Jeste li za ples? (Najava March Madnessa)

Za veljaču kažu da je najprevrtljiviji mjesec u cijeloj godini, vjerojatno jer je jedini ženskog roda. Vremenske prilike su nestabilne, ispitni rokovi testiraju studentske živce, a Dan zaljubljenih novčanike. Iako je najkraća, čini se da traje barem dvostruko dulje od ostalih.

Milostiva je, onda, bila ruka karme što je uredila da poslije nje dolazi ožujak, mjesec proljeća i preporoda, mjesec u kojem je dozvoljeno vjerovati u čuda; mjesec euforije, elana i posebne vrste ludila.

U četvrtak, 16. ožujka, počinje 79. izdanje završnice sezone u američkoj sveučilišnoj košarci, događaj populariziranog imena March Madness, koji je kroz godine, bez imalo pretjerivanja, postao jedan od najvećih, najvažnijih i najpraćenijih sportskih dešavanja u Sjedinjem Američkim Državama. Regularna sezona je bila neočekivano uzbudljiva, napeta i neizvjesna; sva predviđanja i sve ono što smo jesenas mislili da znamo je dobrim dijelom palo u vodu.

Kao i prethodnih godina, NBACro će opet donositi svakodnevne izvještaje i recapove svih utakmica, a moja malenkost će se potruditi da ovaj put to sve skupa bude bogatije i zanimljivije nego do sada. Samu najavu turnira sam odlučio napraviti po regijama, s namjerom da detaljno pročešljam svaku granu bracketa i analiziram putanje glavnih favorita. Prije nego se bacim na to, potrebno je reći par riječi o samom bracketu i ekipama koje su u njega dospjele.

Za one koji još ne znaju, ne postoji striktan i konačan kriterij prema kojem momčadi dospijevaju na završni turnir. Za odabir je zadužena posebna NCAA komisija koja proučava rezultate svih sveučilišta i donosi finalnu odluku. Trideset dva mjesta su rezervirana za konferencijske prvake, a ostala 34 mjesta su popunjena tzv. at large pozivnicama koje komisija dodjeljuje momčadima za koje misli da su ih zaslužile. Faktori na kojima baziraju svoj izbor su, između ostalih, RPI[1], rezultati protiv najjačih ekipa, trenutna forma, te određeni intangibles faktori kao što su povrede bitnih igrača, kontroverze van parketa i sl.

Predsjednik komisije je bio Mark Hollis kojemu je ovo bila peta i posljednja godina u toj ulozi. Iako je i sam rekao da je ove godine imao najteži posao prilikom odabira, mora mu se odati priznanje da je napravio prilično dobar posao. Možda se neće svi složiti sa seedanjem nekih sveučilišta ili s neuvrštavanjem nekih drugih, ali takvih reakcija imamo svake godine jer, naravno, nikako ne možete svakome ugoditi.

Konkretno sveučilište oko kojeg se diglo najviše prašine je, dakako, Syracuse[2]. Argumenti koje su iznosili proponenti Narančastih su sljedeći: šest pobjeda protiv top 50 ekipa po RPI-ju, među kojima i skalpovi Dukea, Virginije i Florida Statea. To zvuči izvrsno, no druga strana kovanice otkriva motiv za izostavljanje ekipe Jima Boeheima: od 15 ACC ekipa, samo je Wake Forest imao lakši raspored od Syracusea. Osim toga, jedna od pomenutih šest top 50 pobjeda je došla još u studenom protiv Monmoutha koji je, uz dužno poštovanje, sasvim slučajno bio rangiran tako visoko.

Sjetimo se šta se dogodilo prošle godine: Syracuse je u očima velike većine javnosti trebao biti izostavljen iz turnira, međutim komisija im je dodijelila mjesto desetog nositelja u regiji i na kraju su se Narančasti dovukli do Final Foura. Možda je ovo prosto kompenzacija.

Bilo kako bilo, manimo se Cusea. Boeheim će svakako živjeti vječno pa će imati i više nego dovoljno prilika za plesati na nacionalnoj pozornici. Što ćemo s ovogodišnjim plesačima? Prošle godine smo imali jako neizvjestan i ujednačen turnir zato što nije bilo izrazito moćnih ekipa, a ovaj put imamo, po mom brojanju, deset momčadi koje su dovoljno kvalitetne da se mogu nadati rezanju mrežica. Od njih deset svaka ima svoje mane – neke veće, a neke manje – i zato će iznimno važni biti match-upi kroz koje će prolaziti.

Krenimo redom s predstavljanjem, počevši od regije koju predvode aktuelni prvaci.

Istok: težak put za branitelje naslova

Ako mene pitate, ja bih […] rekao da su Wildcatsi zaista najveći favoriti i da je repeat izuzetno realna mogućnost.“

To sam napisao u svom tekstu 25. siječnja kada je Villanova počela poprimati obrise najstabilnijeg i najkonkretnijeg izazivača. Kraj sezone su dočekali kao broj jedan u naciji, sa samo 3 poraza u neobično jakom Big Eastu i 11 pobjeda u svojih zadnjih 12 utakmica.

