Sada je valjda veæ svima jasno da ovaj playoff, kako bi se u narodu lijepo reklo, is not your ordinary playoff, veæ nakupina sasvim neoèekivanih rezultata,uzbudljivih završnica, rušenja predrasuda i padova velikih momèadi, uz tek pokoji oèekivani i uspješno prognozirani dvoboj.
Kako sam nekidan morao uèiti za jedan od milijardu ispita koje trebam položiti na faksu – zadovoljstvo da uživo pogledam drugu utakmicu Mavericksa i Lakersa si nisam mogao priuštiti. Dapaèe, rezultate sam saznao tek od kolega na faksu, koji su me doslovno morali uvjeravati da su Lakersi uspjeli izgubiti i drugu zaredom. Izraz svoga lica nisam vidio, ali pretpostavljam da ga rijeèi poput šok i nevjerica mogu sasvim lijepo opisati. Èovjeku doðe da pomisli: Kada æe sve ovo više prestati, hoæe li se sada napokon poèeti dogaðati stvari onako kako bi trebale?
Ali oèito je da neæe. Ovo doigravanje je èudno, ali je usput uzbudljivo i fenomenalno. I mogu reæi da mi više uopæe ne smeta što je tako jer je predobro za gledati. Sa Spursima smo se oprostili (a meni još nije jasno kako, i tko zna kad æu shvatiti…), a sada su Lakersi i Celticsi na izlaznim vratima. Ok, tehnièki se dvije najbolje momèadi u povijesti ove igre ne nalaze u jednako lošoj situaciji – dok su Lakersi s dva domaæa poraza veæ jednom nogom u japankama i na kalifornijskim plažama, spremni za (pro)ljetnu stanku kakvu nisu imali veæ godinama, Celticsi ipak iduæe dvije igraju kod kuæe. My point is, ako ispadnu oba navedena kluba, ostat æemo bez svih usual suspectsa koje smo navikli gledati krajem svibnja i u lipnju, a onda se definitivno može ustvrditi da je došlo do novog preslagivanja karata u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta.
Zašto? Zato jer bismo u polufinalu cijelog doigravanja gledali Dallas i Miami, Chicago ili Atlantu i Oklahomu City ili Memphis. Zanimljivo je da od ovih šest klubova niti jedan nije doživio konferencijsko finale u posljednjih pet godina, još od onog epskog dvoboja Mavericksa i Shaqovog i Wadeovog Miamija u velikom finalu iz 2006. Bili tvrdoglavo zatucani ili spremni na novi NBA poredak, voljeli promjene ili ne, morat æemo prihvatiti da su se neke stvari oèito promijenile. Navijaèi Dallasa su veæ poèeli nicati kao gljive poslije kiše, Memphisa i Chicaga takoðer – publici se nikad nije bilo teško priviknuti na nove zvijezde i nove klubove, posebice mlaðim generacijama.
A kada veæ spominjem Mavse, moram priznati da su i meni nekako prirasli srcu. U svakom doigravanju, ako veæ nemaš klub za koji zdušno navijaš od samog poèetka, prije ili kasnije neka momèad osvoji tvoje simpatije i poèneš nièim izazvan navijati za njih. Iako bi ove godine prirodan izbor za takvo što bili Grizzliesi, moje srce se priklonilo Cubanovoj bandi jer sam se prisjetio koliko su ti ljudi zapravo nesretni. Ili nedovoljno dobri, reæi æe zlobnici. U svakom sluèaju, radi se o momèadi koja cijelo jedno desetljeæe kuca na vrata prostorije u kojoj je zakljuèan trofej Larryja O’Briena, ali uvijek nekako ostane s krive strane tih vrata, uglavnom vlastitom krivicom.
Veæ spomenuh gore prokockano vodstvo 2-0 iz lipnja 2006. protiv Heata, prokockano vodstvo na koje Dirk Nowitzki vjerojatno pomisli svaki dan prije spavanja svih ovih godina. Ali postoji realna šansa da isti taj Dirk za pedesetak dana zauvijek prestane razmišljati o toj prokletoj playoff seriji. Zlobnici æe opet primijetiti da Mavsi i sada vode upravo s 2-0, i da postoji velika šansa da opet upadnu u crnu rupu baš kao tada, a ja, jer nisam zloban, neæu reæi ništa, veæ sam se višekratno uvjerio da ove godine ne vrijedi ništa prognozirati! Kako god da ispadne, sada me povlaèi dobra stara sentimentalnost: Ajde neka Mavsi osvoje, zaslužili su! Ovo zvuèi jako nategnuto, jer iako svi znamo da su zaslužili, problem je što se naslovi ne osvajaju na osnovi minulog rada. Inaèe bi Dirk veæ imao pokoji. Èak i kada (i ako!) izbace Lakerse, trebat æe još itekako zasukati rukave da im se ostvari san. Bilo koji od protivnika u eventualnom finalu Zapada bit æe – iako neiskusan – mlad, nabrijan, skoèan i neugodan, a o poteškoæama u velikom finalu ne treba trošiti rijeèi.
