Kako je All-Star utakmica postala ”dosadni cirkus”?

NBA All-Star događaji su došli i prošli, ali utakmice regularnog djela se neće nastaviti do četvrtka. Dotad ima vremena da se dojmovi slegnu – visoki igrač odnio pobjedu u Skills challengeu (Karl-Anthony Towns), Steph Curry poražen u tricama, show koji su priredili Zach LaVine i Aaron Gordon. I glavni događaj. Sama All-Star utakmica. Nedjelja. Pola tri ujutro po našem vremenu.

Ja, kao veliki ljubitelj košarke, sam pogledao epizodu serije koju gledam i legao spavati oko pola 2. Ujutro sam se probudio, pogledao 2-minutni sažetak i nastavio dan kao i svaki drugi. Nisam bio niti malo uzbuđen ni „nabrijan“ što su sinoć na parket stala 24 najbolja košarkaša svijeta odigrati ultimativnu utakmicu najdražeg mi sporta, niti sam se osjećao zakinuto što sam propustio ostalih 46 minuta utakmice.

196-173. 145 ispucanih trica na obje strane. 286 šuteva. Utakmica koja je postala sama definicija dosade. Nogometna formacija 2-3 gdje, čim se primi koš, lopta baca u kontru da bi se koš postigao. „Ajde ti zakucaj pa da onda mogu ja“ pristup ubija svaku moju želju za provođenjem besane noći i gledanjem tog cirkusa.

Nije uvijek bilo tako. Kada je odigrana prva NBA All-Star utakmica u povijesti, 1951. godine u Boston Gardenu, bila je nabijena natjecateljskim duhom i agresivnom obranom. Naime, kako je NBA liga nastala spajanjem tadašnjih NBL-a (National Basketball League) i BAA (Basketball Association of America), igrači su prilično neravnomjerno raspoređeni po konferencijama. Ono što hoću reći je to da su većina All-Star igrača sa Zapada bili igrači NBL-a, a igrači Istoka su bili nekadašnji košarkaši BAA. Kako je razina rivalstva između te dvije lige bila izrazito visoka, ta utakmica je bila takva kakvom je i trebala biti. 24 najbolja košarkaša svijeta u borbi za dokazivanjem. Dakako, dodatni bonus je bila i nagrada od 100 dolara svakom igraču iz pobjedničke momčadi.

Stvari nisu zadugo ostale takvima. 1966. godina donosi početak All-Stara kakvog danas poznajemo. Igrač Cincinnati Royalsa, Adrian Smith je bio direktno uvršten na All-Star utakmicu, jer je domaćin bio upravo Cincinnati kako bi se domaćim navijačima prodalo što više karata. Kako je tada bilo zamišljeno da MVP dobije i novi auto, cijeli tim Istoka je doslovno gurao loptu u ruke Smithu tijekom cijelog drugog poluvremena koji je u tom rasponu opalio 18 šuteva. Na kraju je osvojio MVP nagradu i auto. A onda 1972. počinje glasanje navijača za igrače koje žele vidjeti u prvoj petorci. Košarkaško znanje zamjenjuje promidžba i publicitet. Natjecanje u vještini postaje natjecanje u popularnosti.

Zašto je glasanje navijača loša stvar? Loša stvar je za košarku, ali, dok donosi profit, koga briga. Kobe Bryant u početnoj petorci ovogodišnjeg All-Stara? Izglasavanje Yao Minga u početnu petorku Zapada iako je te sezone odigrao svega 5 utakmica, a uz to je i propustio cijelu prethodnu? Svaka čast obojici na postignućima tijekom njihovih karijera, ali All-Star utakmica za njih u danim sezonama je jednostavno nedostižna. Ta totalna neinformiranost, gdje je bitna samo popularnost, dostiže svoj vrhunac. Bitno je biti tamo gdje je događanje. Kada sam bio klinac, otac mi je ispričao zanimljivu priču – na utakmici NFL-a između NY Giantsa i Chicago Bearsa kojoj je prisustvovao, par redova ispod njega je bila obitelj. Ta obitelj je, doslovno rečeno, došla na piknik, gdje utakmica nije bila u drugom, nego zadnjem planu. Dogovaranje oko hot-dogova, tko će ići kupiti Coca-Colu te milijun drugih stvari, uz povremeno „yaaaay“ kada bi zagrmio cijeli stadion. Još jedan dokaz toj tvrdnji je i „intervju“ komičara Jimmyja Kimmela s takozvanim NBA fanovima. (Ne bojte se, fanovi Warriorsa, ako pronjuškate po YouTubeu, naći ćete intervjue i s navijačima Cavaliersa, Clippersa…)

Dakako, isti ti navijači su oni koji pune NBA džepove. Prosječna cijena ulaznica ovogodišnjih događanja je iznosila oko 1000 američkih dolara. Cijene su varirale od 50 dolara za Rising Stars Challenge, dok su dosezale vrtoglavih 70 000 dolara za prve redove svakog dana All-star vikenda. Kako je NBA liga nametnula All-star kao jedini košarkaški događaju tih tjedan dana, to je i jedan od razloga zašto se navijači skupljaju kao muhe na med na tu utakmicu, unatoč astronomskim cijenama. Zašto bi NBA riskirao i maknuo već isprobani show, kada im donosi gomile novca u blagajne iz džepova ljudi koji ne znaju ni što gledaju, ali im se sviđaju ta flashy zakucavanja i 3 ispucane trice po minuti.

