Tuesday, August 9, 2022

ZADNJE OBJAVE

Kako funkcionira NBA salary cap

Zanima vas kako je to Cleveland uspio pod cap da „ugura“ četiri ogromna ugovora prošlo ljeto? Kako će Golden State naredne sezone potpisati Stepha Curryja i Kevina Duranta, a da ne izgubi ni Klaya Thompsona ni Draymonda Greena? Zanima li vas kako odjednom Timofey Mozgov može dobiti 64 milijuna preko četiri sezone, te otkud Mikeu Conleyu pravo da potpiše najveći ugovor u povijesti lige, to jeste pet godina, $153 milijuna? Ako vas zanimaju ove stvari koje sam spomenuo (i mnoge druge), otvorili ste pravi tekst. Ovo je presjek NBA salary capa, i u njemu ćete naći objašnjenja mnogih termina koje možda i niste shvatali prije. Da ne dužim s uvodom, idemo u srž naše današnje teme.

Salary cap – uvod

- Advertisement -

Kao što svi znate, za razliku od europskog nogometa, u NBA ligi postoji gornja granica za plaće igrača, koja se zove salary cap. Ova granica se određuje svako ljeto u periodu od prvog do sedmog srpnja, u periodu koji se naziva July moratorium. Zbog tog perioda vaši omiljeni NBA timovi ne mogu oficijelno potpisati igrače sve do sedmog srpnja, što ponovno zna napraviti neugodne situacije (DeAndre Jordan se prošlo ljeto usmeno dogovorio sa Dallas Mavericksima, ali se do sedmog srpnja predomislio i potpisao sa matičnim LA Clippersima). Ovaj salary cap i sva njegova pravila, koja ćete ubrzo naučiti, istaliran je kako bi se održao fer sistem koji svakoj ekipi daje kakvu-takvu šansu za neki veći uspjeh. Iako se ponekad i nađe način da se sistem zaobiđe, ipak se može reći da sistem radi uredu.

Sam cap se određuje na osnovu ukupnog novca kojeg je liga zaradila, a ima razloga zašto je baš ove godine (i u narednim godinama) cap porastao. Taj razlog je naravno ogroman dogovor sa TV kućama mreže Turner (TNT) koji će biti dug devet godina, a vrijedan 24 milijarde dolara. To je ogroman novac, i na osnovu tog novca i tog ugovora, cap je za ovu sezonu skočio čak 20 milijuna, zbog čega i vidimo ogromne ugovore koji se potpisuju, a naredne sezone će skočiti još dodatnih osam milijuna (cap je za narednu sezonu $94 milijuna a za sezonu poslije $102 milijuna). Što se tiče samih finansijskih pravila koje doprinose implementaciji ove gornje granice plaća igrača, gdje treba početi? Počnimo od samih ugovora za igrače koji i igraju ovu prelijepu igru.

salary-cap

- Advertisement -

Osnovni ugovor može potpisati bilo koji neograničeni slobodni igrač sa ekipom koja ima dovoljno prostora u plaćama za njegova potraživanja. Ako pričamo o najosnovnijoj mogućoj situaciji, to jeste o ekipi koja traži igrača na free agency marketu, on može dobiti ugovor na jednu, dvije, tri ili četiri godine, dok je peta godina otvorena jedino za igrače koji su sa ekipom koja nudi ugovor minimalno tri godine (to jeste, ako ekipa ima bird prava do kojih ćemo doći kasnije). Novac kojeg slobodni igrač može tražiti varira od minimuma (koji zavisi od iskustva kojeg NBA igrač ima u ligi) do maksimuma.

Vrste ugovora s igračima – Rose rule i Designated player

Minimum za narednu sezonu ide od $543 tisuće za igrače koji tek ulaze u ligu (0 godina iskustva) pa sve do $1,5 milijun za veterane (10+ godina iskustva). Maksimum je komplikovana tema koja također ima veze sa iskustvom. Maksimum za jednog NBA igrača može biti 25% capa (6 ili manje godina iskustva), 30% capa (7-9 godina iskustva) i 35% capa (10+ godina iskustva). Postoje doduše dva pravila za max ugovore – Designated player i Rose rule.

