Tog kišnog jutra u utorak 22 svibnja 1984., u tada ne tako glamuroznim uredima NBA lige na Manhattanu, dvije grupe momčadskih dužnosnika, Houston Rocketsa i Portland Trail Blazersa nestrpljivo su čekali i nadali se dobroj sreći, nekom “lucky punchu” ili su jednostavno morali vjerovati u usud, sudbinu, što god. Ulog je bio ogroman a o svemu je odlučivao – novčić.
Nitko nije mogao znati da će taj draft i odluke koje su donesene tada kreirati odnose snaga u narednih dvadeset godina. Ligom je u to vrijeme neprikosnoveno vladao trijumvirat Boston Celticsa, L.A. Lakersa i Philadelphia 76ersa. Četiri buduća člana Kuće slavnih, John Stockton, Charles Barkley, Hakeem Olajuwon i naravno Michael Jordan trebala su promijeniti takav odnos snaga. Svi znaju da je najveći izabran “tek” trećim izborom i dok većina apsorbira tu žalosnu činjenicu i epski previd Portland Trail Blazersa s neizbježnim posprdnim smiješkom rijetko tko se zapita zašto su Blazersi odlučili da je Sam Bowie budućnost, a ne Michael Jordan?
Sveučilišna košarka je tada bila potpuno drugačija. Budući profesionalci su izlazili na draft nakon tri ili četiri godine školovanja kao formirane osobe i odrasli ljudi, posljedično i kao kvalitetni, već gotovi igrači. Te, 1984. NCAA je bila krcata talentom. Patrick Ewing, koji je odlučio ostati na Georgetownu, nakon osvojene titule sveučilišnog prvaka je izašao na draft 1985., zatim Hakeem (ili tadašnji Akeem) Olajuwon koji je igrao briljantnu sezonu za sveučilište Houston s kojim je igrao i NCAA finale. Tu su bili i sjajni sveučilišni igrači poput gore navedenog Sama Bowieja i kolege ispod koša Mela Turpina koji su vodili sveučilište Kentucky do Final Foura. Michael Jordan i Sam Perkins su činili ubojiti duo North Caroline, uz Brada Daughertyja i Kennyja Smitha, sve do neočekivano ranog ispada od sveučilišta Indiana. Charles Barkley, Kevin Willis i mnogi drugi predstavljali su zaista sjajnu i obećavajuću generaciju mladih košarkaša.
Ova skupina igrača predstavljala je budućnost NBA lige. Oni će postati principalni igrači “zlatne ere” koja se desila u pravom trenutku razvoja i dominacije televizijskog medija. Liga je 1984. netom izašla iz mračnog razdoblja proračunskog minusa koji je upropastio gotovo dvadesetak momčadi i borbe s raširenom uporabom opijata među igračima, što je najbolje dokumentirano slučajevima dvojice velikih zvijezda, Michaela Ray Richardsona i Quintina Daileya. Stanoviti odvjetnik David Stern je postao komesar lige, a od sezone 1984/85 uveden je tzv. salary cap što je bilo neviđeno do tada u profesionalnim sportskim ligama u SAD-u. Prvotno je bilo dopušteno izdvojiti 3,6 milijuna dolara za plaće igračima, a danas je taj iznos kudikamo veći. Iako su već tada Larry Bird i Ervin Magic Johnson donijeli u ligu najbolje rivalstvo svih vremena i vrhunsku košarku postojao je jedan veći problem od financijske nestabilnosti i obijesnog predoziranja momaka s previše novaca i previše slobodnog vremena.
David Stern: “Ni jedna televizijska mreža tada nije htjela prenositi NBA utakmice na svojim kanalima u udarnom terminu. Bio sam prisiljen sastavljati raspored tako da bi se u doigravanju utakmice igrale dan za danom samo kako bismo imali prijenos uživo. Čak i 1987. kada je NFL bio u štrajku radije bi u eter pustili utakmicu sveučilišta St. John i Jugoslavije. Tražili su 50.000$ za prijenos svake utakmice, a mi smo ih preklinjali da nas stave u program.”
Nedostajao je glamur. Bird i Magic nisu bili globalne marketinške zvijezde. Njihova individualna izvrsnost nikada nije zasjenila momčadsku igru, asistencije, osvojene naslove. Ali nisu imali svoje tenisice, nisu bili poznati po spektakularnim zakucavanjima koja oduzimaju dah i tjeraju na sveopći delirij, nisu imali medijske istupe, jednostavno nisu bili komercijalno isplativi.
Ova generacija novaka je trebala promijeniti sve to. I tako je, tog inače sasvim običnog 22. svibnja 1984., među silnim neboderima “Velike jabuke”, krojena budućnost NBA lige. Naravno obje ekipe su htjele glamuroznog Olajuwona. Visok, brz, izuzetne koordinacije i igračke inteligencije predstavljao je istinski prototip centra oko kakvoga su se gradile šampionske momčadi, nešto poput Kareema Abdul-Jabbara ili Roberta Parisha. Ulog je bio ogroman i delegacije nisu stigle na Manhattan nepripremljene. Ray Patterson, tadašnji predsjednik Houston Rocketsa, bio je iznimno praznovjeran čovjek. Podrijetlom Irac koji je vjerovao u svoju “irsku sreću” i mislio je da sve zna o bacanju novčića.
