zajedništvu, međusobnoj toleranciji i ljubavi te da je rasizam stvar prošlosti. A onda kada počnete živjeti tu primijetite drukčiju dinamiku u društvu i to vas neugodno iznenadi.

MS: Kako je bilo u Oklahomi dok si igrao za Thunder? Tamo isto postoje segregacije…

TS: Meni osobno se učinilo da su ljudi razdvojeniji u Chicagu nego u Oklahomi. Tamo sam se družio s jednim dobrim prijateljem koji je igrao košarku u Europi, a također sam poznavao i jedan mješoviti par. Ondje ljudi ne pričaju puno o svijetu i nekoj široj slici. Imaju različite poglede, no osim toga, ljudi su vrlo pristojni. Nemam ništa ružno za reći o vremenu provedenom tamo. To je malo mjesto. Upoznao sam odlične i dobrodušne ljude za koje i dan danas znam da su mi još uvijek prijatelji. No, svako mjesto ima pozitivne i negativne strane. Kasnije su počeli neredi na ulicama i prosvjedi protiv policajaca. Međutim, za vrijeme svog boravka tamo sam osjećao da bi to bilo dobro mjesto za podizati obitelj.

MS: Koliko često se prisjetiš te kobne noći u New Yorku i incidenta s tamošnjom policijom?

TS: Često mi se vrati ta cijela situacija, ili u razgovoru ili se sam uhvatim kako razmišljam o tome. No to nije nešto na što mi se ugodno vraćati.

MS: Imaš li noćne more ili osjećaš neku duševnu bol zbog tog događaja?

TS: Nemam noćne more, ali mi razne misli dolaze u glavu. Kad se ponekad osvrnem na tu situaciju, osjećam žaljenje što se tako odigralo. Do današnjeg dana i dalje nekad osjetim bol u gležnju i pomislim: „Sve to, a zbog gluposti.“

MS: Poželiš li da si u nečemu drukčije postupio? Postoji li nešto što su oni učinili, a zbog čega si i dalje zapanjen?

TS: Da, i dalje ne mogu vjerovati da su tako reagirali. To je bilo totalno nepotrebno. Nije to bilo samo rutinsko obavljanje policijskog posla, već je jedan čovjek iskorištavao to što ima značku. Osjećao se kao da je na vrhu svijeta i da ga svi moraju slušati. Nije se radilo o nepridržavanju zakona, već o tome da je netko izmislio svoj vlastiti zakon i silio vas da ga slušate. Grozna situacija. Nažalost, često pomislim da sam mogao drukčije postupiti i to me žalosti jer nisam učinio ništa pogrešno. To što sam se zauzeo za sebe i tvrdio da ako ste pripadnik policije, niste iznad zakona i nemate pravo tretirati ljude kao svoje podanike, me dovelo do toga da sam prebijen i da mi je slomljena noga. Žalosno je što moram uopće pomišljati da sam ja onaj koji je trebao drukčije postupiti.

MS: Borio si se i pobijedio u slučaju vođenom protiv tebe. Vjerojatno si mogao odraditi nekoliko sati društveno-korisnog rada i brzo se riješiti svega toga. Zašto si se odlučio boriti?

TS: Zato što nisam imao dobar osjećaj oko svega toga. Nisam ništa krivo učinio tog dana. Nisam mogao reći: „Ma u redu, nije ničija krivica, zaboravimo na cijelu stvar.“ Zašto bih radio za opće dobro kada nisam učinio ništa pogrešno? Slomili su mi nogu. Oni su htjeli sve zamesti pod tepih i reći kako se ništa loše nije dogodilo. Nisam se osjećao ugodno i dobro zbog toga te sam se odlučio boriti dok netko ne preuzme odgovornost za događaje tog dana.

MS: Koja je tvoja najveća pobjeda u sportu?
TS: Odlazak u finale. Ne zapravo, to što sam izabran na draftu. Ipak to.

MS:Da li je pobjeda u slučaju koji je policija iz New Yorka vodila protiv tebe važnija od te?

