Momèad Orlando Magica je u ovu NBA sezonu ušla s visokim aspiracijama: uèiniti korak više u odnosu na protekle dvije godine i okititi se naslovom prvaka lige u lipnju 2011.
Meðutim, na samom pragu All-Star vikenda Orlando je na 5. mjestu istoène konferencije s omjerom od “tek” 33 pobjede i 20 poraza. Možda situacija i ne bi bila toliko loša da generalni menadžer Magica, Otis Smith, nije nakon poèetnih 16-10 napravio dva tradea kojima su od osovine Howard-Nelson-Carter-Lewis ostala u klubu samo prva dva imena.
Naime, najistaknutije prinove (Gilbert Arenas, Jason Richardson i Hedo Turkoglu) nisu imale oèekivani pozitivan efekt na igru i rezultate Orlanda, a veliko je pitanje ima li Smith dovoljno moguænosti i financijske fleksibilnosti da još jednom prodrma momèad.
Jason Richardson se zasad nije pokazao pojaèanjem na poziciji šutera u odnosu na veterana Vincea Cartera. Njegovi prosjeci od 14,1 poena, 4,0 skokova i 1,7 asistencija uz 43,8% šuta u prvih 27 utakmica su èak i lošiji od onih koje je u svoje 22 utakmice u dresu Magica ostvarivao 34-godišnji Carter (15,1/4,1/2,9/47%).
Gilbert Arenas je pak u potpunosti neprepoznatljiv. Iako nitko nije oèekivao uskrsnuæe ubojitog Agent Zero-a, njegove igre nisu ni sjena igara u dresu Washington Wizardsa od prije nekoliko godina kada je dvije sezone zaredom ubacivao gotovo 30 koševa u prosjeku. Gilbert Arenas u dresu Magica je oèito drugi igraè koji naèet ozljedama ulazi u igru s klupe i u 21,4 minutu prosjeèno na parketu bilježi 8,4 poena, 2,7 skokova i 4,0 asistencije uz zaista mizernih 35,4% šuta iz igre.
Povratkom Turkoglua u „staro jato“, mnogi su, posebno navijaèi Magica, oèekivali revitalizaciju njegove karijere kroz igru u sistemu trenera Stana Van Gundyja, kojeg savršeno poznaje. Premda je Turkoglu do sada u Orlandu pokazao nedvojbeno više no u prvom djelu sezone kojeg je proveo u dresu Phoenix Sunsa, ipak su njegove igre daleko od onih koje je pružao u zadnje dvije sezone u dresu Magica, kada je 2008. dobio i priznanje za igraèa koji je najviše napredovao.
Premda su mnogi analitièari kljuè konaènog iskoraka Orlando Magica prema naslovu prvaka vidjeli u definiranju Dwighta Howarda kao neupitno prve napadaèke opcije, brojke iz dosadašnjeg dijela sezone govore nešto drugaèiju prièu. 25-godišnji Howard igra trenutno u statistièki najboljoj sezoni svoje karijere. U prosjeku zabija dosad najboljih 22,4 poena, dok mu je prosjek od 13,8 skokova drugi najbolji u karijeri. Premda šutira najviše lopti po utakmici u karijeri, postotak šuta iz igre mu je i dalje na iznimno visokih 58%. Ipak, postavljanje Howarda na mjesto neupitne prve napadaèke opcije rezultiralo je znatno lošijim omjerom pobjeda i poraza koji se protekle dvije sezone zaustavio na identiènih 59-23.
