U trenutku pisanja ovog teksta, prošlo je točno 1352 dana otkako je momčad Oklahoma City Thundera poražena od strane “Velike trojke“ Miami Heata u petoj, i zadnjoj, utakmici NBA finala. Bio je to njihov prvi nastup u velikom finalu od selidbe u Oklahomu i, unatoč porazu, predstavljao je (ili je barem trebao predstavljati) uvod u blistavu budućnost ove mlade i talentirane skupine igrača predvođenih 23-godišnjacima Kevinom Durantom i Russellom Westbrookom. Ti momci su trebali skinuti s trona družinu LeBrona Jamesa, uspostaviti svoju dinastiju i gospodariti NBA ligom barem jedno desetljeće. Bilo je samo pitanje vremena, pitanje trenutka kad će podići prvi u nizu Larry O’Brien trofej.
Evo, tisuću tristo pedeset i dva dana kasnije, još uvijek čekaju. Po završetku prethodne sezone je otpušten trener Scott Brooks koji je odgajao njihove dvije najblistavije zvijezde i kojeg su oni toliko voljeli, ali koji je im je, poput pretjerano privržene majke, davao puno više nego što je trebao. Napadi su se vrtjeli skoro pa isključivo za njih dvojicu, a ostali igrači su “ćoškarili“ i promatrali. To je njihovu igru činilo monotonom i predvidivom. U travnju 2015. je na njegovo mjesto došao Billy Donovan, čovjek koji je zanat učio u Kentuckyju kao asistent legendarnom Ricku Pitinu, da bi poslije izgradio vlastitu reputaciju kao glavni trener Florida Gatorsa. U njegovim momčadima se vidjelo sve što biste očekivali od jednog Pitinovog štićenika – luđački pressing tijekom cijele utakmice, puno ukradenih lopti i kontranapada te nesebična igra u napadu. Donovan je kroz svoju dugu i uspješnu karijeru na Floridi povremeno modificirao i modernizirao te postulate, pa je, kao veliki zaljubljenik u naprednu statistiku i analitiku, shvatio da je najefikasniji način napadanja visoki centralni pick ‘n’ roll koji znatno širi reket i ostavlja prostor za prodore s loptom i šuteve za tri poena nakon kick-out dodavanja.
Ljubav prema analitici mu je zajednička sa Samom Prestijem, generalnim menadžerom Thundera koji uopće nije ni pomišljao na nekog drugog kao zamjenu za Brooksa. A zašto i bi? Donovanov CV i način treniranja je djelovao kao panacea za boljke Gromova. Trebao im je upravo netko tko će izbaciti silne izolacije i 1 na 5 košarku te naučiti (ili bolje rečeno, natjerati) igrače da se brže rješavaju lopte i da stvaraju prostor jedni za druge. Ali kako promijeniti mentalitet ekipe koja zna samo jedan način igranja? Kako doći u ekipu – u kojoj realno i ne možete biti najveći mogući autoritet jer ste ipak rookie trener, a još k tome, u svlačionici imate dva superstara – i reći im da moraju iz srži promijeniti svoj košarkaški identitet. Pogledajte samo što se događa Fredu Hoibergu u Chicagu.
Zbog toga još uvijek nismo vidjeli tektonske promjene u Oklahomi, a pitanje je i hoćemo li uopće. I dalje glavnu riječ vode iste figure: Westbrookova potrošnja ove godine iznosi 31,9% što je četvrta najveća brojka u čitavoj ligi (doduše, to je značajan pad od lanjskih astronomskih 37,2% kad je, zbog ozljeda Duranta i Sergea Ibake, doslovno bio one man show), a Durantova je porasla sa 28,5% na 30% što je dovoljno za deveto mjesto u ligi. Takva preraspodjela je djelomično i dobra, jer je Durant ipak znatno učinkovitiji napadač – efektivni postotak šuta iz igre mu je 57,4%, što je suludo visoko za nekoga tko igra na perimetru i još se k tome ne zove Stephen Curry. Kevin općenito igra sezonu na razini 2013/2014 kada je bio najkorisniji igrač lige. Iako zabija četiri poena po utakmici manje nego tada, čini to znatno efikasnije. Osim što je dodatno ispolirao svoju igru i postao još učinkovitiji strijelac, povećao je i prosjeke skokova, blokada i ukradenih lopti. Ostane li zdrav do kraja sezone i kroz doigravanje, on može biti prevaga u ključnim trenucima tijesnih utakmica.
