Na tronu može biti samo jedan.
Za neke NBA organizacije, izbor je veoma jasan. Njihov najbolji igrač je još uvijek u svom primeu, bilježi sjajne brojke i predstavlja pravog lidera na terenu dok obavlja posao u maniru tako da ga je lako okružiti komplementarnim talentima. Međutim, ne nalazi se svaka ekipa u toj kategoriji. Nekada je slučaj da glavni stub franšize tek treba postati primarna opcija.
Čak i najsretnije ekipe koje imaju nekoliko opcija na rosteru, moraju istaknuti budućeg vođu. Bez obzira koliko talenta popunjava dubinu ekipe, jedan čovjek mora istupiti kao ključni dio oko koga će se sve graditi.
U prošlom dijelu ovoga serijala dotaknuli smo se deset ekipa, a sada vam donosimo nastavak…
Houston Rockets: James Harden
Sve što Houston Rocketsi učine u napadu na sebi ima pečat Jamesa Hardena.
Prema statističkim podacima s NBA.com, samo deset igrača je u prosjeku bilježilo više dodira s loptom po utakmici od njega, što ne bi bilo impresivno da svaki od njih nije na poziciji playmakera. Ista stvar dolazi pod svjetla reflektora kada gledamo prosječno vrijeme po posjedu, samo što u tom slučaju Harden zauzima 12. mjesto, odmah iza jedanaest voditelja igre svog tima. Zbog činjenice da je bradati šuter sjajno adaptiran na prevođenje lopte te dvostruku ulogu prvog šutera ekipe ili redatelja napada, ostatak rostera Rocketsa može izgledati drugačije. Mogu si priuštiti Patricka Beverlyja kao netradicionalnog playmakera koji je specijalist za obranu i spot-up šuteve. Moguće je napredovati s 3&D igračima ako se pridruže Hardenu na krilima.
U Houstonu bi svakako preferirali da Harden pokaže neki angažman na defenzivnom kraju terena (što je sada vjerojatno manje zastupljeno s obzirom na preuzimanje ekipe od strane Mikea D’Antonija, zakletog neprijatelja obrane i svega što ona predstavlja), ali mogu si dozvoliti život s njegovim manama jer je njegova napadačka igra baš toliko dobra.
Koliko dobra? Prema oficijelnoj statistici lige, završio je proteklu sezonu na četvrtom mjestu u generalnom poretku unatoč plasmanu u crvenoj zoni zbog svoje obrane.
Indiana Pacers: Paul George
Paul George zna baš koliko je bitan za Indiana Pacerse. Vrlo je očito, kad god govori o svojim liderskim sposobnostima, kao što je bio slučaj krajem lipnja u razgovoru o Larryju Birdu s Nateom Taylorom ispred IndiStar.com:
„Sretan sam što mi ne dozvoljava da protratim svoje godine. Mislim da Larry i ostatak front officea pokazuju koliko žele da se vratimo u finale konferencije ovim potezima u ljetnoj pauzi. Radujem se putu ispred nas. Sklapaju odlične talente u ekipu oko mene da bi mi pomogli u našem naumu – krajnji cilj je naslov prvaka.“
George čvrsto vjeruje da je on glavni dio slagalice u Indiani i potpuno je u pravu – „sastavljaju talente oko mene“ otkriva to bolje nego bilo što drugo.
Njegove defenzivne sposobnosti i upravljanje loptom svakako pomažu Pacersima da rade na višem nivou, a administracija radi ubrzan posao na sklapanju prave formule za uspjeh. Jeff Teague, Monta Ellis, Myles Turner i ostali su veoma bitni za krajnji ishod, ali George je jedini vitalni organ.
Los Angeles Clippers: DeAndre Jordan
Los Angeles Clippersi su jedna od malog broja ekipa bez jasno izražene ključne figure na prvi pogled. Moguće je napraviti uvjerljive argumente za svakog od članova njihove Velike Trojke, no DeAndre Jordan se ističe, pa barem za nijansu po defaultu.
Chris Paul je najbolji igrač na rosteru, tu nema dileme, još uvijek dominantan kao jedan od elitnih playmakera u ligi. Njegova sjajna kontrola tempa igre i mogućnost da izvede doslovno svaku moguću akciju, dovode Clipperse redovno među kandidate za vrh Zapadne konferencije.
No, njegov ugovor sadrži opciju ranijeg okončanja suradnje nakon ove sezone i trenutno ne postoje garancije da će ostati na Zapadnoj obali. S druge strane, koliko god talentiran Blake Griffin bio, postoje dvije velike brige: krilni centar je podložan ozljedama – prošle sezone je odigrao samo 35 utakmica nasuprot 67 u sezoni prije. Uz to, proteklih mjeseci je bio tema trade glasina, te iako su se sve pokazale kao neistine ipak su izmamile uzrečicu ‘gdje ima dima ima i vatre’.
To nam ostavlja Jordana.