TS: Smatram da se ne mogu usporediti. Na jednoj je strani sport, na drugoj život. To je bila životna pobjeda, no znate što? I dalje sam jako tužan oko svega toga. Dakle, to nije bila pobjeda, već prosvjetljenje koje je, nadam se, mnogima otvorilo oči. Nije to bilo nešto što sam proslavio sa šampanjcem. Naravno, bio sam sretan, no ostao je gorak okus u ustima. Prava pobjeda je da će odgovorni odgovarati za svoja djela, jer primjećujem jedan obrazac ponašanja koji je veliki problem. Cijeli slučaj policijske brutalnosti je veliki problem u kojem često nitko ne preuzima odgovornost.

MS: Koji su noviteti u tvojoj civilnoj tužbi protiv cijelog odjela newyorške policije?

TS: Pokrenuli smo civilnu tužbu protiv cijelog odjela i vidjet ćemo gdje će nas to odvesti. Smatram da je dobro boriti se za nešto u što vjerujete. To je nešto što sam želio napraviti jer smatram da je nužno da policija počne preuzimati odgovornost za svoja djela.

MS: Tko ti je pružao najveću potporu?

TS: Moja obitelj, žena, majka, otac, braća i sestre. Svi su se trudili ostati pozitivni i biti blizu kad god nešto zatreba. Ali, svejedno postoje neke stvari kroz koje prolazite sami. Svi razgovori s obitelji su mi pomogli, međutim, ponekad sam osjećao kao da smo tu samo moj odvjetnik Alex Spiro i ja, u usamljenoj borbi protiv sistema.

MS: Kakvu ti je potporu pružila organizacija Hawksa?

TS: Veliku potporu. Wes Wilcox, generalni menadžer, je bio sjajan. Od samog početka su mi vjerovali i znali da nisam učinio ništa pogrešno. Rekli su mi da su uz mene štogod zatrebao. Dok sam išao na suđenje, poslali su dva trenera da rade sa mnom kako bih nastavio trenirati i uspio odvratiti misli od cijele situacije. Tijekom te cijele epizode su zaista bili puni razumijevanja.

thabo-sefolosha

MS: Smatraš li da bi, u slučaju da si Amerikanac, cijela situacija bila drukčije prikazana od strane medija? Da li bi joj pridali više pažnje? Budući da si NBA igrač, čovjek bi očekivao da će odjeknuti kao velika priča, zar ne?

TS: Možda, ne znam. Mislim da postoji određena stigma oko profesionalnih igrača i izlazaka u noćne klubove. Jako dugo nismo uopće mogli ispričati našu stranu priče. Mnogi su ljudi mislili: „Aha, još jedan slučaj pijanih igrača koji su izlazili iz noćnog kluba. Vjerojatno su dobili što su zaslužili.“ Smatram da su mnogi promijenili mišljenje nakon što smo konačno dobili priliku pojasniti našu stranu priče: „U redu, znači to je ono što se stvarno dogodilo. Možda smo ipak krivo izvijestili.“

MS: Kakav ti je dosje? Koliko si puta bio uhićen prije tog incidenta?

TS: Niti jednom.

MS: Vožnja pod utjecajem?

TS: Nikada. Ništa od toga.

MS: Što misliš kakve bi posljedice trebali snositi odgovorni policajci?

TS: Kao prvo smatram da takva situacija, kada netko tko ima značku i pištolj smatra da je iznad zakone, može imati fatalne posljedice. Moraju postrožiti regrutaciju te se takve osobe ne bi smjele naći u policijskoj uniformi. Velika je to odgovornost, i nije za svakoga.

MS: Sjećaš li se svojih emocija nakon oslobađajuće presude?

TS: Bilo je to ogromno olakšanje. Prošao sam kroz puno toga da bih se vratio nakon te ozljede i morao sam se potruditi da se vratim kao najbolja moguća verzija sebe. Bila je predsezona i imali smo naporne treninge, utakmice i još uz sve to sam se morao nositi i sa sudom u New Yorku. Bilo je tu puno neprospavanih noći.

MS: Misliš da si zbog boje svoje kože unaprijed bio osuđen, bez šanse za prikazom svoje strane priče?

TS: Da, smatram da je tako. Iz mnogih valjanih razloga ljudi vide policajce kao dobre osobe. I zato kada se nešto ovakvo dogodi, kao i mnogi drugi slučajevi gdje su ljudi pretučeni ili ubijeni, prevladava javno mnijenje da su to i zaslužili. Sada, više nego ikad, ljudi shvaćaju da postoje dvije strane svake priče i da ona policijska ne predstavlja uvijek apsolutnu istinu.