S druge strane, Westbrookov efektivni postotak šuta iz igre je 49,1% što je manje od ligaškog prosjeka. Westbrook nikada nije bio naročito pouzdan skok-šuter; tricu ove sezone pogađa s katastrofalnih 29,6% uspješnosti što je otprilike na tragu njegovog prosjeka kroz karijeru, ali, istini za volju, nalazi druge načine za biti koristan. Svoje prepoznatljive silovite ulaze u sredinu sada koristi mnogo inteligentnije – dobar dio svojih karakterističnih pull-up dugih dvojki je zamijenio odlascima na obruč ili izbacivanjem lopte vanjskim šuterima. Brojke (često) ne lažu: lani je potezao najviše dugih dvojki iz driblinga u cijelog ligi (7,7 po utakmici) i pogađao ih mizernim postotkom od 39%, a ove godine je to srezao na vidno manjih 5,5 po utakmici što je rezultiralo i porastom efikasnosti na 43,6%. Kao što smo rekli, dio tih posjeda sada pretvara u odlaske na obruč, gdje u 57,6% slučajeva zabije koš, a ako ne zabije, onda je uglavnom fauliran. Ove sezone izvodi 7,2 slobodna bacanja po utakmici, što je određeni pad u odnosu na prošlu godinu, ali moramo uzeti u obzir kontekst: prošle godine je uglavnom igrao bez Duranta, pa je trošio puno više lopti.
Dakle, pozitivan utjecaj zvjezdanog dvojca na napade njihove ekipe je neosporan. Dapače, po napadačkom ratingu, upravo njih dvojica su na petom (Durant sa 113,0) i šestom (Westbrook sa 112,8) mjestu iza četiriju igrača Golden Statea. Reklo bi se da njih dvojica vrijede kao cijela jedna ekipa, ali nije to baš tako. Na parketu uvijek igrate protiv pet igrača i ako konstantno pokušavate prijetiti preko dva čovjeka, obrana će se prilagoditi. Pametne obrane će Westbrooku ići ispod svakog bloka zatvarajući mu putanje do obruča, moleći da ga se digne s pet-šest metara i ispali ciglu u tablu. Slati će Andre Robersonovog čovjeka da udvaja Duranta jer im se isplati riskirati ostaviti potpuno samog igrača koji čiste catch and shoot situacije (kada je najbliži protivnik udaljen barem dva metra) realizira s bijednih 25,8%. Kevin je vrhunski napadač koji se može nositi s bilo kojom obranom, ali ni on nije stroj. Kad-tad će se umoriti i tada će Oklahomi nestati konkretnih rješenja.
I laiku je jasno kako se ovi problemi teoretski daju riješiti – neka se igrači kreću, otvaraju, neka dodaju loptu i vrše konstantan pritisak na obranu. Ali kako to učiniti u praksi? Thunder je ove godine debelo zadnji (da, zadnji!) u ligi po broju ukupnih dodavanja s nevjerojatno niskih 263 ostvarenih po utakmici. S takvom igrom ne možete držati obranu na petama punih 48 minuta. Kada krene doigravanje i ekipe počnu sklapati specifične planove za svakog protivnika, Oklahomu će biti lako prokljuviti i dobrim dijelom predvidjeti. Predvidiv napad je loš napad.
