U nedjelju navečer Kobe Bryant je zaspao kao treći strijelac u NBA povijesti, prestigavši živu legendu i po mnogima najboljeg košarkaša ikada, Michaela Jordana. Iako Kobe još treba uhvatiti dvojicu legendi ispred sebe (Karl Malone i Kareem Abdul-Jabbar) kako bi postao najbolji strijelac svih vremena, sama činjenica da je prestigao igrača s kojim su ga mnogi uspoređivali i u usporedbi s kojim su ga smatrali nedoraslom polu-uspjelom kopijom bit će dovoljna da Kobeu izmami poznati smiješak na lice. Nakon svega što je Kobe prošao u svojoj karijeri koja traje već devetnaest godina, čudno je prisjetiti se početaka i bizarnog drafta 1996. godine gdje je bio tek 13. izbor Charlotte Hornetsa. Iako je te godine odabrano puno briljantnih igrača (osim Kobea tu su bili među ostalima i Allen Iverson, Steve Nash i Ray Allen), Kobe se s punim pravom može smatrati najboljim među njima. Odgovorni u Charlotteu se i danas vjerojatno lupe šakom u čelo kad pomisle da su Lakersima dali letećeg srednjoškolca i buduću superzvijezdu za solidnog Vladu Divca koji je bio sjajan igrač i solidan NBA centar, ali daleko od Bryantovog potencijala. I dok je Vlade pokazao ono što je i tako pokazivao svoju cijelu karijeru, Kobe se savršeno uklopio u Los Angeles i činilo se da mu svjetla reflektora, koja su znala zdrobiti samopouzdanje tolikim igračima prije njega, zapravo više služe kao hrana za doradu i poboljšanje ionako već solidne igre. Od svog prvog koša za Lakerse, pa do nedjeljne pobjede protiv Minnesote, bio je to doista fascinantan put koji nije uvijek bio lak.
Kobe je došao u dobro posloženu momčad u kojoj su igrali Shaq, Nick Van Exel, Eddie Jones, Robert Horry, Byron Scott i Derek Fisher. Nakon 56 pobjeda u regularnoj sezoni i relativno lakog obračuna s Portlandom u prvoj rundi doigravanja, Lakersi su pali od tada super jakog Utah Jazza predvođenog Maloneom i Stocktonom. Iako Kobe nije imao posebno dobru rookie sezonu u statističkom smislu (7,6 koševa za 15,5 minuta), postao je tada najmlađi NBA debitant (kasnije su ga prestigli Jermaine O’Neal i Andrew Bynum), kao i najmlađi starter u NBA povijesti (18 godina i 158 dana). Osim toga, ostat će upamćena njegova prva utakmica protiv Jordana. Kasnije, kako Jordan bude stario a Kobe rastao u jednu od vodećih NBA zvijezda novog milenija, ovakve predstave će postati više pravilo nego iznimka.
Naznake onoga što dolazi Kobe je pokazivao u svoje prve tri NBA sezone, da bi potpunu igračku afirmaciju doživio dolaskom Phila Jacksona na trenersku klupu Lakersa. Phil je jako dobro znao da ima čast trenirati momčad u strahovitom usponu, s tada najdominantnijim centrom lige O’Nealom i „Jordanom u nastajanju“ Kobejem. U svojoj prvoj sezoni pod vodstvom Jacksona, Kobe se prometnuo u elitnog beka-šutera koji može podjednako kvalitetno igrati na obje strane parketa, a završio je kao najbolji asistent (ne igra timski? Ha!) i kradljivac lopti (ne igra obranu? Ha ha!) u momčadi. Kao da to nije dovoljno, bilježio je preko 38 minuta u prosjeku, a u sedmoj utakmici doigravanja protiv tada izuzetno moćnog Portlanda (sa Sabonisom, Pippenom, Damonom Stoudamireom, Schrempfom i eksplozivnim Bonziejem Wellsom) pokazao je da može na svojim leđima odnijeti momčad do pobjede. Na kraju se pokazalo da je serija protiv Blazersa bila najteži test na putu do prvog naslova za trio Jackson – Kobe – Shaq.