Ako se još podrobnije analizira Howardova statistika, dolazi se do još interesantnijih podataka. U 32 pobjede Magica (2 utakmice je propustio), u kojima je ovaj neupitno najbolji centar lige sudjelovao, bilježio je prosjeèno 20,9 koševa, 13,1 skokova, 1,1 ukradenu loptu i 2,1 blokadu. U dosadašnjih 19 poraza je Howard prosjeèno ostvario 24,9 poena, 14,9 skokova, 1,5 ukradenih lopti i 2,1 blokadu. Postoci šuta iz igre i s linije slobodnih bacanja su na približno istoj razini (58,6%/56,6% u pobjedama; 57,3%/60,1% u porazima), što osporava bilo kakvu tvrdnju o manjoj Dwightovoj uèinkovitosti u porazima Magica. Èinjenica je kako je Howard u porazima igrao veæi broj minuta no u pobjedama, no ipak ove brojke pokazuju kako u ovakvom Orlandu Howardova igra ipak nije kljuè pobjede momèadi.
Za razliku od Howarda, neki drugi igraèi poput Jameera Nelsona, J.J. Reddicka, Brandona Bassa i Ryana Andersona igraju statistièki prilièno bolje u pobjedama, no u porazima svoje momèadi. Za primjer se može uzeti J.J. Reddick koji u pobjedama Magica zabija prosjeèno 11,0 poena uz 46,2% šuta iz igre i èak 95,3% sa linije slobodnih bacanja. Taj isti igraè u porazima bilježi 9,1 koš uz 43,6% šuta iz igre i 75% sa linije slobodnih bacanja. Dok Nelson prosjeèno zabija gotovo jednak broj koševa bez obzira na ishod utakmice, u pobjedama on mnogo bolje razigrava ekipu, te ima uvjerljivo bolji postotak šuta iz igre (46,5% na prema 39,8%).
Iz navedenog se može iznijeti zakljuèak kako Orlando ipak pruža bolje igre kada je napad više izbalansiran. Isto tako se može postaviti pitanje je li Dwight sa svojim napadaèkim arsenalom (premda je pokazao ove sezone odreðeni napredak) pravi voða i igraè koji može kao prva napadaèka opcija voditi klub do NBA naslova. Upitno je i je li kroz silne tradeove Orlando pronašao igraèa koji æe biti druga violina u momèadi, tj. tip igraèa koji æe s vanjskih pozicija moæi konstantno ugrožavati protivnièke momèadi, a koji je klubu strahovito nedostajao kroz prošlogodišnji pohod na NBA tron. Nadalje, pod znakom pitanja je i može li sistem igre trenera Van Gundyja u kojem je Howard okružen sa èetiri šutera na pozicijama 1-4 uroditi naslovom prvaka.
Kraj prijelaznog roka se opasno bliži, a Orlando se ne èini nimalo bliže statusu ozbiljne prijetnje momèadima poput Boston Celticsa, Los Angeles Lakersa, San Antonio Spursa ili Miami Heata, no što je to bio prije dovoðenja Arenasa, Richardsona i Turkoglua. Ne smije se zaboraviti ni da momèad nema legitimnog rezervnog centra nakon odlaska Marcina Gortata u Phoenix Sunse. Upravo zato nimalo ne bi iznenadio još jedan trade kojim bi se u zamjenu za Quentina Richardsona, Chrisa Duhona (dvojca koji je na ljeto došao u Orlando, a sada sjedi na samom kraju klupe za rezerve – toliko o klupskoj politici dovoðenja igraèa), ili nekoga treæeg doveo solidan centar koji bi mogao odmoriti Howarda ili ga zamijeniti kada bi ovaj ušao u probleme s osobnim greškama, što nije nimalo rijedak sluèaj.
U svakom sluèaju, trenutna situacija u Orlandu nije idilièna, te je sve manje vremena da se nešto promjeni. Sve su èešæe glasine kako Dwight Howard razmišlja o promjeni kluba kada mu istekne sadašnji ugovor 2012. godine, što bi za ovaj klub predstavljalo katastrofu razmjernu onoj koja je ovog ljeta pogodila Cleveland Cavalierse. Stoga je podizanje nivoa igre i rezultata je kljuèna za Orlando i kratkoroèno i dugoroèno, jer teško je za vjerovati da momèad èiji je limit polufinale konferencije zadovoljava apetite najboljeg centra NBA lige.