To je komisija prepoznala i dodijelila Wildcatsima mjesto prvog overall nositelja, ali bi se to, izgleda, moglo pokazati kao prokletstvo, a ne blagoslov. Iako i dalje izgledaju kao najbolja momčad u državi, neće im biti nimalo lako doći do Final Foura. Dapače, rekao bih da imaju najtežu putanju od svih regionalnih nositelja. Već u drugom krugu ih čeka sudar ili s Wisconsinom ili s VTU-om, a najprije da će to biti zeznuti Badgersi koji su, mišljenja sam, kriminalno podcijenjeni od strane komisije. Ne ide im u prilog loš skor protiv top momčadi (ni pet poraza u posljednjih 12 utakmica regularne sezone), ali njihova disciplinirana obrana, te igranje na malo poena je uvijek težak test za protivnike. Prava šteta za Hokiese s Virginia Techa koji su imali iznenađujuće solidnu sezonu, a dobili su za protivnika najkvalitetnijeg osmog nositelja.

Ako sve bude išlo „po kredi“[3], u regionalnom finalu nas očekuje okršaj titana, što je možda i jedini veliki propust dizajnera ovog ždrijeba. Iako je stavljanje Blue Devilsa na drugu liniju umjesto na prvu moguće opravdati, nejasno je zašto ih bar nisu označili najboljim drugim nositeljem kako bi izbjegli upravo ovu situaciju[4]. Velike fajde Villanovi što su prvi overall seed kada se već u Elite Eightu moraju susresti s, realno, drugim najvećim favoritom za naslov.

No, tako je kako je. U eventualnom dvoboju ovih dvaju ekipa je zbilja teško odvagnuti ko ima prednost. Nova je najkonstantnija i najuigranija momčad u državi, među najboljih pet su po napadačkoj efikasnosti, efektivnom postotku šuta i postotku slobodnih bacanja; a standardno su pouzdani i u obrani i kontroli ritma. Duke, s druge strane, većinu godine igra toplo-hladno, ali su zato trenutno vrući. Pobijedili su četiri utakmice u četiri dana na putu do osvajanja ACC turnira i izgleda da se dovode u red u pravo vrijeme. Ipak, mora se spomenuti da je mnogo njihovih pobjeda ostvareno malom razlikom, a u nekima su se morali čupati iz dvoznamenkastih zaostataka.

Njhova najveća boljka je „povuci-potegni“ obrana koja ne crpi dovoljno rezultata iz strašnog potencijala kojeg ovi pojedinci imaju. Izgleda da je nedostatak pravog zaštitnika obruča nerješiva zagonetka za Mikea Krzyzewskoga, ali će morati nešto skuhati ako želi zaustaviti motion mašineriju Jaya Wrighta. Iako Wildcatsi nemaju vrhunskog napadača na petici, njihov ubojiti pick setovi stvaraju puno praznog prostora u reketu kojeg će netko morati zatvarati. Velik teret će biti na Franku Jacksonu koji će morati spriječavati Jalena Brunsona i Josha Harta u ulozi ballhandlera, a to neće biti nimalo lako.

Bit će zanimljivo pratiti kako će Coach K rotirati i kakvu će ulogu dati Graysonu Allenu. Stavljanje njega na poziciju startnog razigravača bi protiv Nove bilo samoubojstvo jer nema šanse da bi Grayson stigao pozatvarati rupe u obrani, pa sve i da se Amile Jefferson pokaže sposobnim za preuzimanje; a s druge strane, kolike su šanse da će se dugo zadržati u ovoj ulozi šestog čovjeka?

S druge strane, Wright će gotovo sigurno instalirati zonu i nadati se da bekovi Blue Devilsa neće imati noć za pamćenje; Luke Kennard je izvrstan, ali neće moći bez pomoći još barem dvojice pouzdanih snajpera, tako da će Wright radije blokirati prolaze Jaysonu Tatumu, Allenu i Jacksonu. Ako, pak, Dukeov šut proradi, Novina vanjska linija ima kapacitete za igrati agresivno i „u majicu“, što je rijedak luksuz.

Sva ova priča je bazirana na pretpostavci da će ova dva giganta proći kroz svoj dio ždrijeba i doći do Elite Eighta, ali zaista je teško pronaći momčad koja bi ih evenutalno mogla iznenaditi. Virginia je zanimljiva ekipa koja je lijepo odradila smjenu generacija, ali nemaju dovoljno napadačke kreativnosti da probiju Novinu obranu, a Florida je opasno precijenjena ekipa protiv koje bih u bracketu tražio upset da im nije dodijeljen nebitni ETSU.

Najveća prijetnja, po meni, je SMU. Mustangsi su opasna skupina s elitnim two-way krilom Semijem Ojeleyeom koji su u stanju napraviti dar-mar i prava je šteta što su smješteni baš u ovu regiju. Međutim, nisu se baš iskazali protiv vrhunskih ekipa, a još su i opasno tanki pa ih jedna loša noć može skupo koštati. U drugom krugu bi trebali ići na Baylor koji je, da citiram mamu Forresta Gumpa, kao bombonijera – nikad ne znaš hoćeš li dobiti super-nabrijanu momčad ili dezorijentiranu gomilu. Izgubili su 6 od svojih posljednjih 11 utakmica, uključujući i onaj poraz od Kansas Statea u prvom krugu konferencijskog.

