Košarka je timski sport. Košarka je timski sport u kojem pojedinac može doći do većeg izražaja nego u bilo kojem drugom timskom sportu, i taj pojedinac ne mora nužno biti starter. Može na primjer biti šesti igrač svoje ekipe.
Uloga kvalitetnog šestog igrača je velika, a vrijednost mu se mjeri u karatima. Njegovi zadaci počinju sredinom prve četvrtine kada se prvi put pojavljuje na parketu, a između ostalog mora održavati ritam igre vlastitog tima i preuzeti ulogu lidera kada su glavne vedete na odmoru. Prisutnost kvalitetnog šestog igrača često rezultira preokretom i povratkom iz rezultatskog minusa njegove ekipe ili povećanjem prednosti, unosi posebnu energiju u ekipu i najčešće jako dobro radi sve ono što radi jako dobar igrač: zabija, asistira, skače, igra obranu. Pa zašto onda nije starter? Zbog trenerskih zamisli, raspodjele minutažu i nužnosti rotacija tijekom kojih kvaliteta igre ne smije pasti.
Prošle sezone najbolji šesti igrač bio je jedan od tri dijela Oklahominog “Kerberovskog napada” James Harden, a ove sezone ako želimo slikovito opisati borbu za nagradu mogli bismo se poslužiti onom: “spala knjiga na dva slova”, doslovno, budući da je sasvim izvjesno da će nagradu osvojiti ili New Yorkov J.R. Smith, ili igrač Clippersa Jamal Crawford. Njima ćemo ujedno posvetiti i najveću pozornost u ovom tekstu, ali adekvatno ćemo se dotaknuti i ostalih igrača koji su svojim igrama tijekom sezone zaslužili ući u uži izbor za osvajanje nagrade najboljeg šestog igrača.
Earl Joseph Smith III ili popularnije J.R. Smith često je bio sinonim za problematične dečke. Na terenu i izvan njega. Izvan terena problematičnost se manifestirala preko spornih i kontroverznih Twitter objava i prometnih nesreća zbog kojih je “gulio” u zatvoru, a na terenu preko loše selekcije šuta, sebičnosti i svađe s trenerima. Međutim, čini se da je Earl Joseph “odrastao” budući da je iza njega, ne predviđajući što će biti u doigravanju, najbolja sezona u karijeri. I tako je noćna mora svakog trenera postala najljepši san.
Na početku sezone nije se činilo da će tako biti. J.R. je javno negodovao zbog uloge šestog igrača koju mu je namijenio trener Mike Woodson, a svoj status nazvao je frustrirajućim. Ipak, čini se da se Smith pomirio sa svojom ulogom i tijekom sezone pruža impresivne partije, te je svakako uz Carmela Anthonyja jedan od najzaslužnijih zašto su Knicksi osigurali drugo mjesto Istočne konferencije, zašto su ostvarili pedeset pobjeda prvi put nakon 2000. godine, te zašto su osvojili divizijski naslov prvi put od 1994. godine. Posebno vrijedi istaknuti zapažene role koje je pružio nakon All-Star vikenda. Prije All-Stara prosječno je postizao 16 poena po susretu, uz 5 skokova i 3 asistencije te 40% šuta iz igre. Nakon All-Stara te brojke rastu na 21 poen po susretu, gotovo 6 skokova i 2,6 asistencija, uz 45% šuta iz igre. Period nakon All-Stara je ujedno i period u kojem su Knicksi imali velikih problema s ozljedama bitnih igrača kao što su Tyson Chandler i Carmelo Anthony, ali to ih nije spriječilo da nanižu trinaest uzastopnih pobjeda, u kojima je veliku ulogu odigrao upravo Smith.
Njegov forte je svakako napad, gdje se savršeno uklapa u sistem trenera Woodsona koji preferira izolacijske akcije, u kojima je J.R. Smith kao odličan dribler i šuter iznimno dominantan. Takva košarka je često znala biti pogubna za njega zbog već spomenute loše selekcije šuta, ali i u tom segmentu je Smith ove sezone postao zreliji. To znači da je sada puno odgovorniji, agresivniji, racionalnije troši loptu, rjeđe šutira iz nemogućih situacija i puno bolje koristi svoj ulaz pri napadu na obruč što često rezultira slobodnim bacanjima ili and oneom (koš uz prekršaj). Takva igra svakako je pomogla Anthonyju ali i cijeloj ekipi. Anthony više nije jedina opasnost na koju se protivnici moraju fokusirati i s njegovih leđa je skinut veliki teret. Igrači Knicksa tijekom napada na terenu stoje jako široko vrebajući šut s perimetra budući da protivnici moraju odigrati uže kako bi spriječili prodore Smitha. J.R. je pokazao i napredak u obrani. Minute i ovlasti koje mu je dao Woodson Smith je morao zaslužiti i popravljanjem tog segmenta igre. Pomaže suigračima oko udvajanja, rjeđe kasni u obrambenim rotacijama, čuva više igrače i hvata skokove.