Prvo u suštini znači da igrač, nakon svog rookie ugovora, ima pravo na petogodišnji max umjesto standardnog četverogodišnjeg, ali tim može samo jednog igrača na svom rosteru označiti kao designated igrača, te sljedećeg takvoga mogu označiti tek kada ili tradeaju prijašnjeg izabranog ili ovome istekne ugovor. Do drugog designated igrača doduše mogu doći razmjenom, ako je on designated igrač druge ekipe. Ako njega dovedu, ne mogu dovesti trećeg – limit je dva designated player ugovora po ekipi.

Rose rule je pravilo po kojem NBA igrač, koji je tokom rookie ugovora bio ili starter na dvije NBA all-star utakmice ili bio u dva All-NBA tima ili ima MVP nagradu, ima pravo da dobije 30% capa, a ne standardnih 25% (bez ovog pravila, imali bi pravo samo na 25% jer je rookie ugovor samo četiri godine, a za 30% capa je potrebno min. 6 godina iskustva). Također, postoji i pravilo da svaki NBA igrač po isteku ugovora ima pravo da potpiše za 105% iznosa zadnje godine svog prošlog ugovora, iako bi možda taj ugovor bio izvan NBA limita.

Još treba spomenuti i opcije. Postoje dvije jako bitne opcije, a to su team i player opcija. Team opcija daje šansu timu da za godinu za koju vrijedi ta opcija odluči da li će produžiti ugovor igraču, ili ga učiniti neograničenim slobodnim igračem (doći ćemo i do toga). Player opcija daje tu šansu igraču, to jeste on odlučuje da li će igrati još jednu sezonu na svome ugovoru ili će tražiti novi. To je to što se tiče NBA osnovnih ugovora, ali šta je sa mnogim iznimcima o kojima slušate svako malo? Tu sam da vam pojasnim i to.

Što je MLE i Bi-annual?

Prvi tzv. exception je onaj koji se koristio više u prošlosti, ali je još uvijek relevantan – MLE ili mid-level exception je iznimka koja dopušta timovima da potpišu jednog igrača koji u suštini ne „udara“ na njihovu cap situaciju. Postoje tri vrste timova u NBA ligi – oni ispod capa, oni iznad capa koji ne plaćaju porez te oni koji plaćaju porez. Ekipe koje imaju cap prostora imaju pravo potpisati igrača na dvije godine i on bi za jednu godinu dobio oko $2,9 milijuna, a za drugu skoro $3 milijuna (po capu za narednu sezonu).

Ekipe koje plaćaju luxury tax (porez na luksuz u doslovnom prijevodu) mogu potpisati igrača na tri godine, a ukupna vrijednost ugovora bila bi (ponovno, po capu za narednu sezonu) oko $10,7 milijuna (prve godine igrač bi zaradio oko $3,5 milijuna i plaća bi mu rasla 4,5% svaku narednu godinu). Za ekipe koje nemaju cap prostora ali ne plaćaju porez, ova opcija je najprimamljivija. Oni imaju pravo na četverogodišnji ugovor koji bi otprilike vrijedio $23,5 milijuna (prva godina $5,6 milijuna, svaka naredna plaća raste 4,5%). Ova iznimka se može podijeliti na više igrača.

Bi-annual exception je naredna iznimka, i on kaže da ekipa koja je ispod luxury tax granice ima pravo da potpiše bilo kojeg igrača za $2,2 milijuna ako tim potezom ne bi otišli u luxury tax teritorij. Ako je ekipa iskoristila ovu iznimku sezonu prije, ona ne može biti iskorištena za trenutnu sezonu (za razliku od MLE iznimke koja se može koristiti svako ljeto). Inače, ova iznimka je zanimljiva jer su je ekipe prije koristile da potpišu neke jako dobre igrače iako nisu imali prostora pod capom. Primjer su Los Angeles Lakersi, koji su za sezonu 2003-04 potpisali Karla Malonea, iako nisu imali prostora za to. Naredni exception je onaj rookie, ali do njega ću doći kada dođemo do rookie ugovora koji su jako specifični.

Što su Bird prava?