MS: Da li si pratio incidente između Afroamerikanaca i policije nakon tvog slučaja?

TS: Da, nakon mog suđenja sam počeo puno više obraćati pozornost. Kad god čujem nešto, uvijek se potrudim malo istražiti slučaj i skupiti sve činjenice. Žalosno je što se takvi događaji konstantno ponavljaju. Pomislili biste da će ljudi nakon nekog vremena reći : „U redu, idemo naći rješenje.“ Pozivanje ljudi na odgovornost je prvi korak. Svi pričaju o treningu i obuci, no smatram da možete obučavati ljude koliko god želite, no sve postaje uzaludno ako im nakon obuke dopustite da čine štogod žele.

MS: Kakvo je tvoje mišljenju o prosvjedovanju Colina Kaepernicka, quarterbacka San Francisco 49ersa, tijekom američke himne zbog policijske brutalnosti prema pripadnicima crne rase?

TS: To je odlično. Svima bi trebalo biti dozvoljeno izražavati svoje misli i osjećaje. Sjajno je što je on u poziciji da to može. Znam da su mnogi protiv toga, a i da ga mnogi podupiru. Ja svakako spadam u ove potonje. Nisam učinio istu stvar i neću protestirati tijekom himne, no mislim da je odlično što Colin time potiče na razgovor o važnom problemu te što potiče medije da obrate pažnju na to.

MS: Zašto si odlučio da nećeš prosvjedovati tijekom himne?

TS: Zato što nisam Amerikanac. Želim iskazati poštovanje mnogim Amerikancima koje sam upoznao i koji su sjajni ljudi. Radije ću svoja razmišljanja iznijeti u ovakvom razgovoru, sjesti i ukazati na probleme, nego učiniti to nekakvom javnom stvari.

MS: Ispravi me ako  griješim, no nisi li potpisao za Hawkse dok je predsjednik košarkaških operacija bio Danny Ferry? Što misliš o njegovom incidentu s Luolom Dengom (Danny Ferry je izjavio za Denga da je odličan, osim što ima nešto afričkog u sebi, op.a.)?

TS: To je strašno i nema nikakvog smisla. Za mene je to ljudska glupost kada neki misle da su zbog određenih razloga iznad drugih. Ne razumijem kako on, kao netko tko je igrao u NBA ligi, gdje su uostalom 80 do 90% igrača pripadnici crne rase, može izjaviti takve stvari. Čemu?

MS: Jesi li ikada imao priliku porazgovarati s njim o tome?

TS: Nisam jer se incident dogodio nakon što sam ja potpisao za klub, a on je otpušten čim je sve dospjelo u medije. Teško mi je razumjeti da ljudi tako razmišljaju, pogotovo u gradu kao što je Atlanta.

MS: Gdje živiš između sezona?

TS: U Švicarskoj.

MS: Vjerojatno ćeš nastaviti živjeti tamo kada se umiroviš?

TS: Vjerojatno.

MS: Želiš li postati američkim građaninom?

TS: Ne. Dom je dom. Mnogo je stvari koje mi se sviđaju ovdje. Imam dvije kćeri koje sam podigao ovdje i koje su išle u američke škole.

MS: Imaju li tvoje kćeri američke putovnice?

TS:  Jedna ima, rođena je u Chicagu. Ima pozitivnih stvari koje mogu naučiti ovdje, no isto tako želim da mi djeca dobiju i drugu perspektivu te se zbog toga planiramo vratiti u Švicarsku kako bi tamo završile srednju školu. Tako da ne, nemam neku posebnu želju postati američkim građaninom. Moje matične zemlje su Švicarska i Južna Afrika.

MS: Koliko dugo još planiraš igrati?

TS: Oko pet godina.

MS: U kakvom je stanju tvoje tijelo? Kako je reagiralo na slomljenu nogu u odnosu na ostale ozljede i da li osjećaš neke posljedice na dnevnoj bazi?

TS: Da, osjećam. Problem je u mom gležnju zbog kojeg sam na tretmanu svaki dan. To je uglavnom iz nekakve predostrožnosti zbog toliko utakmica u sezoni i zbog toga što redovito osjećam bol u tom predjelu. Jedino čemu se nadam je da me nakon igračkih dana neće ometati u svakodnevnim životnim aktivnostima.