Smithove prosječne brojke tijekom sezone su sljedeće: 33,5 minuta po utakmici tijekom kojih postiže 18,1 poen uz 5,3 skoka, 2,7 asistencija, 1,2 ukradene lopte, a prosjek šuta iz igre mu je na 42,2%. Takva igra rezultirala je nekim rekordima koje je Smith oborio na razini lige, ili osobnoj razini. Prvi je igrač nakon Rickyja Piercea iz 1990. godine koji je ulazeći s klupe u tri uzastopna nastupa postigao 30 ili više poena. U ožujku Smith se našao među elitom kada je pogodio više od 20 trica i izveo najmanje 80 slobodnih bacanja, u njegovom društvu bili su Kevin Durant, Kobe Bryant, LeBron James i James Harden. Za jednog driblera je izvrstan podatak da će u 100 posjeda lopte istu izgubiti samo 9 puta. Također, Smith je oborio rekorde karijere izvevši protiv Memphisa 13 slobodnih bacanja i pogodivši 12, te dohvativši 14 skokova u travnju protiv Chicaga. Na koncu, jedini je uz Stevea Novaka odigrao svih 80 utakmica za Knickse, s razlikom što je Novak odigrao 81. utakmicu protiv Bobcatsa u ponedjeljak, a Smith je odlukom trenera tu utakmicu propustio.
Ostane li Smith odgovoran i zadrži li visoki stupanj samokontrole Knicksi i njihovi navijači imaju se pravo nadati dobrim rezultatima u playoffu.
Za kraj sage o J.R. Smithu, premda možda nije novinarski korektno, potpisnik ovoga teksta nagradu najboljeg šestog igrača NBA lige dao bi upravo Smithu.
Bitka za nagradu najboljeg šestog igrača lige vodit će se između igrača koji su se smjestili na dijametralno suprotnim stranama SAD-a jer glavni Smithov izazivač u borbi za nagradu Jamal Crawford igra za losanđeleske Clipperse, a kako smo već naglasili naše predviđanje da će nagrada otići u ruke jednog od ove dvojice, Crawfordovu sezonu i šanse da osvoji nagradu tematizirat ćemo uspoređujući njegovu igru, brojke, statističke parametre i rezultate sa Smithovim.
Nakon ovako duge rečenice, obično nam treba jedna ili nekoliko kratkih, pa evo ih nekoliko. JCrossover. The Mehanic. The Barbecaue Pit. The Sophist. To su sve nadimci Crawforda među kojima je prvi najrazumljiviji i ne zahtijeva dodatno tumačenje iako svi aludiraju na njegovu igru. Jamal Crawford je pakleni dribler, jedan od najboljih u ligi, a o svojim driblinzima izjavio je sljedeće: “Kada dobijem loptu u ruke ja ne znam koji je moj sljedeći potez, tako da nema šanse da me čuvar pročita.” Lažna kretnja u jednu stranu, a odlazak u drugu, driblinzi u kojima lopta ide iza leđa ili između nogu, usporavanje pa naglo ubrzanje, sve su to trikovi kojima se u svojoj igri služi Crawford, a oni su često objedinjeni u jedno, pa Jamalova igra često podsjeća na show Harlem Globetrottersa.
Što se šuterskih sposobnosti tiče radi se o jednako kvalitetnom šuteru kao što je i J.R. Smith, s razlikom što Crawford ima nešto bolji prosjek poena kroz karijeru (15,4) nego Smith (13,2), ali Crawford ima i četiri sezone više na kontu.