Ključni pojedinci:

Josh Hart (Nova) – uz Kansasovog Franka Masona najbolji sveučilišni igrač kroz ovu sezonu. Iako su Wildcatsi prije svega timski orijentirani, Josh je taj koji može povući ako svi ostali zakažu.

London Perrantes (UVA) – smireni razigravač Cavaliersa koji svojom profinjenom košarkaškom inteligencijom diriguje tempo na oba kraja parketa.

Semi Ojeleye (SMU) – jedan od najboljih krilnih igrača u državi, Semijeva reputacija raste iz dana u dan i nije pretjerivanje reći da će Mustangsi otići dokle ih on odvede.

Jayson Tatum (Duke) – sve veća organizatorska odgovornost koju mu Krzyzewski povjerava ga čini opasnijim igračem. Ostane li efikasan u napadu, te podigne li nivo koncentracije u obrani, Blue Devilsi će postati još strašniji.

https://www.youtube.com/watch?v=wPN5P1-XYNU

Potencijalna „pepeljuga“

UNC Wilmington je u prošlogodišnjem prvom krugu zamalo izbacio Duke. Tek su se u posljednjim minutama, zahvaljujući Brandonu Ingramu i Graysonu Allenu, Blue Devilsi spasili i prošli dalje. Većina igrača iz te utakmice je tu i ove sezone, uključujući i najvažnije strijelce C.J.-a Brycea i Chrisa Flemmingsa, te razigravača Denzela Ingrama. Seahawksi su potentna napadačka momčad koja vrednuje svaki posjed, ne gubi puno lopti i zahvalno posprema sve otvorene prilike koje im ponudite. Nalete li na lošije izdanje Virginije, ništa nije nemoguće.

Zapad: podcijenjeni i precijenjeni

Gonzaga je pod vodstvom Marka Fewa stekla reputaciju miljenika neutralnih navijača, perenijalno podcijenjenog underdoga i momčadi za koju se navija kada igraju protiv omraženih divova. Međutim, ove sezone su iskočili iz tog okvira i, rezultatski gledano, bili najbolja ekipa u cijeloj NCAA. Pretrpjeli su jedan jedini poraz, i to kod kuće u posljednoj utakmici regularnog konferencijskog dijela od BYU-a; istog onog BYU-a kojeg su deklasirali u gostima samo 23 dana prije toga.

Možda je tako i bolje – možda će Zagsima biti lakše igrati kada na plećima nemaju titanski teret savršene sezone. Takav pritisak je koštao glave i bolje ekipe, poput Kentuckyja iz 2015. i Wichita Statea iz 2014. godine, a zadnji koji su sezonu bez poraza ovjenčali nacionalnom titulom su oni prastari Indiana Hoosiersi iz 1976.

Ono čega se ja osobno „plašim“ je da je Gonzaga prebrzo napravila skok od podcijenjenosti do precijenjenosti. Okej, jesu doživjeli samo jedan poraz igrajući u mid-major konferenciji i apsolutno su zaslužili prvi seed; ali meni tu nešto smrdi. Od njihovih 29 pobjeda[5], samo su četiri došle protiv rangiranih ekipa, među kojima je najteža bila ona na neutralnom terenu protiv Arizone koja je u tom trenutku bila rangirana kao šesnaesta.

Dakle, iako je ovo vjerojatno najbolja generacija Zagsa ikada, mislim da ih treba uzeti sa zrnom rezerve jer nisu baš iskusili najteže testove. Komisija kao da se pobrinula da ih i ne iskuse što je duže moguće: regija u koju su ih smjestili je objektivno najlakša od četiri. Eh, sad, što točno znači „najlakša“? Na putu do Final Foura Gonzagi će stajati – ako bude po kredi – South Dakota State, Northwestern, West Virginia i naposljetku Arizona.

Uporedite ta imena s onima koja će morati preskočiti Villanova, UNC i Kansas i vidjet ćete da postoji osjetna razlika u renomeu. Međutim, utakmice ne dobivaju imena i renomei – nikad ne znate tko se može razigrati u krivom trenutku i pomrsiti vam račune. Gonzaga će, pak, sama sebi krojiti sudbinu i ako im igra bude na razini najboljih trenutaka regularne sezone – tj. ako nastave odlično braniti reket i penetraciju te dolaziti do laganih poena iz posta – onda neće imati problema. Puno toga će zavisiti od njihove najbolje dvojice, Nigela Williams-Gossa i Przemeka Karnowskoga, koji su zaista bili u sve boljoj formi kako je godina odmicala. Williams-Goss je iskusan i pouzdan igrač za kojeg sam uvjeren da će nastaviti s dobrim igrama, a za Karnowskoga ćemo još vidjeti.