Ono što je pozitivno u njihovoj igri je veliki napredak na dosadnijem kraju terena – gdje su znali gubiti utakmica i utakmica. Obranu su definitivno digli na jedan viši nivo, a kako me lijepo upozorio jedan èitatelj, i kako sam se i sam imao prilike uvjeriti, osim unikatnog Shawna Mariona, tome je uvelike doprinijela još jedna igraèina – Tyson Chandler. Godinama kritizirani centar, srednjoškolac izgubljen u NBA svijetu i djeèjem vrtiæu Bullsa s poèetka milenija zapravo nikad nije opravdao svoj izrazito visoki pick na draftu. Ali da je postao jedan od pouzdanijih startnih centara lige – svakako jest, i kao takav je kljuèna figura sustava Ricka Carlislea, pogotovo ako se prisjetimo da je u Dallasu pozicija petice uvijek bila problematièna. O kvalitetama Kidda i Mariona sam veæ govorio dok su se ovi borili s Blazersima, ali nisam spomenuo novopridošlog Predraga Stojakoviæa. Istina, Peða je u najmanju ruku slaba toèka u obrani, ali je u stanju gaðati trice poput Allena ili Reggieja Millera iz najbolji dana ako uðe u zonu i promijeniti ritam utakmice u napadaèkom smislu. Jednodimenzionalan kakav jest, ali ubojit u svom najjaèem oružju, igraè je kakvog bi svaka momèad rado vidjela u vlastitom rosteru. A tek Jason Terry, tricaš u rangu Peðe, i jedan od najboljih clutch igraèa koji usput radi hrpu ostalih stvari na terenu.
Uvijek na kraju ostaje Dirk, plavi wunderkind iz Wurzburga, koji je svojedobno odbio sastanak s Magicom Johnsonom jer nije htio uvrijediti djevojku, s kojom je veæ bio dogovorio odlazak u kino. To je bilo dok još nije ni obukao jedini NBA dres koji æe nositi u životu, a je li se promijenio u svojoj jednostavnosti i iskrenosti – sumnjam. Pretpostavljam da ni on sam ne može objasniti kako je preko noæi postao jedan od najboljih košarkaša današnjice i frontman jedne od najveæih momèadi dvijetisuæitih, ali upravo zbog toga je omiljeni sportaš svjetske klase. Primijetili ste ovo “jedan od”. Ne mogu reæi “najveæi” i “najbolji” kada èovjek nema NBA naslov. Naslov koji je zaslužio. Nažalost, Nowitzki se cijelu karijeru ne može otarasiti stigme vrhunskog košarkaša za male utakmice, a samo jednoga od mnogih kada se igra zapravo, nešto poput Kevina Garnetta iz razdoblja u Minnesoti. Možda je napokon došla njegova godina. Kvragu, opet mi se tekst pretvorio u epopeju o Mavsima.
Kako bilo, noæna mora za kladionièare se nastavlja, a Lakersi imaju jako malo vremena da nadvladaju sve svoje unutarnje nemire (ili, kako je Andrew Bynum to lijepo etiketirao – trust issues) i pokušaju se izvuæi iz rupetine u koju su upali. Phil Jackson se nalazi pred možda najveæim izazovom svoje podugaèke karijere, a ovo mu je prilika da definitivno dokaže kako je on najveæi košarkaški trener u povijesti svijeta. Problemi pred njim i Kobeom Bryantom sežu i dalje od oèita dva domaæa poraza na kontu – momèad ima oèiglednih problema s motivacijom, kao i sa spomenutim unutarnjim nesuglasicama, Pau Gasol igra tako da ga pola južne Kalifornije želi javno linèovati, a Ron Artest je suspendiran i neæe nastupiti u treæoj utakmici. Èekaj, ovo zadnje se može pokazati i kao pozitivna stvar na kraju… Uglavnom, nitko im ne daje prevelike šanse, ali njihovi uspjesi nam ne daju za pravo da Zen Mastera i Kobea otpišemo prije vremena.
Pitam se samo hoæe li ovaj prolaz Mavericksa, ako se zaista dogodi, biti posljednje veliko iznenaðenje doigravanja, ili nam slijedi još šokova? Luda regularna sezona s Bullsima iz vedra neba dobila je svoj prirodni nastavak s još luðim playoffom, kojeg æemo sigurno dugo pamtiti, a èiji ishod može predvidjeti možda samo Vidoviti Milan.