Iduće sezone činilo se da će Lakersi imati vrlo trnovit put do obrane naslova. Philadelphia s Iversonom je snažno krenula u sezonu, a na Zapadu su prijetili snažni Spursi s Duncanom, iskusni Blazersi i mladi i poletni Sacramento koji je okupio sjajnu momčad s Webberom, Divcem i Bijelom Čokoladom Jasonom Williamsom. Međutim, u polufinalu Zapada Lakersi su ih pregazili kao plitak potok, a Kobe je bio posebno inspiriran u četvrtoj utakmici u neprijateljskoj ARCO Areni. Vrijedi naglasiti – tad mu je bilo tek 22 godine. Na kraju su se prošetali do drugog naslova prvaka zaredom izgubivši samo jednu utakmicu u cijelom doigravanju, onu prvu u finalu protiv Philadelphije zahvaljujući briljantnom Iversonu.
Nakon što su Lakersi odigrali još jednu sjajnu sezonu 2001./2002. i opijeni svojom moći pomalo bahato ušli u finale Zapada protiv zahuktalih Sacramento Kingsa, većina je mislila kako će momčad iz glavnog grada Kalifornije opet biti topovska hrana za aktualne prvake. No, umjesto kamilice vidjeli smo pravi rat na parketu i jednu od najboljih serija doigravanja u NBA povijesti. Iako su se Kobe i Shaq izmjenjivali kao vodeći strijelci od utakmice do utakmice, Kobe je bio posebno nadahnut u prvoj, četvrtoj i sedmoj utakmici. Lakersi su u toj seriji dobili prvu i sedmu utakmicu u gostima protiv momčadi koja je cijele sezone izgubila samo pet utakmica kod kuće. Nakon teške bitke za Zapad, New Jersey Netsi su lako pali u četiri utakmice – nije im mogao previše pomoći ni veliki Jason Kidd.
Sljedećih sezona Kobe je ušao u najbolje godine svoje karijere i igrao je briljantno, ali to nije bilo dovoljno za novi naslov za Lakerse. Bilo je tu svega – ludih serija od 40 i više poena, prepucavanja s Iversonom, borbe s Jordanom na All Star utakmici uz srušeni rekord u pogođenim tricama protiv Seattlea, no bez konačne nagrade. Nije pomoglo ni skupljanje atomske momčadi u sezoni 2003./2004. s možda ponajboljom petorkom u povijesti košarke (Payton-Kobe-Fox-K. Malone-Shaq), koja je iznenađujuće pala u finalu protiv Detroit Pistonsa. Iako su Pistonsi sjajno proučili Kobejevu igru i dobro ga branili cijelu seriju, ipak je imao svoj veliki trenutak.
Uslijedilo je loše razdoblje za Bryanta i Lakerse. Kobe je statistički možda igrao ponajbolje sezone života, no nije bilo suđeno osvojiti još ponešto. Lakersi su bili u neredu – Jackson je otišao pa se vratio, nazvavši u međuvremenu Kobea „nemogućim za treniranje“, momčad je 2005. propustila doigravanje prvi put u 10 godina, a Kobe se preko novina svađao s Paytonom i Rayem Allenom. Kad je bio igrački sasvim unutra, bio je stroj za koševe: u ovom razdoblju bio je gotovo nezaustavljiv, a posebno će ga pamtiti navijači Dallasa i Toronta, kad je zabio 81 koš i time postao drugi po zabijenim koševima u jednoj utakmici u NBA povijesti, iza nedodirljivog Wilta i njegove stotke. Osvojio je naslov najboljeg strijelca lige s 35,4 koša u prosjeku, peti u povijesti s preko 35, ali ni to nije bilo dovoljno za značajniji uspjeh u doigravanju. Usprkos sjajnom Bryantu koji se borio zubima i noktima kako bi zadržao Lakerse u igri, Sunsi su te godine ipak bili bolji zahvaljujući nevjerojatnom Nashu.