Na drugom kraju regionalnog kostura se nalazi Arizona, napadačka lokomotiva koja ima talenat za otići do samog kraja. Iako su dosta varirali kroz sezonu, na kraju su pohvatali konce i izborili se za naslov pobjednika Pac-12 turnira u konkurenciji koja odavno nije bila ovako jaka. U polufinalu i finalu su svladali UCLA i Oregon, redom, i tako pokazali da mogu igrati sa svima.

Teško mi je zamisliti koja to obrana ima kvalitet za nositi se sa silinom njihovog napada kroz 40 minuta. Jednostavno su toliko duboki i široki – šest igrača u prosjeku bilježi dvoznamenkast broj poena – da im rotacije i izmjene nimalo ne poremete ritam, što znači da su vrlo male šanse da će ih kroz utakmice uhvatiti umor. To je nešto čime se u cijelom turniru može podičiti malo ekipa. Ako Sean Miller uspije održati obranu na pristojnoj razini ovo će biti izuzetno opasna ekipa.

Što se tiče ostatka ovog polja, dojma sam da je situacija bitno drugačija nego na Istoku. Viši seedovi nisu toliko kvalitetniji od nižih i moglo bi se vrlo lako dogoditi par upseta. Svi, vjerujem, navijaju za reprizu Dunk Cityja[6], ali nisam siguran da Eaglesi mogu parirati dubokim Seminolesima. Ono što sam pričao za napad Arizone podjednako vrijedi za obranu FSU-a; njihov roster je pun atletičnih i multifunkcionalnih obrambenih igrača koji su u stanju zagušiti i izmoriti i najkreativniji napad. Zaista je neuobičajeno vidjeti momčad koja voli igrati izrazito visokim ritmom, a opet je toliko učinkovita defanzivno.

Upset bismo možda trebali tražiti u dvoboju Marylanda i Xaviera. Terrapinsi će se osloniti na svoju instituciju, Mela Trimblea, ali mislim da mu neće najbolje leći super-visoke petorke koje preferira Chris Mack, trener Musketeersa. Neće biti prostora za disanje u reketu i vjerojatno će se morati često laćati mid-range šuteva, a to je daleko od idealne strategije. Xavier je u prvoj polovici sezone obećavao i moglo se u njima zamisliti i viši seed, ali je sve to otišlo u lijepu tetkinu kada je Edmond Sumner strgao koljeno. Ovako im ostaje pokušati izvući koju pobjedu valjanjem u blatu dugih posjeda i spore, ružne košarke.

Ključni pojedinci:

Przemek Karnowski (Zaga) – poljski welterweight centar je glavna osovina Fewovog napada, a donekle i obrane. Njegovi poeni i asistencije iz posta će morati biti redovni ako Zagsi žele uhvatit vlak za Glendale.

Melo Trimble (MD) – je elitni NCAA bek koji je lani dokazao da ima potencijal za zakembati[7] na turniru, a usto je i jedino pravo napadačko oružje Terpsa.

Jonathan Isaac (FSU) – izvrsno two-way krilo Seminolesa je odavno na radarima NBA skauta, a ovaj turnir bi mu mogao poslužiti da si još malo popravi CV. Držite oko na njemu.

Lauri Markkanen (Arizona) – Novi Dirk Nowitki, novi Kristaps Porzingis, bla bla… ovo smo čuli već milijun puta za svakog visokog bijelog Europljanina koji zna šutirati izvana. Finac je ključan mismatch u nemilosrdnom Millerovom napadu i čini se da postaje bolji iz dana u dan.

https://www.youtube.com/watch?v=dHihJ61cHdc

Potencijalna pepeljuga

Ne znam možemo li pepeljugom smatrati osmog nositelja, ali kada vam je ovo povijesni prvi nastup na March Madnessu onda ste definitivno nabrijani da ostavite što bolji dojam. Trener Chris Collins je u četvrtoj godini svog mandata prešao taj veliki prag s Northwesternom, ali nema namjeru tu stati. Ovo bi trebala biti geneza jednog programa koji će iz godine u godinu težiti plasmanu na završni turnir.

Što se tiče njihovih ovogodišnjih šansi, u prvom krugu igraju s Vanderbiltom i tu imaju izgleda za prolazak, ali već u drugom ih čeka Gonzaga i tu bi morali igrati daleko iznad svojih mogućnosti da ostanu živi.

Srednji zapad: nismo više u Kansasu, Dorothy

S Jayhawksima svake godine sviramo istu melodiju: dominacija u Big 12-u i onda raspad sistema na nacionalnom turniru. U eri Billa Selfa su osvojili 13 konferencijskih naslova od mogućih 14[8], ali su samo dva puta došli do Final Foura i samo jedanput osvojili državnu titulu[9]. To je daleko od zadovoljavajućeg za program Kansasovog pedigrea koji igra u major konferenciji.