Sada dolazimo do jako bitnog dijela – to su Bird ugovori. Bird prava sam malo spomenuo prije, ali sada slijedi glavni dio. Dakle, ako je igrač minimum tri godine sa ekipom bez da je ikada tradeovan ili otpušten, onda matična ekipa ima njegova Bird prava što znači da on ima pravo tražiti petu godinu, rast u plaći od 7,5% svake godine (ako ekipa nema Bird prava, najveći mogući skok je 4,5%) i, u zavisnosti od iskustva u ligi, određen procent capa. Koristeći Bird prava potpisane su mnoge NBA zvijezde odmah nakon njihovog rookie ugovora. Također, ova prava znače i da se može ići preko capa samo da se potpiše traženi igrač.

Naravno, iznimka je dobila ime po Larryu Birdu, jer je on prvi igrač koji je dobio veći ugovor iako je njegova ekipa tim ugovorom otišla preko gornje granice capa. Treba spomenuti i early bird exception, koji je sličan Bird iznimci, ali u suštini, razlika je samo što igrač treba da provede dvije (za razliku od tri sa Bird pravima) godine u ekipi, i early bird ugovori moraju biti minimalno dvije a maksimalno četiri godine dugi. Naravno, ekipa može da ne iskoristi svoja early bird prava i da jednostavno potpiše igrača na jednogodišnji ugovor. To bi bilo to što se tiče Larrya Birda, a još za spomenuti imamo tri iznimke, doduše manje bitne.

Traded player iznimka kaže da ako ekipa u tradeu razmijeni igrače sa većom plaćom nego što dobiju nazad, imaju tu razliku u plaćama da iskoriste u drugom tradeu, s tim da ova iznimka ističe nakon godinu dana. Disabled player iznimka znači da ekipa iznad capa ima pravo da, ako izgubi igrača ili tokom sezone ili unutar sezone, potpiše nekog slobodnog igrača za 50% plaće ozlijeđenog ili za MLE iznos za non-taxpaying ekipu (ekipu iznad capa ali ispod luxury poreza). Koji god iznos je manji od dva navedena, taj iznos će biti maksimalan za zamjenu ozlijeđenog.

Inače, prije 2011. i novog ugovora igrača i vlasnika, maksimalna dužina ugovora bila je pet godina, ali sada je samo jednu godinu. Također, NBA liječnik će morati potvrditi da igrač neće moći igrati tu godinu kako bi ekipa mogla da kvalifikuje za ovu iznimku. Ova iznimka se ne može koristiti da se potpiše više igrača.  Sve ove iznimke vrijede do sezone 2020-21, kada će se raditi revizija ovih exceptiona.

Još bih samo spomenuo da ekipe koje su iznad capa imaju pravo da im se sve ove iznimke ne uključuju u cap, ali sve ekipe koje svojim standardnim plaćama idu ispod capa, njima se ove iznimke računaju. Sada lagano prelazimo na free agency period.

Free agency i rookie scale

Free agency period počinje, kao što sam rekao, prvog srpnja i tada počinje traženje igrača za novu sezonu. Igrači koji nisu pod ugovorom su ili neograničeni (jednostavno – mogu potpisati sa bilo kime) ili ograničeni. Ograničeni slobodni igrači su igrači koji, obično, izlaze iz svog rookie ugovora i ulaze po prvi puta na FA market. Kako bih to bolje objasnio, moram objasniti i kako izgleda jedan rookie ugovor.

Rookie ugovor se potpisuje prema rookie scaleu kojeg određuje liga, i on je garantiran za dvije godine (plus team opcije za naredne dvije godine), te finansijski, on ima veze najviše sa mjestom gdje je igrač biran. Gledajući tako, prvi pick Ben Simmons će zaraditi $4,9 milijuna za narednu sezonu i onda $5,1 za 2017-18 sezonu, pa $5,4 za 2018-19 sezonu. Sa druge strane, 30. pick Damian Jones će sigurno dobiti $976 tisuća za prvu i $1,02 milijuna za drugu godinu, a ako se Golden State odluči produljiti mu ugovor za još dvije godine, uzeti će $1,06 milijun za treću i oko $1,8 milijuna za četvrtu godinu (ove brojke kako stoje vrijede sve do sezone 2020-21, po kolektivnom ugovoru vlasnika i igrača).