Treći problem je nepostojeća obrana. U nedjeljnoj utakmici mogli smo vidjeti „obranu“ u jednom dijelu utakmice, a to je bilo kada su Kevin Durant i Draymond Green udvojili Paula Georgea (41 poen) kako ne bi oborio rekord u koševima u povijesti All-Stara (Wilt Chamberlain, 42 koša). Zašto se obrana ne igra? Postoji li strah od ozljeda franšiznih igrača? Gledajući onu čistu, apsolutnu vjerojatnost, veće su šanse da će se netko ozlijediti, to je neupitno. Ali, uzmemo li u obzir da se tijekom sezone igra 82 utakmice (minimalno) s mnoštvom back-to-back ili 4-in-5 (četiri utakmice u 5 dana) gdje igrači poput LeBrona Jamesa, Jamesa Hardena, Kevina Duranta itd. igraju po 40 minuta u prosjeku, jedna utakmica, gdje bi ti igrači imali tjedan dana odmora i odigrali dvadesetak minuta jednu večer zaista ne čini neku veliku razliku. Boje li se zapravo ti igrači sramote? Da na ultimativnoj utakmici neće moći napraviti ništa, kada se krene igrati prava obrana, gdje te neće čuvati loš igrač, kada se krenu izmjenjivati obrambeni pit-bullovi u liku Kawhija Leonarda, Draymonda Greena ili Klaya Thompsona? Postoji li taj strah od neuspjeha dokazivanja pred cijelom košarkaškom scenom pa se onda igra linijom manjeg otpora, „bolje da svi pogode sve, nego da netko od nas bude loš, kad vrlo lako to mogu biti ja“? Odgovor nikad nećemo saznati, jer, budimo realni, koji bi igrač to ikada priznao?

Postoji li možda i neki strah da će nestati atraktivnosti na tim utakmicama? Da će prevelika razina borbenosti dovesti do smanjenja broja zakucavanja i no-look dodavanja? Ako i postoji, nema tog čovjeka na svijetu koji me može uvjeriti da će na utakmici na kojoj igraju 24 najbolja igrača svijeta koji se žele dokazati pred publikom i dati najbolje što imaju nedostajati atraktivnih poteza. Tko može garantirati da potezi na takvoj utakmici neće biti atraktivniji od poteza koje igrači danas izvode kada im je put oslobođen? Jača obrana bi natjerala ekipu u napadu za dodatnom kreativnošću. A i iskreno, kada smo zadnji puta vidjeli „poster“ zakucavanje na nekom All-Staru? Kako stvari stoje, nećemo ni vidjeti ako nitko ni ne pokuša blokirati zakucavanje.

Postoji li rješenje tog problema? Kako natjerati igrače da unesu barem malo natjecateljskog duha u nešto što je danas postalo samo malo atraktivnije zagrijavanje? Novcem? Koji novac možete ponuditi zvijezdi koja već zarađuje 20 milijuna dolara godišnje? Novac u ovom slučaju nije rješenje. Ono što treba igračima je ego. Daj mu boost na već ogromni ego, toga nikad dosta. NBA čelnici se trebaju samo malo osvrnuti oko sebe i vidjeti format NHL (hokej) All-Stara. Turnir 3 na 3. 8 igrača s najviše glasova dobivaju svoj tim. Team-LeBron. Team-Steph. Team-Durantula. Koji bi igrač htio vidjeti svoje ime na dnu All-Star ljestvice? Sigurno nijedan. Ili se isti ti ljudi mogu osvrnuti i na drugu stranu te vidjeti ono što radi MLB (bejzbol), gdje pobjednik All-Stara dobiva prednost domaćeg terena u World Seriesu, finalu MLB-a. Mislite li da bi Curry, znajući da može ligu završiti s omjerom 78-4 i svejedno igrati sedmu utakmicu finala negdje na istoku, igrao tako ležerno kao ovu nedjelju te šutirao trice s centra?

Možda NBA dođe i do nekog drugog rješenja. Bilo kakvog, samo da prestane ovaj cirkus. Cirkus koji zaljubljenike u košarku samo odvaja od najdražeg sporta na tjedan dana. Možda jednog dana svi mi, koji u današnje vrijeme samo zakolutamo očima na spomen All-Stara i prespavamo utakmicu, budemo s nestrpljenjem iščekivali taj događaj. Dotada, ostaje nam samo da uživamo u jedinoj dobroj stvari koju All-Star nosi sa sobom.

Sljedeći je tek za godinu dana.