MS: Kako si se, u zemlji u kojoj su glavni sportovi nogomet i skijanje, zaljubio u košarku?

TS: Dobro pitanje na koje ne znam odgovor. Mislim da odgovor leži u uličnoj košarci. Redovito sam s bratom igrao na ulici. A na mene su utjecale i Olimpijske igre u Barceloni i Dream Team, kao i na mnoge igrače u Europi poput Tonyja Parkera i Pau Gasola. Vidjevši košarku i sve te superzvijezde tako blizu pomislio sam: „Čovječe, ovo je baš odličan sport.“ To je moja priča o pronalasku košarke i zaljubljivanju u nju.

MS: Da li i dalje osjećaš istu ljubav?

TS: Naravno, istu kao i kada sam bio mlad. Obožavam igrati i smatram da sam vrlo sretan čovjek. Svaki izlazak na NBA parket je za mene ponovno ostvarenje sna koji sanjam još otkad sam imao 10 godina. To je pravi blagoslov.

MS: Jesi li ponosan na to što si prvi švicarski igrač u NBA ligi, i ako jesi – zašto?

TS: Iznimno ponosan. Moj očuh mi je rekao da će biti mnogih nakon mene, vjerojatno i boljih. No nitko mi ne može oduzeti to da sam prvi. Možda sam otvorio vrata mnogim švicarskim igračima koji sada vjeruju da je takvo što moguće.

MS: Tko ti je tijekom odrastanja bio najdraži igrač?

TS: Michael Jordan. Tijekom mog odrastanja u Švicarskoj je bilo vrlo teško pronaći utakmice. Nisu bile na TV-u, nije postojao Youtube, a ni League Pass. Eventualno bi netko od trenera snimio utakmicu koju bismo mi onda pogledali jedno desetak puta. Još uvijek se sjećam utakmice koju sam imao, Kobe Bryant protiv Allena Iversona u Philadelphiji. Nju sam pogledao sigurno dvadeset puta. Pogledao bih utakmicu i onda motiviran izletio na teren te pokušavao oponašati svaki potez.

MS: Kako si znao u čemu trebaš napredovati i kako trebaš trenirati? Da li je postojao neki trener ili netko…

TS: Moj put je bio drukčiji i zato govorim da sam ponosan što sam prvi NBA igrač iz Švicarske. Ne potječem iz obitelji sportaša, moj otac je glazbenik, a majka slikarica. Nitko se nije bavio sportom. Zahvalan sam na svom starijem bratu s kojim sam prvo zajedno trenirao nogomet, a onda smo se u isto vrijeme prebacili na košarku. Napredovao sam stalno igrajući jedan na jedan, dva na dva, tri na tri. Nije bilo nikakvih vježbi ili posebnih treninga. Oko mene nije bilo trenera koji bi me upućivali: „Trebao bi učiniti ovo, obratiti pažnju na ono…“ Isto tako smo bili dio momčadi i iako smo imali trenere koji bi nam pokušavali pomoći, nismo imali neke individualne ili šuterske treninge i slično.

MS: Što misliš da netko može naučiti iz tvog košarkaškog puta, ali i priče izvan parketa?

TS: S košarkaške strane sam veliki pobornik toga da misli postaju stvarnost. Nikada nisam prestao vjerovati u to da postoji mogućnost da završim u NBA ligi. Mnogi su mi ljudi govorili: „Moraš prestati sanjati i započeti neki drugi put jer ti se ovo nikada neće ostvariti.“ No ja nikada nisam prestao vjerovati. Otišao sam u Francusku, pa u Italiju, sve kako bih ostvario svoj san. Kada vjerujete u sebe i ulažete trud svaki dan, dogodit će se dobre stvari. Iskreno vjerujem u to. Što se tiče moje priče izvan terena, nadam se da će ljudi iz toga izvući pouku da nikad ne osuđuju prerano jer postoji više strana priče. Ja sam savršeni primjer toga. Čuo sam mnogo komentara na svoj slučaj i mnogo ljudi kako osuđuje kako je još jedan košarkaški igrač uhićen ne znajući uopće što se točno dogodilo. To je ozbiljan problem u Americi. Morate biti otvoreni i bez predrasuda. Policajci ne čine uvijek dobro i nisu dobri momci u svakoj priči.

Latest Posts

NE PROPUSTITE