Sad, da li je Donovan laik ili jednostavno nema s čim raditi? Van pameti je reći za čovjeka koji je u svojoj karijeri postigao toliko uspjeha da ne zna što radi. On je izvrstan stručnjak koji igru poznaje do njene srži ali sam mišljenja da ga koče dvije stvari: prvo, još uvijek se nije posve etablirao u svojoj momčadi i, drugo, na njegovom rosteru ima dosta sitnih mana koje se lako nagomilaju u jedan određeni hendikep. Već sam pominjao Robersonove famozne šuterske sposobnosti, ali nije da postoji neka bolja alternativa. Njegova neposredna rezerva je Anthony Morrow, šuterski specijalist koji je samo to – šuterski specijalist. Ne posjeduje nijednu drugu kvalitetu koja bi jamčila da ćete od njega dobiti dvadesetak minuta isplative košarke. U obrani uglavnom drijema, a nije dovoljno atletičan ni spretan s loptom da biste ga mogli koristiti kao ofenzivnog kreatora; tako da je upotrebljiv samo kao situacijski igrač, netko čije će prisustvo iza magične linije u određenim trenucima utakmice raširiti obranu i predstavljati potencijalnu opasnost. Tu je također i Dion Waiters koji osim povremene serije trica (koje se dogode valjda jedanput u 118 utakmica) ne donosi ništa što bi moglo biti od velikog značaja za širu sliku. Konačno, ispostavlja se da je dugotrajno najbolji izbor Roberson koji svojom agresivnom obranom ipak pravi neku razliku, što se za drugu dvojicu ne može reći.
Još jedna kritična pozicija je ona rezervnog niskog krila. Kada Donovan želi odmoriti Duranta ili ga gurnuti na četvorku kako bi zaigrali čisti smallball, na njegovo mjesto uskače Kyle Singler koji kroz karijeru šutira 37,4% za tricu ali je ove sezone na 33,3% što ga čini jedva podnošljivim igračem u napadu, a u obrani je praktički beskoristan. Nema snagu da se gura s NBA krilima, niti brzinu da trči kroz blokove za bjelosvjetskim bekovima. Osim njega, na ovom rosteru nema druge rezerve na toj poziciji i to je bitna mana ove ekipe koja će zasigurno biti razotkrivena u važnim utakmicama.
Što se tiče rotacije pod košem, ona je dosta dobra ali ne i odlična. Trenutni startni centar je mladi Steven Adams, koji svoju plaću zarađuje u obrani. Ima najbolji obrambeni rejting od svih Oklahominih igrača – ekipa prima 98,5 poena na stotinu odigranih posjeda kada je on na parketu, što je treća najbolja brojka među centrima cijele lige koji igraju barem 24 minute po utakmici. Tek su mu 22 godine, a već posjeduje istančan osjećaj za pozicioniranje u reketu i pokrivanje prostora. Nije elitan bloker (1,1 “banana“ po utakmici), ali svojim kretanjem tjera protivnike u pozicije iz kojih ne vole šutirati te je vrlo dobar u obrani pick ‘n’ rolla što je nedvojbeno najtraženija defenzivna vještina (uz zaštitu obruča, naravno) u modernoj košarci. Osim toga, kako sezona protječe, Adams se sve više uči ulozi finishera u napadačkom pick ‘n’ rollu kojeg najčešće vrti s Westbrookom. Količina takvih akcija za njega je još uvijek skromna – točno 116 ove sezone – ali ih realizira s prilično visokih 60,1% što nije na elitnoj razini ali pokazuje veliki prostor za napredak. Nastavi li raditi na tome, uz njegove izvrsne fizičke predispozicije, za koju godinu bi mogao postati izuzetno opasan po protivničke obrane.
Tu je, naravno, i čovjek koji je doveden sredinom prošle sezone u očajničkom pokušaju da se ekipi udahne malo svježine. Riječ je o Enesu Kanteru, centru koji ove godine ne igra obranu i zarađuje 16 milijuna dolara. Njegov obrambeni rejting je 106,7 što je neprihvatljivo za igrača koji igra poziciju koja je temelj svake obrane, i to još u ekipi koja se želi boriti za naslov. Kanter je fizički moćan igrač, visok je 210 centimetara i težak 111 kilograma što bi ga trebalo činiti potentnim obrambenim centrom, ali on većinu vremena izgleda nezainteresirano i uglavnom svoju energiju čuva za napad. U napadu, pak, mu se mora odati priznanje. Iako nema šuterski raspon koji bi raširio obranu, Kanter je iznadprosječan u skoro svim aspektima napada koji krase tradicionalne centre.