Je li ovaj put napokon njihova godina? Moram biti skeptičan jer je teško vjerovati momčadi koja je toliko puta obećavala puno, a donijela malo. Međutim, ova generacija zaista izgleda moćno. Frank Mason igra kao Player of the Year, a Josh Jackson je vjerojatno najbolje krilo u cijeloj NCAA. Koliko je važan ovoj ekipi najbolje je svjedočila utakmica u prvom krugu Big 12 turnira kada su izbačeni od strane TCU-a; taj meč je Jackson propustio zbog suspenzije.

Ono što ulijeva povjerenje u ove Jayhawkse je njihova sposobnost da trijumfiraju u velikim utakmicama. Imali su najteži raspored od svih regionalnih nositelja i u izravnim dvobojima su svladali konkurente poput Dukea, Kentuckyja i Baylora (dvaput) koji su u tim trenucima bili u samom vrhu ljestvice. Takva forma će im trebati i u turniru jer je Midwest ove godine pravo minsko polje.

Pored Kansasa, u ovu regiju su smještena još dva teškaša koja imaju realistične šanse za naslov, a tu je i još par dark horse imena koja se potajno nadaju Final Fouru. Louisville se vratio nakon godine pauze i Rick Pitino je sigurno žedan. Njegova momčad nema istaknutu zvijezdu – najbliže tomu je Deng Adel – ali zato ima sedam ili osam vrlo kvalitetnih igrača koji odlično poznaju Pitinov sustav.

Njihova najveća snaga leži u kontroli skoka i reketa, te u tranzicijskom napadu. Postižu 77,5 poena po utakmici i imaju dovoljno širine da se prilagode bilo kakvoj vrsti obrane. Po defaultu se oslanjaju, naravno, na visoki pick-and-roll koji je funkcionalniji nego što smo očekivali pred početak sezone, a jedan od glavnih razloga za to je što je Adel puno voljniji šutirati.

Drugog prosinca sam o njemu napisao:

Prošle sezone je pucao jako malo trica (7/20),  a i to što je probao je bilo van ritma napada i nekako isforsirano. Bude li dobio više izrađenih spot-up prilika, njegovi postotci će skočiti.“

Nažalost, njegovi postotci nisu skočili (trenutno je na 33,1%), ali je dobio slobodu da šutira po volji (uputio 121 šut za tri) što ipak stavlja određeni pritisak na braniče koji više ne mogu računati na njegovo nećkanje. Njegove reakcije su općenito mnogo brže i odlučnije nego lani i to ga čini efektivnijim napadačem.

Drugi veliki razlog je neočekivani iskorak Donovana Mitchella koji se pokazao izvrsnim šuterom (36,3% za tri, uz 6,6 pokušaja po utakmici) i općenito go-to strijelcem (15,7 poena po utakmici).

Drugi Kansasov izazivač je Oregon koji je u najgorem trenutku ostao bez Chrisa Bouchera, super-atletičnog centra koji je bio temelj njihove obrane i netko tko im je svojim napadačkim skokovima donosio nove posjede. Prava šteta za Duckse koji bi s njim u postavi sigurno ozbiljno konkurirali za naslov (vjerojatno bi imali i viši seed), a ovako će teško moći preskočiti Jayhawkse ili Cardinalse. Svoje nade će položiti u sjajnog Dillona Brooksa (16,3 poena, 41,4% za tri) koji je pravi vođa ove družbe i izvrstan clutch igrač koji može donijeti prevagu u tijesnim završnicama. Problem je, međutim, što bez Bouchera Patke nemaju obranu koja ih može održati u utakmici dovoljno dugo da dođu do tijesne završnice.

Jedan od najzanimljivijih dvoboja cijelog prvog kruga će biti onaj između Miamija i Michigan Statea u Tulsi. Hurricanesi su blagi favoriti u ovoj utakmici jer su pokazali da mogu diktirati tempo neovisno o protivniku; zabilježili su pobjede protiv North Caroline i Dukea upravo tako što su maksimalno usporili igru i kontrolirali svaki posjed. U tim dvjema utakmicama je briljirao brucoš Bruce Brown koji je ekipama iz Tobacco Roada utrpao 30 i 25 poena, redom.

MSU je, s druge strane, imao kaotičnu smjenu generacija uzrokovanu odlaskom dugogodišnjeg lidera Denzela Valentinea za NBA. Puno je tu novih, mladih imena što nije uobičajeno za momčadi Toma Izzoa, stoga se dosta mučio kroz regularnu sezonu, ali poznavajući ga, sigurno je sačuvao pokoji trik u rukavu specijalno za ožujak.

Ključni pojedinci:

Fank Mason (Kansas) – odlaskom Waynea Seldena i Perryja Ellisa je napokon dobio priliku da raširi krila i pokazao je sav svoj kvalitet. Ovo mu je zadnja godina na fakultetu, što znači da je sad ili nikad ako želi nešto osvojiti.

Miles Bridges (MSU) – nije se najbolje uklopio u rolu point forwarda koju je Izzo tražio od njega, ali će Spartansi morati naći način da iskoriste njegove talente ako žele ostaviti traga u ovom turniru.