U iduću sezonu Bryant ulazi s novim brojem na dresu, popularnu osmicu zamjenjuje brojem 24, ali ne mijenja stare navike. Na njegovu žalost, ne mijenjaju ih ni Lakersi. Nakon još jedne toplo-hladne sezone Nashovi Sunsi ponovo izbacuju Lakerse iz doigravanja s laganih 4-1. Tog ljeta Bryant je potpuno poludio, bijesan što troši najbolje godine karijere u osrednjoj momčadi, i postavio je ultimatum Lakersima: ili mi dovedite pomoć s kojom se mogu boriti za naslov, ili me mijenjajte! Na kraju je dobio pomoć u obliku španjolskog centra Pau Gasola, a odgovorio je ponajboljom sezonom karijere i MVP naslovom. Tim povodom rekao je: „Bio je to dug put. Vrlo sam ponosan što predstavljam ovu organizaciju i ovaj grad.“ Usprkos sjajnoj sezoni i 57 pobjeda u regularnom dijelu, kao i raspoloženom Bryantu koji je pokušavao sve što je mogao, Boston Celticsi s velikom četvorkom Rondo-Allen-Pierce–Garnett su ipak bili prejaki. Nagodinu je, međutim, sve sjelo na svoje mjesto. Lakersi su protutnjali sezonom zabilježivši fantastičnih 65 pobjeda, a Kobe je bio tipično „svoj“ s gotovo 27 koševa u prosjeku. Kao šlag na kraju, počastio je New York Knickse još jednom predstavom za pamćenje. Nakon snažne igre u doigravanju u kojem su ih ozbiljnije nagazili samo Houston Rocketsi (pobjeda 4-3), konačno su stigli do naslova pobjedom u pet utakmica protiv nedoraslog Orlanda s nadolazećom zvijezdom Dwightom Howardom. Kobe je predvodio momčad s prosjekom od 32,4 koša, 7,4 dodavanja i 5,6 skokova, zasluživši naslov MVP-a finala.
Nagodinu je Bryant pomalo usporio i svi su se pitali otkud takve prosječne predstave za njegove standarde, međutim razlog je postao očit kad je objavljeno da je cijelu sezonu na vlastiti zahtjev igrao s frakturom kažiprsta desne, šuterske ruke. Usprkos ozljedi, Kobe je ipak bio sposoban i za ovakve stvari, nakon čega je izjavio da mu je to najsretniji šut u karijeri. Polu-zdravi Bryant je nastavio vući Lakerse kroz sezonu, postavši usput najbolji strijelac u povijesti Lakersa i najmlađi igrač s 25 tisuća koševa (31 godina i 151 dan). Nakon osiguranog prvog mjesta Zapada, Lakersi su relativno lagano riješili mladi Oklahoma City Thunder i Utah Jazz, da bi osigurali veliko finale pobjedom protiv Nashovih Sunsa. U velikom finalu čekali su ih stari „prijatelji“ Celticsi, no ovaj put Bryant je bio odlučan ne dopustiti novi poraz svoje momčadi. U jednoj od najboljih finalnih serija ikad, Lakersi su izborili veliku pobjedu 4-3, uz veličanstvenu Kobejevu predstavu u ključnim trenucima sedme utakmice, usprkos šutu 6-24. Nakon što je po drugi put proglašen MVP-jem finala, izjavio je da mu je taj naslov 2010. godine donio najviše zadovoljstva.
Nakon što su u 2011. godini propustili osvojiti naslov treći put zaredom kad su ih pomeli budući prvaci Dallas Mavericksi, započeo je strmoglavi pad Lakersa. Dio krivice snose odgovorni ljudi kluba iz Los Angelesa (davanje hrpe izbora na draftu za dotrajalog Nasha, dovođenje Howarda samo na jednu sezonu), ali većim dijelom je krivo Kobejevo tijelo, koje ga je počelo izdavati nakon bezbroj košarkaških bitki u kojima je sudjelovao (prvo puknuće Ahilove tetive, zatim puknuće ligamenata koljena). Današnji Lakersi nisu ni sjena šampionskih momčadi s početka milenija, ili otprije 5-6 godina. Jedina njihova poveznica je uporni Kobe koji želi završiti karijeru pod svojim uvjetima u klubu u kojem je i započeo svoj profesionalni put – put ispunjen rekordima kojih je previše da bismo ih ovdje sve spomenuli. Konačan sud o Bryantu kao košarkašu i sportašu još je prerano donijeti, ali jedno je sigurno: Kobe Bryant je jedan od najvećih košarkaša ikad, poseban je i jedinstven – bez obzira na usporedbe s Jordanom. Možda su stalne debate i usporedbe s najboljim koji je ikad igrao ovu igru konačno priznanje jednoj velikoj, velikoj karijeri.