Dok je Smith imao snažan završetak sezone, i razdoblje nakon All-Stara, Crawford je bolje igre pružao u periodu pred All-Star vikend u kojem je imao nešto bolje brojke i uvjerljivije igre. U tom razdoblju Crawford je postizao 16,8 poena po utakmici uz 1,7 skokova i 2,5 asistencija, te šut iz igre od 42,9%. Nakon All-Stara Crawford je prosječno postizao 15,7 poena dok su ostali parametri ostali gotovo nepromijenjeni. Ukoliko ćemo se slijepo držati statistike jasno je da je Smith u oba razdoblja, i prije i nakon All-Star pauze bio uvjerljiviji i dominantniji faktor na terenu nego Crawford. To uostalom potvrđuje i usporedba prosjeka kroz cijeli dio regularne sezone. Smithove smo već naveli pa se nećemo ponavljati, a Crawfordovi su: 74 utakmice ukupno, 29,4 minute, 16,5 poena, 1,7 skokova, 2,5 asistencija, 1 ukradena lopta uz šut iz igre od 43,6%.
Ako pokušamo opravdati Crawfordovu lošiju statistiku možemo naglasiti da igra četiri minute manje u prosjeku i prosječno uzima dva šuta manje nego Smith, te je imao probleme s ozljedama. Uz sve to, Crawford igra za ekipu koja ipak igra više timski u napadačkom dijelu i više je igrača s jednakim ovlastima.
Međutim, postoji i druga strana medalje. Ne smijemo zaboraviti da Crawford pored sebe na parketu često ima vrhunskog kreatora, razigravača i asistenta Chrisa Paula koji posjeduje sposobnost da svojim suigračima stvara uvjete iz kojih oni mogu lako poentirati. Paul olakšava igru svima, pa tako i Crawfordu, dok Smith nema privilegiju da pored sebe ima takvog razigravača. Osim toga Smith je puno napredovao kao obrambeni igrač, dok je Crawford i dalje jedan od najlošijih obrambenih igrača na svojoj poziciji. Jamalova loša defenzivna igra zamaskirana je dobrom momčadskom obranom, čuvanjem napadački inferiornijih igrača i ekipom koja posjeduje nekoliko obrambenih specijalista kao što su Chris Paul, Matt Barnes i Blake Griffin. Smithu u tom pogledu leđa čuva Tyson Chandler, ali on je opet propustio dosta utakmica pred kraj regularnog dijela sezone, a Smith je nastavio s dobrim defenzivnim rolama.
Na koncu, Smithova ekipa je osvojila drugo mjesto u svojoj konferenciji, dok će Crawfordova završiti na poziciji od tri do pet. Realno gledajući, Zapadna konferencija sadrži veći koncentrat kvalitete nego Istočna, ali na koncu se računa samo krajnji rezultat i konačna pozicija, a osobni stavovi i preferencija padaju u vodu.
Jamal Crawford već je jednom osvojio titulu najboljeg šestog igrača. Bilo je to 2010. godine u dresu Atlanta Hawksa, a tada je imao prosjek od 18 poena, 2,5 skoka, 3 asistencije i 0,8 ukradenih lopti uz šut iz igre od 45%. Zanimljivo je da su samo tri igrača u povijesti NBA lige titulu najboljeg šestog igrača osvajali dva puta. Bili su to spomenuti Ricky Pierce u dresu Bucksa, Kevin McHale (Celtics), i Detlef Schrempf (Pacers). O mogućnosti da ove sezone uđe u društvo tih legendi Jamal je rekao: “Pa to bi bilo jako lijepo, ali ne radi se u cijeloj priči samo o meni. Mišljenja sam da je naša klupa najbolja u ligi, a naši starteri i cijela organizacija su na visokom nivou i ako dobijem tu nagradu to će biti nagrada za nas sve, ne samo mene.”
Jamal Crawford je, bez sumnje, i ove sezone odradio dobar posao šestog igrača. Odlično je upoznat sa zadacima i obavezama koje ta uloga nosi, izvrsno se nadopunjuje s ostalim suigračima, unosi potrebnu energiju na parket kada dobije minutažu i nikako neće biti nezasluženo ukoliko osvoji nagradu.
Uloga mistera i prvog pratioca su vjerojatno podijeljene, ostaje nam tek da vidimo tko bi nekim čudom mogao iznenaditi. Prvi u nizu “iznenađenja” svakako je Jarrett Jack iz Golden State Warriorsa. Jack je za Warriorse odigrao 78 utakmica, startao je u samo četiri i prosječno bilježi 29,7 minuta, 12,9 poena, 3,1 skok, 5,6 asistencija, 0,8 ukradenih lopti, uz šut iz igre od 45%. Jack je dobar razigravač, s jako dobrim pregledom igre, ali ipak se ponekad zna zanijeti kada ima loptu u rukama i tako spriječiti protok lopte na kojem inzistira trener Mark Jackson. Za razliku od Smitha i Crawforda, razigravanje je njegova primarna uloga kada uđe s klupe. Na taj način skida teret s leđa Stephena Curryja koji se onda više može posvetiti postizanju poena. Čini se da je Jack sezonu odigrao nedovoljno konstantno da bi ozbiljnije zaprijetio Smithu i Crawfordu.