Caleb Swanigan (Purdue) – ovaj svestrani krilni centar je bio igrač godine Big Ten konferencije, i ne bez razloga. U paru s 218 cm visokim Isaacom Haasom će terorizirati unutarnje linije.

Dillon Brooks (Oregon) – Ducksima će trebati nadljudske partije ovog momka ako ne žele odustati od ideje o plasmanu na Final Four.

Deng Adel (Louisville) – bude li popravio svoj šut za samo par postotaka, Cardsi će biti jako teški za braniti.

https://www.youtube.com/watch?v=FzwcFmj4Bwg

Potencijalna pepeljuga

Neka vas ne zavara ovo mjesto jedanaestog nositelja – Rhode Island je jako kvalitetna ekipa i da se mene pitalo, bili bi na osmoj ili devetoj liniji. Ovako će imati znatno težu putanju, ali mislim da su Ramsi itekako sposobni da se daleko probiju. Sve počinje i završava s obranom: primaju najmanje poena po utakmici od svih 68 ekipa u turniru, te dozvoljavaju protivnicima najniže postotke šuta za dva i tri poena. U srcu svega toga je Hassan Martin s 2,5 blokade po utakmici.

Jug: patriciji i plebejci

Već na prvi pogled je jasno da je Jug najviše top-heavy među regijama. Prvi, drugi i treći nositelj su podjednako kvalitetne momčadi sa šampionskim aspiracijama, a ostalo su, u najboljim slučajevima, prosječne ekipe koje se vjerojatno osjećaju kao jaganjci pred klanje.

North Carolina mi se čini najsumnjivijim od sva četiri regionalna nositelja. Općenito gledano, cijelu sezonu su bili solidni i konstantni, ali se ne mogu otresti dojmu nemoći koju su pokazali u par navrata. Prije svega mislim na njihove derbije s Dukeom.

Blue Devilsi su ih svladali dva puta ove godine (jednom na svom terenu i jednom na neutralnom) i oba puta su Tar Heelsi izgledali bezidejno, kao da su se susreli s profesionalnom momčadi s godinama iskustva. U trećoj utakmici (UNC je bio domaćin, 4. ožujka) su ih uspjeli pobijediti, ali im je trebalo čak 28 poena Joela Berryja. Da budem jasan: UNC je moćna, elitna momčad. Međutim, za rezanje mrežica će morati preći preko tri druge elitne momčadi i tada će morati biti na vrhuncu svojih mogućnosti.

Konkretna mana je tanak backcourt. Berry je bio nuklearan cijelu godinu, ali pored njega nema mnogo napadačkih rješenja na pozicijama jedan i dva. Zbog odlaska Marcusa Paigea je povećanu minutažu dobio Nate Britt, ali je njegova produkcija opala. Šutira tek 32% za tri što znači da ga Roy Williams uvijek mora upariti s dobrim šuterom, a jedini takav je Berry. Međutim, taj tandem ne dolazi u obzir jer onda ne ostaje nitko tko bi mogao uskočiti u Joelove organizatorske cipele kad on odmara. Sličan problem nastaje i s brucošom Seventhom Woodsom, ali njegova odlična obrana na loptu je vrlina koja mu garantira velike minute.

Na sreću po Williamsa, Justin Jackson igra sezonu života. Prosjeci su mu spektakularni: 18,1 poena, 4,6 skokova, 2,7 asistencija i 37,7% za tri (7 pokušaja po utakmici); a ono što se iz ovih brojki ne vidi je samopouzdanje koje Justin ima s loptom i sigurnost u njegov šut. To je ono što ga je prije par godina činilo jednim od najtraženijih regruta u državi, a što se pomalo zagubilo u njegovoj koledž karijeri. Pokušavao je Williams i s njim na dvojci, gdje se Jackson izvrsno snašao, ali tada nastaje problem na niskom krilu gdje mora uskočiti Theo Pinson koji je žilav defanzivac ali katastrofalan šuter i još gori kreator. Budući da Tar Heelsi u reketu imaju dva klasična visoka bez dometa na šutu, to i nije idealna kombinacija.

https://www.youtube.com/watch?v=qCrQ69Ftm-o

Tako da mislim da će Tar Heelsi izbjegavati postavljene napade i što više tražiti tranziciju. To, na kraju krajeva, i jeste njihov identitet i ono što im je prethodnih godina donosilo mnogo uspjeha. Za takvu igru imaju ljudstvo jer je Williams, kao i obično, dovodio igrače koji su fizički nadareni i izdržljivi.

Sve u svemu, slutim da bi mogli imati ozbiljnih problema u eventualnom sudaru s Butlerom u Sweet Sixteenu. Bulldogsi cijene posjede i ne vole ulaziti u natrčavanja po parketu, a Tar Heelsi se obično muče protiv takvih momčadi (izgubili su po jednom od Virginije i Miamija koji također prakticiraju sporu košarku). Također, nije zgoreg napomenuti da je Butler u regularnoj sezoni dva puta porazio Villanovu i jednom Arizonu.

