Olimpijske igre u Rio de Janeiru su iza nas i američka selekcija je obranila zlata osvojena 2008. u Pekingu i 2012. u Londonu.
Zlato je obranjeno ali ukupni dojam nije ništa posebno. Mike Krzyzewski je odličan i cijenjen stručnjak, čovjek koji je američku košarku vratio na svjetski vrh, ali čovjek koji nije uspio motivirati svoje igrače da daju svoj maksimum na ovim igrama. Možda se je Krzyzewski zasitio vođenja reprezentacije poslije niza uspješnih godina jer je već najavljeno iz Američkog košarkaškog saveza da trenersku poziciju od sljedeće godine preuzima trener San Antonio Spursa, Gregg Popovich.
Utakmice s reprezentacijama Australije i Srbije su otkrile mane i slabosti američke selekcije koja se je u napadu uglavnom oslanjala na izolacije i individualnu kvalitetu igrača, dok su Australci i Srbi vrtjeli napadačku igru prepunu odličnih i uvježbanih akcija u kojima su sudjelovali svi igrači na terenu. Ni obrambeni dio američke igre nije bio ništa bolji. Nezainteresiranost nekih igrača, pogotovo DeMarcusa Cousinsa su zasluga trenera nesposobnog da motivira svoje igrače. Povodom osvajanja zlatne medalje oglasio se je predsjednik Američkog košarkaškog saveza, Jerry Colangelo, koji je funkciju predsjednika preuzeo 2005. od Stua Jacksona.
Colangelo, upitan od strane novinara da li su neizvjesne utakmice s Australijom i Srbijom rezultat nezainteresiranosti američkih košarkaša ili je u posrijedi kvaliteta suparnika, je rekao : „Pomalo i jedno i drugo. Pogledajte malo uokolo i vidjet ćete programe koji napreduju velikim koracima. Ljudi govore o Kanadi, govore o Australiji, pričaju o odlasku argentinske zlatne generacije. Neki programi napreduju, neki nazaduju ali najvažnija stvar za košarku je ta da postoji kompetitivnost širom svijeta koja stvari čini intrigantnima i zanimljivima za praćenje. S druge strane, mi ćemo učiniti sve da ostanemo na vrhu.”
Amerikanci su se pod ravnanjem Colangela okitili s tri zlatne olimpijske medalje, dva puta su osvajali Svjetsko prvenstvo dok su jednom bili treći na svjetskoj košarkaškoj smotri.
„Pomažemo svjetskoj košarci već pedeset godina, podučavamo strane trenere, strane igrače. Pogledajte samo broj internacionalnih igrača u NBA ligi, broj stranih igrača koji igraju na američkim koledžima. Mi smo za to da se košarka širi u svijetu i da napreduju u globalu„ – nastavio je Colangelo i dodao:„Dao sam život košarci, čitav život sam uz košarku i volim igru. Košarka je svjetski sport broj dva i ja sam za napredak košarke u svijetu. Volio bih da i ostale ekipe iz svijeta postanu kompetitivne. Volio bih to vidjeti, a vjerujem da bi svi to voljeli vidjeti.”
Colangelo nastavlja: “Poslije jedne utakmice mi je prišao jedan sudac i rekao mi, trebali biste nastupiti sa četiri igrača.” Odgovorio sam mu:„Ne, možda bi se ostale ekipe trebale ujediniti, napraviti tim od svojih najboljih pojedinaca da bi bile kompetitivne.”
Iako nas njihova igra nije impresionirala zbog puno izolacija i bez lijepo organiziranih napadačkih akcija kakve smo vidjeli kod reprezentacije Srbije i pogotovo ekipe Australije, Colangelo je uvjeren da američkoj dominaciji nema kraja. Amerikanci više izgledaju kao streetball ekipa nego ozbiljna košarkaška momčad. Usprkos odličnim stručnjacima na klupi poput Krzyzewskog, Toma Thibodeaua, Jima Boeheima i Montyja Williamsa, američka selekcija nije mogla zavrtjeti poštenu napadačku akciju dok su u obrani pod navalama uigranih napada Australije i Srbije doslovno bili pogubljeni. Amerikanci se mogu oslanjati na individualnu kvalitetu i talent, ali samo je pitanje vremena kada će ih neka reprezentacija pobijediti i kada će opet upasti u rupu u kakvu su upali 2002. na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu i iz koje se nisu izvukli sve do Olimpijskih igara 2008. u Pekingu.