Centar je najmanje talentirani član ovog tria, no ipak je dominantan na svojoj poziciji i zaslužuje ozbiljno razmatranje u izboru za titulu najboljeg defenzivnog igrača, s obzirom na njegove skakačke rekorde u sezonama 2013-14 i 2014-15, te drugo mjesto iza Andrea Drummonda u protekloj. Pored toga, pod ugovorom je duže od ostale dvojice – ne može postati slobodan igrač osim ako ne iskoristi igračku opciju za sezonu 2018-19.
Los Angeles Lakers: Brandon Ingram
Popunjavanje praznine nastale odlaskom Kobeja Bryanta neće biti jednostavan zadatak, te samo nekoliko igrača iz rostera Los Angeles Lakersa imaju sposobnosti za to.
Jordan Clarkson i Julius Randle su pokazali u bljeskovima da postaju solidni NBA starteri –prvi nešto više od drugog – ali niti jedan od njih nema potrebnu zvjezdanu moć. D’Angelo Russell se poboljšavao kroz svoju rookie sezonu, ali od njega još uvijek nismo vidjeli ono najbolje, te još nije jasno kako će se dokazati kao startni organizator igre novom sistemu i pod pritiskom.
Brandon Ingram je posljednja opcija, ujedno je i mladić iz ove skupine s najvišim plafonom. Talentiran kao Russell, možda, ali devetnaestogodišnji produkt Duke Univerziteta se nalazi na stepenici iznad, čak i dok se bori s nedostatkom težine za NBA razinu.
Russell može postati jedan od najboljih igrača u ligi na svojoj poziciji; Ingram može postati jedan od najboljih igrača u cijeloj ligi. Tu povlačimo crtu i to je razlog zbog kojeg Lakersi trebaju graditi ekipu oko njihovog najnovijeg mladog grla.
Memphis Grizzlies: Mike Conley
Marc Gasol je zvijer na oba kraja parketa, te bi mogao olakšati breme koje nosi novi trener David Fizdale, sa svojim poznavanjem osnova igre. Ekipa se uzdiže iznad svojih realnih mogućnosti s njim na terenu i veoma je lako graditi ekipu oko njega. S druge strane, napunio je 31 godinu i pretrpio je nekoliko veoma teških ozljeda u prethodne tri sezone. Sličnost u godinama radi protiv Zacha Randolpha, bez obzira na popularnost tridesetogodišnjaka i bezvremensku prirodu njegove post igre.
Chandler Parsons još nije na toj razini, iako posjeduje talent potreban za ulogu ključnog igrača. Njegovi problemi s koljenom svakako ne doprinose tome, kao ni potreban proces akomodacije na novu sredinu, suigrače i sistem.
Metodom osipanja, jedini izbor koji nam ostaje jeste Mike Conley. Ipak, tko bi drugi mogao biti nego čovjek s najvećim ugovorom u povijesti NBA lige?
Conley nije samo istinski pripadnik playmakerske elite u NBA, nego ga i njegov mentalitet kao i kvaliteta rješenja čine nezamjenjivim članom ovog tima. Njegove brze ruke i kockarska narav ne mogu biti tako lako zamijenjeni na defenzivnom kraju, što možemo prepisati i na ofenzivni učinak.
Miami Heat: Hassan Whiteside
U skladu s odlaskom Dwyanea Wadea u njegov rodni grad i Chicago Bullse, Heat traži novi lice franšize. Budući da je Chris Bosh završio svoju karijeru na jugu Floride, te da Goran Dragić jednostavno ne posjeduje dovoljno zvjezdanog sjaja, defenzivni centar je očit izbor.
Miami Heat je sada ekipa Hassana Whitesidea.
„Nastavio je sa svojim generalnim razvojem, radio je na kondiciji i povećanju snage, s očuvanjem trenutne težine i fleksibilnosti“, rekao je trener Heata Erik Spoelstra.
„Svakako da će sada moći prihvatiti više minuta, odgovornosti, utakmica, što je drugačija vrsta treninga od one u teretani.“
Mogućnosti Miamija na Istoku sada leže na njegovim širokim ramenima. Naravno, mora prihvatiti svoju ulogu kao igrač s maksimalnim ugovorom i novi lider, usporedo s nastavkom svog razvoja prije svega u defenzivnom smjeru a onda i doprinositi na svakom polju.
Milwaukee Bucks: Giannis Antetokounmpo
Bez obzira na to koliko intrigantnih igrača Milwaukee Bucksi imaju – Khris Middleton, Thon Maker i Jabari Parker, vama se obraćam – franšiza je vezana za Giannisa Antetokounmpoa, posebno sada kada je pokazao da se na njega može ozbiljnije računati na više načina.
Ključni šraf će uvijek biti netko tko je glavna tema među administracijom ekipe, a to je uvijek škakljiva stvar kada se spomenuti igrač ponaša previše tradicionalno. Da je Antetokounmpo ostao na krilu, bili bi mu potrebni silni šuteri da pokriju taj njegov nedostatak te playmakeri koji neće često imati loptu u rukama ali su potrebni tu da popune rupu na poziciji.
