Kako se ”Vinsanity” zamalo nije dogodio?

Svi dobro znamo kako je na All-Star natjecanju u zakucavanju Vince Carter 2000. godine digao publiku na noge. Taj nevjerojatni performans teško kad da će se ponoviti, a zamalo je imao veliku šansu da ne ostane zapisan na stranicama povijesti. Evo i detalja kako se to dogodilo.

U to vrijeme, nije baš bilo puno poveznica između dobre košarke i Kanade. Izuzetak je bio, sad već legenda, Steve Nash, koji je bio umjetnik s loptom i glavni arhitekt kreiranja igre. Zatim je došla 1998. godina. i Toronto Raptorsi su na Draftu od Warriorsa uzeli materijal za stvaranje povijesti – poznatog „Vinsanityja“, poznatijeg još i kao „Air Canada“ ili „Half-Man, Half-Amazing.“ Tog dana kanadska košarka se dignula u visine, doslovno gledajući. Carter je možemo reći, pola svoje karijere i života proveo iznad obruča, stvarajući trikove i zakucavanja kakve smo mogli vidjeti samo u Space Jamu. Svakim novim zakucavanjem, povećavala mu se popularnost te je svako lokalno dijete imalo svog novog „najdražeg igrača“, a odrasli obožavatelj Raptorsa koji je navijao u casual stilu, postao je zagriženi die-hard obožavatelj.

Gledajući današnju ligu u globalu, vidi se značajan utjecaj Cartera. Andrew Wiggins, Anthony Bennett, Cory Joseph, Dwight Powell, Kelly Olynyk i Tristan Thompson svi dolaze iz Toronta. Tu su i Andrew Nicholson, Nik Stauskas, Robert Sacre, Trey Lyles i Tyler Ennis koji zaokružuju Kanađane odrasle u duhu Cartera. Neki fanovi se još uvijek ne mogu pomiriti s njegovim odlaskom iz New Jerseyja 2004. godine, ali da Carter nije proveo šest sezona u dresu Raptorsa, Toronto ne bi bio domaćin ovogodišnjeg All-Star vikenda. S vremenom, te rane će zacijeliti. Liga i navijači su sretni što takva „hodajuća institucija“ još uvijek igra, noseći na leđima 39 godina, osam nastupa na All-Star utakmici (2002. nije nastupio zbog ozljede), šest fantastičnih godina u Raptorsima, pet također dobrih u Netsima i nekolicinu u Orlandu, Phoenixu, Dallasu. Trenutačno broji nastupe u dresu Memphisa.

Kruna Vinsanitiyjeve karijere je taj famozni, epski, briljantni Dunk Contest 2000. godine. Te noći, buka i galama publike unutar Oakland Arene se mogla čuti i u Alcatrazu. Da su tad postojale, društvene mreže bi se sigurno srušile od previše objava o njegovom famoznom zračnom „chef-d’oeuvre“ zakucavanju. Ali, mnogi nisu bili ni svjesni da se te večeri, prije svega moglo dogoditi i nešto neočekivano. Carter se zamalo nije pojavio u Oakland Areni.

Carter tvrdi: „Toliko je bilo kontroverzi oko našeg dolaska u Oakland. Naš vozač koji me je trebao tamo odvesti se nije pojavio. Tako da smo morali stopirati, a put nije bio kratak jer smo išli od našeg hotela u San Franciscu do dvorane u Oaklandu. Naravno, posljedica je da smo Tracy McGrady i ja zakasnili.”

Carter je trenirao svoja zakucavanja skoro mjesec dana prije nastupa na All-Star vikendu, sa svojim rođakom i suigračem McGradyjem. Ali, u noći natjecanja, Carter je odlučio izostaviti sve što su njih dvojica do tad uvježbali. Umjesto toga, zakucavao je s čistim instinktom te kreativnošću koja mu se u tom trenutku činila najboljom. Odluka se u najmanju ruku, isplatila. Da, pobijedio je, a McGrady, Steve Francis, Jerry Stackhouse, Ricky Davis i Larry Hughes su skupa s publikom gledali u nevjerici. „Dobio sam priliku ispuniti svoj san. Naravno, igrati u NBA ligi je iznad i izvan svega, ali moj san je također bio i sudjelovanje u najboljim zakucavanjima. Moći pobijediti i držati trofej visoko gore… visoko gore, rukujući se s Davidom Sternom – sve su te stvari zapravo došle na uživanje. I to je bilo najbolje“, objašnjava Carter.

Svima nam je te večeri poručio poznato: „It’s over, it’s over!“ Te večeri, svi su htjeli biti Vince Carter.

Izvor: SLAMonline