U donjem dijelu regije je, izgleda, sve spremno za spektakularni sraz između UCLA-ja i Kentuckyja u Sweet Sixteenu. Nakon što smo lani ostali zakinuti za nastup Bena Simmonsa na završnom turniru, ove godine ćemo imati priliku uživati u nastupima strojovođe zlatno-plave lokomotive Bruinsa, Lonza Balla. Iako je Markelle Fultz možda za par nijansi bolji igrač, Ball je sigurno veća zvijezda jer je ipak postizao odlične rezultate sa svojom ekipom, za razliku od Fultzovog Washingtona (što je, budimo pošteni, najmanje Fultzova krivica).

Ako ste iti jednom gledali Bruinse ove sezone, sve vam je jasno. Momci Stevea Alforda do obrane drže kao do likovnog u srednjoj školi, ali zato kada krenu u napad, nema tog protivnika kojem ne klecaju koljena. Postižu 90,4 poena po utakmici uz najveći efektivni postotak šuta u naciji, a sve to oslanjajući se uglavnom na dva ključna igrača i nekolicinu jednodimenzionalnih role-playera oko njih. To obično nije recept kojim se osvajaju naslovi, pogotovo kada su vam ta dva ključna igrača brucoši, ali transcendentalni igrači poput Balla se javljaju jednom u generaciji i ne podilaze tradicionalnim konvencijama.

Uprkos tome, smatram da je Kentucky bitno kvalitetnija i kompletnija momčad. Imaju balansiran napad pun vrsnih kreatora: De’Aron Fox je fantastičan pick-and-roll razigravač koji zna završiti na obruču, ali i pronaći suigrače kick-out dodavanjima (4,8 asistencija po utakmici); Isaiah Briscoe je iskusni general koji također može igrati primarnog kreatora, a snalazi se i u izolacijama na krilu; a Malik Monk je one-man-offense (20,4 poena, 40,3% za tri), igrač sa strašnim repertoarom driblinga, polaganja, floatera i snajperskom optikom na šuterskoj ruci.

Nema šanse da će slabašna obrana Bruinsa moći ispratiti toliku količinu sekundarne opasnosti, tako da će morati pokušati zabiti više nego što prime. Međutim, ni to neće biti lako jer su Wildcatsi i obrambeno potkovani.

Moja analiza njihove obrane, napisana 25. siječnja:

Teško ćete pick-and-rollom rasturiti Kentuckyjevu obranu jer je Bam Adebayo jedan od najboljih obrambenih centara u NCAA. […] Preuzimanje na pick-and-rollu je danas standard u košarci, a kada imate dva igrača na ključnim pozicijama (Fox na jedinici, Bam na petici) koji to rade vrhunski, onda možete biti mirni dobar dio večeri. […] Momčadi koje nemaju isprofilirane go-to strijelce koji mogu stvoriti poene iz ničega će imati užasnih problema protiv Kentuckyja, jer nema tog sistema koji može konstantno nalaziti kvalitetne šuteve pokraj ovako atletičnih i talentiranih defanzivaca.

Fox i Adebayo su ponajbolji defanzivci u ligi na svojim pozicijama protiv kojih čak ni Lonzu neće biti lako proizvoditi poene. Da UCLA ima jednog klasnog krilnog napadača koji može iskorištavati često nezainteresiranog Monka, bez imalo grižnje savjesti bih njima dao prednost, ali teško da će samo s Leafom i Ballom moći zabiti dovoljno da nadoknade neminovno krvarenje poena u obrani.

Sastala su se ova dva programa jedanput ove godine, 3. prosinca u Rupp Areni, i tada su Bruinsi pobijedili rezultatom 97-92, ali najviše zahvaljujući neočekivanom doprinosu Isaaca Hamiltona (19 poena, 7/13 iz igre); dok se Ball prilično namučio (5/12 iz igre, 2/8 za tri). Osim toga, u tom periodu je Kentucky još uvijek tražio formu i identitet. Budući da su Wildcatsi sezonu završili s 11 pobjeda iz 12 utakmica, moglo bi se reći da su ih našli.

Ključni pojedinci:

Justin Jackson (UNC) – iako je Berry vođa Tar Heelsa, Jackson je njihov najbolji igrač i netko tko svojim raznovrsnim talentom može nadoknaditi mane svoje ekipe. Takav čovjek će Williamsu itekako dobro doći.

Lonzo Ball (UCLA) – najveća zvijezda March Madnessa će u velikoj mjeri svojeručno krojiti sudbinu Bruinsa. Velike stvari se očekuju od ovog momka, a u idućih tjedan-dva bismo trebali dobiti uvid u njegov izvanredni talent.

Malik Monk (UK) – najbolji scorer u čitavom turniru bez ijedne očite mane u svom napadačkom arsenalu. Ako tražite potencijalnog junaka Madnessa – à la Buddy Hield iz 2016. – onda ne gledajte dalje.

https://www.youtube.com/watch?v=ncOQNzcU90Q

Potencijalna pepeljuga

Ne vjerujem da se iz ove regije može izroditi pepeljuga koja bi ostavila trag u kasnijoj fazi natjecanja, osim ako uračunamo Butlera, ali mi se kosi s načelima nazivati pepeljugom program koji ima četvrti seed.