Ali ovaj eksperiment s vođenjem cijelog showa je bio toliko uspješan da je to sada primarni plan igre Bucksa u novoj sezoni. Sve ide u korist toga da Bucksi grade ekipu oko Giannisovih jedinstvenih talenata, što nam govori potez angažiranja spot-up prijetnje poput Matthewa Dellavedove i prebacivanje fokusa na playmakere s manjim brojem posjeda.
Franšiza će ići daleko koliko i Greek Freak, što je pozitivna stvar jer on cilja na zvijezde.
Minnesota Timberwolves: Karl-Anthony Towns
Niti jedna ekipa nema toliko vrhunskih prvih rješenja kao Minnesota Timberwolvesi. Većina franšiza bi trčeći i širokim zagrljajem dočekali bilo koga od grupe: Andrew Wiggins, Karl-Anthony Towns, Zach LaVine i Kris Dunn, pa čak možda i Ricky Rubio. U nekim okolnostima i Gorgui Dieng, vjerojatno.
No, Wolvesi pod svojim krilima imaju sve njih, uključujući posljednja dva dobitnika nagrade Rookie of the Year (Wigginsa i Townsa).
U pokušaju da ovo učinimo jasnijim, okrenimo se još jednom statistici s NBA.com koja nam pokazuje akumuliran prosječan indeks korisnosti timu u protekloj sezoni:
- Karl-Antony Towns, [83]
- Gorgui Dieng, [67]
- Ricky Rubio, [54]
Wigginsa, kao što vidimo, nema nigdje blizu vrha, što je razumljivo kada u obzir uzmemo to da je pogrešno postavljen u ulogu vodećeg scorera u ranoj fazi svoje karijere. Postoji i malena sumnja da će mu ikada ta uloga u potpunosti odgovarati. Činjenica je da nije uspio ostati efikasan pored većeg akcenta na obranu, mada ni taj segment njegove igre nije još toliko konzistentan. Pokazao je bljeskove buduće zvijezde, ali je definitivno podređen Townsu koji ima još više potencijala.
Isto možemo reći i za LaVinea, koga defenzivne muke zadržavaju u napadačkom segmentu. Dunn nije na ovoj listi jer je prošle godine igrao za Providence, ali bitno je spomenuti da prisustvo njega i Rubia otežava isticanje za bilo koga od njih dvojice.
Towns je u svojoj premijernoj sezoni pokazao dovoljno da ispliva kao ozbiljna All-Star prijetnja i budući MVP kandidat. Jednoglasno izabrani dobitnik nagrade Rookie of the Year nije samo ključni kotačić Timberwolvesa; on je jedan od najboljih stubova ekipe u cijeloj NBA.
New Orleans Pelicans: Anthony Davis
Da li je potrebno objašnjenje?
Anthony Davis je sadašnjost i budućnost New Orleans Pelicansa. Iako je s franšizom tek četiri godine, mogli bi reći da je i njihova prošlost.
Osim ako Golden State Warriorsi nisu spremni ponuditi Stephena Curryja ili Kevina Duranta, u ligi vjerojatno ne postoji igrač zbog kojeg bi se Pelicansi odrekli Davisa. Iskreno, njegove 23 godine bi učinile povlačenje obarača u imaginarnom Curry/Davis tradeu veoma teškim.
U New Orleansu se sigurno nadaju da će Buddy Hield postati dostojan izazivač za titulu glavnog kotačića lige. Potreban im je Jrue Holiday u All-Star izdanju prije ozljede i to što brže, a ne bi im smetao ni poneki neočekivan istup nedokazanih igrača poput E’Twauna Moorea i Solomona Hilla.
Ipak, ovo je Davisov tim i tu nema rasprave.
New York Knicks: Carmelo Anthony
Centralna figura New York Knicksa bi svakako trebao biti Kristaps Porzingis, no predsjednik tima Phil Jackson i ostatak front officea štite svoje oklade od rizika.
Potpisivanje Joakima Noah na onako unosan ugovor, nakon njegovih ozljeda i poprilično velike udaljenosti od nekadašnjih predstava u MVP-spekuliranoj sezoni, nije baš znak povjerenja u razvoj visokog Latvijca. Porzingis će se vremenom uljuljkati na poziciju centra u modernoj NBA, ali davanje tolike svote novca Francuzu garantira da će mladi zalog Knicksa većinu vremena provoditi na četvorci, barem u ovom stadiju svoje karijere. Dodavanjem Noaha i Derricka Rosea na roster, lopta neće previše vremena provoditi u njegovim rukama; jednostavno postoji previše usta za nahraniti.
U krajnjem slučaju, potezi u ljetnoj pauzi odaju dojam da se administracija odlučila uslužiti Carmela Anthonyja – koji je glava i rep franšize još od svog prisilnog napuštanja Denvera – tako da će ga konačno sačuvati od najveće količine posla. Ekipa je angažirala legitimnog kreatora i centra čija najbolja vještina vjerojatno jeste pas, sačuvali su kakvu-takvu obranu iza njega i oslobađaju Carmela pretjerane odgovornosti jer više nije jedino potvrđeno ime u cijeloj ekipi.
Vrijeme je za predavanje štafete u Velikoj Jabuci, ali New York još uvijek to ne prihvata.