Iva Ciglar: “Preporuèujem svima da odu u Ameriku”

U mariborskoj dvorani Tabor, prije utakmice slovenskog prvenstva za košarkašice izmeðu domaæeg AJM-a i Merkura iz Celja, razgovarao sam s hrvatskom reprezentativkom Ivom Ciglar. Iva je završila sveuèilište na Floridi gdje je bila jedna od najboljih igraèica svoje škole, a trenutno igra u slovenskom Merkuru.

Mlada, lijepa i uvijek vesela Cigi kako joj je nadimak, odvojila je malo vremena prije utakmice za intervju s NBA-Croatia.com, a na kraju nam i službeno potvrdila da æe postati kolumnist našeg portala.

Gdje si poèela igrati košarku i kada dolazi ponuda za amerièko sveuèilište?
Košarku sam zapoèela igrati u osnovnoj školi Eugen Kvaternik, gdje me je vodio moj tata Željko Ciglar. U sedmom razredu odluèila sam otiæi na trening u Zagreb pošto sam iz Velike Gorice. Sve do sedamnaeste godine nosila sam dres tamošnjeg ženskog kluba Medvešèak. U tom vremenu sam napravila i svoje prve seniorske minute, a kao juniorka Medvešèaka bila sam posuðena u Croatiu.

Kada dolazi ponuda iz Amerike?
Poèetkom èetvrte godine srednje škole. Inaèe sam u Ameriku išla veæ u sedmom razredu osnovne škole kada je tata trenirao austrijski Wales i dobila sam ponudu da se prikljuèim ekipi kao dvanaesti igraè. Kad sam došla tamo i to vidjela rekla sam samo to je moj san i ja to želim. Najkonkretnije ponude su poèele stizati poslije Europskog prvenstva za juniorke koje je bilo upravo ovdje u Sloveniji toènije Šentjuru.

Znaèi imala si potporu najbližih?
Naravno, bez toga se jednostavno ne može. Da li ti je žao što si otišla u obeæanu zemlju?
Ne, nikada. To je odluka mog života, jer to je bio jedini naèin da se nastavljam razvijati i akademski i košarkaški. Dan danas ja svim curama u klubu govorim, da odu u Ameriku jer ja sada recimo s 23 godine mogu raditi što hoæu i imamo neku dodatnu sigurnost u životu. Ja preporuèujem svima koji imaju želju otiæi u Ameriku da odu, jer neæe požaliti

Uvijek se postavlja pitanje je li moguæe spojiti školovanje i košarku.
Tamo ti olakšava to da su škola i košarka spojeni i recimo na trening ili do škole imaš svega pet minuta. Imali smo i potporu profesora, koji su nas razumjeli i olakšali nam školske obaveze, naravno bilo je i profesora kod kojih je bilo podosta teško. Èinjenica je da imaš na jednom mjestu i školu i dvoranu i to jako pomaže. Prednost je i ta da možeš sam birati profesore i vrijeme predavanja. Ti znaš koje predmete moraš uzeti, ali dobiješ i moguænost izbora kad koji predmet želiš imati, a uz to možeš i izabrati (najlakšeg) profesora. Inaèe sezona u NCAA ligi traje samo tri mjeseca i zato možeš kasnije malo više vremena posvetiti školovanju.

Kako bi opisala svoj put u Americi?
Ja sam završila srednju školu i tada položila sve prijemne ispite za fakultet u Americi. Igrala sam za sveuèilište FIU tj. Florida International University, odnosno prvu godina nisam igrala zbog operacije koljena i tada je to bilo veoma teško razdoblje za mene. Praktièki sam došla u Ameriku sa štakama i tamo sam provodila rehabilitaciju. Kao što sam rekla bilo je to veoma teško razdoblje za mene, ali na kraju se sve odlièno poklopilo.

Kako si zadovoljna s svojom igrom u Americi?
Zadovoljna sam s prikazanom igrom, ali naravno uvijek se može bolje. To danas gledam kao jedno košarkaško školovanje, jer je to potpuno drukèiji stil nego u Europi i  imam osjeæaj da se nisam do kraja prilagodila na njihovu košarku. Žao mi je što nisam ostvarila neke ekipne uspjehe kao recimo naslov konferencije. Ima puno stvari za kojima mogu žaliti, ali jednostavno na neke nisam mogla utjecati. Imali smo puno peha, jedne godine kad smo imali ekipu za veæi uspjeh uvijek se netko od kljuènih igraèica ozlijedilo i jednostavno nam se nije poklopilo za neki veæi uspjeh.

Ostvarila si i veliki broj individualnih uspjeha.
Moji individualni uspjesi su bili iznad mojih oèekivanja, jer ako se ne varam bila sam najbolja po asistencijama u svojoj konferenciji. Bila sam i u treæoj petorci svoje konferencije i èak 13 asistentica cijele NCAA lige. Imala sam još uspjeha kao najbolja tricašica svoje ekipe, ali košarka je kolektivan sport i nikako se ne mogu zadovoljiti s time i zato mi je žao, jer nismo kao ekipa osvojiti nešto više. Možda sam i ja kriva, možda sam mogla biti bolji lider svog sveuèilišta, ali kako god zadovoljna sam s svojim igrama u Americi.

Kasnije odlaziš u Sloveniju.
Da dolazim u Celje kojeg još uvijek vodi moj tata i najbitnije je da smo na kraju osvojile prvenstvo. Velika je razlika izmeðu Amerièke (NCAA) i Europske košarke, zato treba vremena da se privikneš na tu razliku. Preko ljeta su bili pregovori i htjela sam ostati u Celju, jer je to ovog trenutka najbolji izbor. Rijeè je o veoma mladoj i talentiranoj ekipi i nadam se da æu ovdje kao košarkašica i dalje moæi napredovati.

Da li je pozitivno ili negativno što ti je otac trener?
Pa svakako i jedno i drugo. Negativno je recimo to što se  iz dana u dan moramo dokazivati  da igram zato što sam kvalitetna igraèica, a ne što mi je tata trener. To je u biti super jer te uvijek nešto gura, ali ponekad se jednostavno umoriš od tog dokazivanja. S druge strane on jednostavno toliko razumije košarku i zato s njim puno lakše prièam u teškim trenucima. On je uvijek tu da mi poslije lošeg dana ili loše odigrane utakmice ukaže na nedostatke i na stvari koje mogu puno bolje uraditi. To je veoma bitno za svakog sportaša da ima takvu osobu uza sebe, da te uvijek može usmjeriti na pravi put, a ja imam tu sreæu da je to moj otac. Jednostavno te sve te dobronamjerne kritike guraju naprijed da podižeš svoju igru i budeš bolji.

Tek si na poèetku svoje košarkaške karijere, gdje sebi vidiš za 5-10 godina? Da li je moguæi odlazak u WNBA?
To bi svakako bio san snova, ali moram biti objektivna. Naravno ako se pruži prilika uvijek bih voljela otiæi, ali pet godina je puno. Ja trenutno ne znam gdje æu biti slijedeæe sezone, zato teško govorim o tome što æe biti za pet godina. Ali sigurno bih sebe voljela vidjeti kao jedna uspješnu sportašicu koja sebi može omoguæiti kakvu takvu financijsku sigurnost.