Svakako se moramo dotaknuti i predstava koje pruža Hardenov “nasljednik” u Oklahomi Kevin Martin. On se na ulogu šestog igrača, i tek treće napadačke opcije, mora(o) naviknuti budući da je u Sacramentu i Houstonu bio key player kako Amerikanci nazivaju najvažnije igrače ekipa. Martin je odigrao 77 utakmica za Thunder, starter nije bio niti u jednoj, a za 27,8 minuta provedenih na parketu Martin bilježi prosječno 14 poena, 2,3 skoka, 1,4 asistenciju i 0,9 ukradenih lopti uz 45% šuta iz igre. Može li Martin bolje od toga? Može. Kako? Mogao bi uz više minuta i veće ovlasti u ekipi, i kada Oklahomina igra u napadu na postavljenu obranu na bi bila jednodimenzionalna jer su to većinom individualne akcije Duranta i Russella Westbrooka. Može li Martin biti jednako dobar kao Harden? Ne može. Martin je izvrstan spot-up šuter ali tu priča o njegovim napadačkim oružjima prestaje, ne napada elitne obrambene centre kao i izravne čuvare koji su u stanju odigrati iole solidniju obranu, njegove obrambene sposobnosti nisu na razini, a njegova prisutnost na terenu ne odaje osjećaj da se nešto drastično mijenja u igri Oklahome, što su na primjer često odlike Smitha i Crawforda, pa donekle i Jacka.
- Kandidati za individualne nagrade
Važnu ulogu šestog igrača za playoff kandidata Utah Jazz odigrao je Gordon Hayward. Mlado nisko krilo Jazza odigrao je najbolju sezonu u karijeri. Upisao je 71 nastup, 26 kao starter, igra prosječno 29 minuta, postiže 14,2 poena, uz 3,1 skok, 3 asistencije, i 0,8 ukradenih lopti uz postotak šuta iz igre od 43,4%. Jazz svoju napadačku igru bazira na moćnom frontcourtu, unutarnjoj igri pa im klasa igrača kao Hayward dobro dođe kao protuteža i perimetar podrška. Sposoban je pogađati trice, kreirati sebi šut, poentirati iz tranzicije i igra jako dobru obranu. Na svom sveučilištu Butler bio je lider momčadi s odličnim all-round predstavama, a te karakteristike je prenio i u profesionalnu košarku, i s obzirom da su mu tek 23 još ćemo čuti i čitati o ovom igraču.
Osim Smitha, od igrača iz Istočne konferencije spomenuti ćemo još beka šutera Bullsa zarobljenog u tijelu razigravača Natea Robinsona. U sezoni bez ključnog igrača Derricka Rosea, Robinson se prometnuo u jednog od lidera ove ekipe. Odigrao je sve utakmice za Bullse ove sezone, a startao je u 23 njih. Prosječno igra 25,5 minuta te postiže 13,1 poen, uz 2,2 skoka, 4,4 asistencije, 1 ukradenu loptu i postotak šuta iz igre od 43,4%. Nate je slično kao i J.R. Smith u prošlosti imao problema s prilagodbom na ekipu, suigrače, trenere i nije imao dobru selekciju šuta, ali čini se da ga je trener Chicaga Tom Thibodeau uspio prilagoditi svom sistemu, dati mu veću slobodu u igri s obzirom da je jedini igrač Bullsa koji uvijek ima “trik iz rukava”. Robinson je treneru zahvalio dobrim izvedbama na terenu i velikim zalaganjem. Od svih spomenutih igrača koji bi mogli konkurirati za nagradu najboljeg šestog igrača ne možemo se oteti dojmu da je Robinson onaj koji unosi najviše energije na parket.
Za kraj da još jednom rezimiramo: svi igrači koje smo tematizirali igraju bitnu ulogu u svojim ekipama kao šesti igrači i nose na sebi taj teret odgovornosti, ali zbog snažnog završetka sezone, konstantnosti tijekom sezone, osobnih i timskih rezultata i rekorda, te na koncu statističkih parametara mišljenja smo da bi nagradu trebao osvojiti J.R. Smith.