Šuteve iz klasičnog post-upa realizira s 50,0% što nije bajna učinkovitost po mjerilima suvremene analitike, ali je dovoljno da Turčina stavi na sedmo mjesto u ligi među igračima koji su uputili barem stotinu takvih šuteva (ukupno je 40 takvih igrača). Izvrsno koristi svoje snažno tijelo kako bi došao u povoljnu poziciju i potom vješto fintira svoga čuvara. Igra u postu jeste donekle fosil u današnjoj košarci, ali je uvijek dobro imati nekoga “parkiranog“ pod košem na koga se možete osloniti kada napad začepi. Vrlo dobar je i kao realizator iz pick ‘n’ rolla i pick ‘n’ popa, ali je vjerojatno najkorisniji kao netko tko svojoj momčadi osigurava nove posjede svojim napadačkim skokovima. Kada se pogleda suha brojka, teško da ćete ostati zapanjeni jer hvata samo 2,8 skokova u napadu po utakmici, ali je bitno naglasiti da to radi u tek nešto više od 20 minuta koliko provodi na parketu. Puno reprezentativnija je ona brojka koja kaže da Kanter hvata 15,8% svih dostupnih skokova u napadu (tu se ubrajaju svi šutevi koje promaši njegova ekipa dok je on na parketu), što je više i od jednog Andrea Drummonda koji važi super-potentnog ofenzivnog skakača. To je izuzetno važna vještina, pogotovo za jedan ustajali napad kakav je Oklahomin.
A sada pitanje za milijun dolara: gdje je nestao Serge Ibaka? Kongoanac je prije dvije godine igrao sezonu života, postavši legitimna treća opcija svoje momčadi. Šutirao je trice, razigravao, bio stup obrane i ključan element u jednom od najučinkovitijih napada u ligi. Upravo njegova evolucija iz prosječnog NBA startera u klasnog igrača je te godine Thunder učinila zastrašujućom silom i velikim kandidatom za naslov i upravo je njegova povreda netom pred finale Zapadne konferencije protiv Spursa okončala njihove nade. Prošle godine je muku mučio s ozljedama i njegova igra je patila. Ove godine je zdrav, ali igrom ni blizu one razine iz sezone 2013/2014. Ako ste gledali njihove utakmice (pogotovo one iz prvog dijela sezone), mogli ste primijetiti da je Ibaka često nevidljiv u napadu. Nije stizao na mjesta na parketu na kojima je trebao biti, propuštao je otvorene šuteve i često je po prijemu lopte razmišljao milisekundu dulje no obično – ta milisekunda je kao godina u svijetu vrhunske košarke i na napad Thundera je djelovala kao da ste zabili metalnu šipku među zupčanike satnog mehanizma. To je rezultiralo znatno smanjenom i krajnje nedefiniranom napadačkom ulogom za njega. Njegove omiljene trice iz kuta šutira dosta rjeđe nego prije (svega 71 ove godine, od čega 28 pogođenih), a i ukupni postotak šuta za tri poena mu je opao sa 37,6% na 34,6%. To znači da kada im se na parketu nalazi najčešće korištena petorka (Westbrook, Roberson, Durant, Ibaka, Adams), Thunder raspolaže s jednim elitnim šuterom izvana, jednim jedva iznadprosječnim i trojicom debelo ispodprosječnih. Možete misliti što to čini za floor spacing.
Od svih igrača Thundera, implementiranje novog sustava trenera Donovana je imalo najveći utjecaj na Ibaku, ali kako sezona odmiče izgleda kako Serge polako hvata konce. Uspije li se vratiti na razinu na kojoj je bio prije dvije godine onda može postati taj X factor koji će Oklahomu podići na razinu izazivača ravnopravnog sa Spursima i Cavaliersima.
Neminovno je da ekipa iz Oklahome ima igračku kvalitetu na kojem im mogu zavidjeti skoro sve momčadi iz lige. Naposljetku, imaju jednog od najboljih igrača generacije u liku i djelu Kevina Duranta oko kojeg se grade dinastije i bez kakvog je skoro nemoguće osvojiti naslov. Zadatak koji im predstoji je maksimiziranje tog talenta i dodatno poliranje sustava i vlastitog mentalnog sklopa. Prijelazni rok je gotov, sada im preostaje samo mogućnost rasta iznutra, a prostora za rast nedvojbeno ima. Ove godine su odigrali šest utakmica protiv triju najboljih ekipa u ligi (Golden State, San Antonio i Cleveland) i pobijedili samo jednu. Ako žele dokazati da se mogu nositi s tim momčadima moraju pokazati zube i zaigrati svoju najbolju košarku za koju su, siguran sam, još uvijek sposobni.