Međutim, postoje dvije momčadi koje izgledaju kao da mogu napraviti iznenađenje u prvom krugu.

Sjećate se MTSU-a? Prošle godine su šokirali svijet izbacivši Spartanse u prvom krugu kao 15. nositelj, a ove godine su postavljeni na dvanaestu liniju. Za njih je to veliki napredak, a možda i znak rasta ambicija programa iz USA konferencije. Za protivnika su dobili Minnesotu koja je i sama ove godine igrala daleko iznad svojih mogućnosti i došla do petog seeda. Golden Gophersi nisu naročito renomiran program, ali su trenutno vrući i izuzetno motivirani. Bit će to u svakom slučaju zanimljiv okršaj već prvog dana turnira.

Druga ekipa koja ima potencijal za izbaciti viši seed  je vječito podcijenjena Wichita State. Prošle godine ih je komisija smjestila u First Four gdje su se prvo morali obračunati s nevažnim Vanderbiltom, a potom su izbacili favoriziranu Arizonu i neočekivano došli do drugog kruga. Još veći podvig su napravili kad su 2013. godine došli do Final Foura kao deveti nositelji.

Ove godine im je dodijeljen deseti seed iako su prema rangiranju Kevina Pomeroya broj osam u naciji, što bi značilo da su trebali biti drugi ili treći seed. No dobro, možda njima to tako i odgovara, može vole ulogu underdoga u kojoj nitko od njih ne očekuje puno. Uvjeren sam da mogu proći Dayton u prvoj rundi, ali dalje od toga jako, jako teško budući da ih čekaju momci Johna Caliparija.

Tojagin bracket

Ispunjavanje bracketa je u SAD-u tradicija koja traje otkako i sami turnir, a često je zabavnije i od gledanja utakmica. Veliki je izvor ponosa pogoditi konačnog prvaka ili, još bolje, pronaći neki šokantni upset, a ultimativni san je mitski savršeni bracket – točno predviđene sve 63 utakmice. Međutim, od toga možete odmah odustati jer su izgledi za takav pothvat oko 1 prema 9 trilijuna[10].

To mene, naravno, nije spriječilo da se ulogujem na NCAA stranicu i složim svoju verziju. U ovom segmentu teksta ću svakodnevno pratiti svoje pogotke i (češće) promašaje, a vi mi se slobodno možete rugati u komentarima. Ako želite i sami napraviti bracket, možete to učiniti ovdje.

[1] Rating Percentage Index je brojka koja se u američkim sportovima koristi kao univerzalno mjerilo za rangiranje ekipa koje uzima u obzir kvalitet protivnika s kojim su kroz sezonu igrali. Konkretna formula je RPI = (WP * 0.25) + (OWP * 0.50) + (OOWP * 0.25), gdje je WP postotak pobjeda date ekipe, OWP postotak pobjeda njenih protivnika, a OOWP postotak pobjeda protivnika njenih protivnika. Izgleda kao nepotrebna komplikacija, ali kako drugačije komparirati stotine ekipa koji igrau u konferencijama drastično različitih kvaliteta.

[2] Jay Bilas nije bio sretan.

[3] [3] All-chalk (eng.) – sve po kredi, sve kreda. Žargonski izraz koji potiče iz vremena kada su se koeficijenti za klađenje na trkaće konje zapisivali kredom na ploču. Vremenom se prenio u druge sportove i predstavlja pojavu kada u velikoj većini utakmica pobjede višerangirane ekipe, tj. one na kojima je manji koeficijent.

[4] Naime, od ove sezone je uvedeno novo pravilo koje nalaže da se jedan od drugih nositelja označi kao „najbolji“ i potom stavi u dio ždrijeba nasuprot prvog overall nositelja, čime se izbjegne njihov susret u ranijim fazama natjecanja. Najboljim drugim nositeljem je označen Kentucky, iako je, po mišljenju mnogih, to trebao biti Duke.

[5] Nisu uračunate utakmice WCC turnira.

[6] Florida Gulf Coast je 2013. kao 15. seed prošla čak do Sweet 16-a što je jedini takav slučaj u povijesti turnira. Šačica anonimusa predvođena neiskusnim trenerom je igrala atomsku košarku i skinula skalpove Georgetownu i San Diego Stateu.

[7] Pred početak sezone 2010/11, Connecticut nije uopće bio rangiran i predviđalo im se deseto mjesto u Big Eastu i gledanje Velikog plesa doma na TV-u. Međutim, Kemba Walker je Huskiese svojim bravurama odveo do March Madnessa i kasnije do naslova prvaka. To me inspiriralo da skujem glagol „kembati“. Bravo ja.

[8] Devet su osvojili samostalno, a četiri su bila podijeljena jer su dva sveučilišta imala identičan omjer pobjeda i poraza.

[9] Besmrtna generacija iz 2008/09 s Marijom Chalmersom, Brandonom Rushom, Darrellom Arthurom i ostalima.

[10] Preciznije, 1 prema 9223372036854775808. Sretno.