Cheap-Rookie-Scale

Nakon toga, on postaje ograničeni slobodan igrač te ima pravo dobiti bilo kakav ugovor (dok god je u restrikcijama koje sam spomenuo na početku teksta), ali to nije ugovor, barem ne još. To je tzv. offer sheet kojeg matična ekipa ima pravo potpisati te zadržati tog igrača za uvjete koje mu je ponudila druga ekipa i koje je on prihvatio. Primjere vraćanja ograničenog free agenta imate sa Allenom Crabbeom koji se sve dogovorio sa Brooklyn Netsima, ali su u Portlandu odlučili da taj offer sheet potpišu i vrate Crabbea. Ekipe mogu vraćati restricted igrače iako su iznad capa ali ako žele da matchuju ponudu druge ekipe, za to imaju 72 sata. Taj period je prije bio duži (sedam dana), ali je sada dosta smanjen. Ako vam se već vrti od svih pravila i brojeva – ne brinite, ostalo mi je još samo da pojasnim porez na luksuz.

Luxury tax

Ako vam je poznat termin „porez na luksuz“ ili ste fanatik NBA lige, ili ste igrali Monopola. Iako nas je milijun puta u monopolu onih obično 10 tisuća koje plaćamo baš pred start moglo jako iznervirati, možete tek misliti kada NBA vlasnici moraju plaćati vlastiti luxury tax. Njima to nije baš $10 tisuća papirnog i bezvrijednog novca, već se tu radi o ozbiljnim ciframa. Ovako to nekako izgleda – svake sezone se postavlja, uz gornju granicu salary capa, i gornja granica za ovaj porez.

Za nadolazeću sezonu granica će biti $113 milijuna, a kako bi odredili koja ekipa plaća najviše poreza, moramo gledati mnogo faktora. Prvenstveno, moramo gledati da li ta ekipa plaća porez prvi put ili je ovo repeat? U slučaju da plaća prvi puta, onda skala izgleda ovako: za 0-5 milijuna iznad granice poreza, plaćaju $1,5 za svaki $1 iznad poreza, za 5-10 rata je $1,75, 10-15 rata je $2,5, 15-20 rata je $3,25 a za 20 milijuna i više, rata je $3,75 plus pola dolara za svakih pet milijuna više. Ako se radi o ekipi koja je i sezonu prije plaćala porez, rate izgledaju redom: $2,5 za svaki dolar iznad poreza u prvoj granici, $2,75 u drugoj granici, $3,5 u trećoj granici, $4,25 u četvrtoj i $4,75 u petoj granici (uz, naravno, pola dolara za svakih pet milijuna više).

Ako vas zanimaju rekorderi u plaćaju poreza, evo i njih: Brookly Netsi iz 2013-14 (plaćali $90,6 milijuna), Cavsi iz prošle sezone ($54 milijuna) te Knicksi iz 2013-14 ($36,3 milijuna). Kako se zasada čini, nijedna ekipa neće plaćati porez (iako bi Cavsi mogli, zavisi od JR Smitha i LeBrona Jamesa).

Novi lockout?

Financijska situacija unutar same lige je jako komplikovana, ali sam ja pokušao da vam predstavim i presječem ovaj čitav proces i sistem što jednostavnije moguće. Iako ovaj sistem ne radi baš savršeno ono što bi trebao (sprječavanje super-timova koji znaju nastati unutar europskog nogometa jer nema nikakvog finansijskog limita), još uvijek je ovaj sistem prilično efektivan jer je liga koliko-toliko još uvijek fer. Sve što ste pročitali ovdje vrijedi pod dogovorom igrača i vlasnika koji je potpisan 2011., a zbog većeg dotoka novca vjerojatno će biti ponovnih pregovora u narednom mogućem terminu, a to je ljeto 2017. godine.

Nakon svega ovoga, može se samo reći da sa svim ovim pravilima i restrikcijama, zaista nekada nije lako biti NBA generalni menadžer. A mnogi od nas (uključujući mene naravno) milijun puta su rekli kako bi radili puno bolji posao od menadžera njihove omiljene ekipe.

Latest Posts

NE PROPUSTITE