Nekoliko tjedana prije tog sudbonosnog bacanja novčića Bill Fitch, jedan od izvršnih menadžera Rocketsa, nazvao je trenera North Caroline Deana Smitha i otvoreno mu rekao da Rocketsi namjeravaju uzeti Olajuwona, ali u slučaju da izgube u bacanju novčića drugim pickom uzimaju Michael Jordana. Houston je bio u win-win situaciji. Već su imali kvalitetnog centra u vidu Ralpha Sampsona i nisu planirali nikakav eksperiment s bilo kojim drugim centrom osim sa “sigurnim” Olajuwonom. Smith je nakon tog razgovora nazvao generalnog menadžera Portlanda Stua Inmana koji mu je rekao da će Blazersi u slučaju drugog picka uzeti centra sa sveučilišta Kentucky Sama Bowieja. Smith je bio takav tip, interesirao se za svoje igrače, želio je znati gdje će završiti a često se i zauzimao za njih.
Međutim ova informacija ga je totalno izbezumila. Nije vjerovao da bi Portland propustio priliku draftirati Jordana. Inman mu je rekao da im se jako sviđa Jordan ali ipak smatraju da trebaju visinu. Portland je bio iznimno direktan i otvoren oko svojih preferencija na draftu, do petog svibnja javnost je već bila upoznata s takvim stanjem stvari. Jordan je išao u Houston ili Chicago i glava ili pismo jednog novčića će odlučiti za koga će igrati najveći košarkaš svih vremena.
Naravno u to vrijeme nitko nije mogao predvidjeti meteorski uspon Michaela Jordana. Bullsi su neposredno prije drafta čak i razmišljali o razmjeni prava na treći izbor za Jacka Sikmu ili Trea Rollinsa. Čak su i novinski članci u čikaškim novinama ponudili sljedeće obrazloženje:
“Odluka Chicago Bullsa da izaberu Michaela Jordana, beka-šutera neograničenog potencijala, diktirana je pozicijom na ovogodišnjem draftu. Nedostatak dominantnog centra je primarni razlog zašto su Bullsi izgubili 111 utakmica u prethodne dvije sezone, međutim na draftu su dostupna tek dvojica ‘sigurnih’ centara i obojica će biti izabrana prije nego što Bullsi budu imali priliku birati.”
Blazersi su birali u skladu sa svojim potrebama, prema evaluaciji potencijala i talenta na način koji su smatrali ispravnim, što je u principu u redu, previdjeli su samo najvećeg košarkaša ikada i nedavno najboljeg strijelca u NBA ligi. Sarkazam na stranu, nije lako evaluirati mlade osobe i pokušati predvidjeti njihov razvoj. Da je Houston kojim slučajem uzeo Jordana možda ne bi postao najveći svih vremena. Prva violina tog kluba je tada bio Ralph Sampson i teško da bi odmah Michael dobio odriješene ruke kao što je to bio slučaj s Bullsima.
Centar je bio primarna nužnost za Blazerse. U to vrijeme Pacifičkom divizijom su vladali L.A. Lakersi i Kareem Abdul-Jabbar, put do titule je išao kroz L.A. Tadašnji startni centar Mychal Thompson bio je dobar, školovan centar međutim nije imao dovoljnu masu. Blazersi su ga planirali pomaknuti na četvorku i draftirati čistu peticu. Drugi razlog je ležao u prostoj činjenici da su upravo bekovske pozicije bile najveća snaga tadašnjih Blazersa. Jim Paxson u All-Star izdanju i nadolazeća superzvijezda Clyde The Glide Drexler uz netom potpisanog Kikija Vandeweghea na krilu, jednostavno rečeno – puna kuća.
Sam Bowie je bio odgovor na potrebe Blazersa i jedini logičan izbor. U skautskom izvješću prije drafta ovako su Bowieja opisali brojni skauti koji su pratili njegovu sveučilišnu karijeru:
“Centar koji dobro skače i ima izražen osjećaj za blokadu. Krasi ga odličan šut za tri poena, dobro se kreće terenom za visokog igrača te ima izvrstan stav prema timskoj igri. Nenadmašan osjećaj za asistenciju s obzirom na poziciju na kojoj igra. Upitnik predstavlja lijeva noga koju je slomio tijekom treće godine i zahtijevala je dugotrajan oporavak, međutim ove sezone ne pokazuje znakove smetnje i izgleda da je noga zarasla u potpunosti.”
Portland je trebao centra uz kojeg bi stasala mlada, potentna bekovska linija. Bowie je, usprkos svojim ozljedama, imao relativno dugu NBA karijeru i u deset godina na parketima u prosjeku je bilježio 11 poena, 7,5 skokova i 2 blokade. Eventualno se može debatirati da li je Portland izabrao pravog centra ne uzevši Charlesa Barkleya, Sama Perkinsa, Otisa Thorpea ili Kevina Willisa, ali napravili su racionalnu odluku temeljenu na tadašnjim potrebama svoje momčadi iako su postojali zdravstveni upitnici.
Jedini problem s tom odlukom je što su preskočili najvećeg u povijesti zanemarivši zdravstvene probleme čovjeka na kojem su planirali budućnost franšize.
Sam Bowie o liječničkom pregledu u Portlandu prije drafta 1984.: “Još uvijek se sjećam jednog malog čekića kojim su mi udarali lijevo koljeno i ja bih rekao da ne osjećam ništa. Ali duboko u sebi znao sam da boli. Ako se ono što sam napravio može nazvati laganje i krivim postupkom, na kraju dana, kada imate obitelj i voljene koji vas trebaju učinio sam ono što bi učinio svatko od nas.”
“Ponosan sam na svoju karijeru. Na kraju krajeva nepobitna činjenica je ovo: Sam Bowie je izabran na draftu ispred Michael Jordana i to je ono što morate prihvatiti.”
Ray Patterson pobijedio u bacanju novčića, a Portland je napravio jedini logičan potez i to je ono što je teško prihvatiti, samo pitajte fanove Trail Blazersa.