Kontrarevolucija

Netom što je šesta utakmica finala između Warriorsa i Cavaliersa završena pred novinare su zagrljeni i isprolijevani šampanjcem, kao da se vraćaju sa subotnjeg derneka, izašli trener Steve Kerr i njegov pomoćnik Alvin Gentry. Pored priča o emocijama nakon osvojene titule sjetili su se spomenuti i starog frenda iz Phoenixa, Mikea D`Antonija, koji je vjerojatno cijelu proteklu regularnu sezonu i playoff gledao negdje sa smiješkom na licu, gladeći brkove i i govoreći u sebi: „Rekao sam vam“.

„Recite Mikeu da je rehabilitiran, oslobođen optužbi“, izjavio je Gentry aludirajući na D`Antonijeve avangardne ideje dok je vodio Phoenix, a na čijim temeljima je izgrađena titula u Oaklandu. Titula u Arizonu nikada nije stigla, Knicksi i Lakersi kao projekt pod D`Antonijem su propali pa se iznad njegovog lika i djela nadvio crni oblak sumnje. Warriorsi su mu ipak dali razloga za satisfakciju.

Kerr se nadovezao na neke nove trendove u ligi: „Igra se mijenja u smjeru koji je Mike D`Antoni zamislio u Phoenixu. U napadu je cilj raširiti obranu, igrači na pozicijama 4 i 5 moraju biti sposobni šutirati i igra se brže. Mislim da su Mike i Steve Nash na puno načina utabali put Stephu Curryju, što će vam i Steph sam potvrditi“.

Ključna stvar za Warriorse u finalu dogodila se u četvrtoj utakmici protiv Cavaliersa kada je Kerr umjesto Andrewa Boguta u petorku instalirao Andrea Iguodalu. Golden State je na visinu i snagu Cavaliersa odgovorio brzinom i small ball petorkom koja je tada neizvjesno finale usmjerila u jednosmjernu ulicu. Ranjeni Cavaliersi nisu imali odgovora na 5 igrača koji mogu napasti driblingom, šutnuti i kreirati drugima, od kojih četvorica mogu igrati obranu protiv svih pet pozicija, a peti je Curry koji vas u napadu uništava s 55 pozicija.

(O small-ballu Warriorsa čitajte više u izvrsnoj kolumni kolege Milana Dakića)

Međutim, nisu Warriorsi prvi koji su uveli small ball revoluciju. Često zaboravljamo na razdoblje kada je ligom dominirao Miami sa svojom niskom petorkom u kojoj je Chris Bosh igrao peticu, a Shane Battier ili LeBron James četvorku. I Erik Spoelstra je svoj prvi prsten zaradio uvođenjem small balla. U finalu protiv Oklahome i nakon prve izgubljene utakmice Spoelstra je iz petorke izbacio Udonisa Haslema (do tada partnera Bosha na centru),  a Shane Battier je dobio priliku igrati u centarskoj liniji uz Bosha. Serge Ibaka Kendrick Perkins nisu imali šanse braniti šutere Bosha i Battiera koji su svojim postojanjem na terenu otvarali tonu prostora za ulaze Jamesa i Wadea. Russell Westbrook i Kevin Durant nisu bili te sreće. Scottu Brooksu nikada nije palo na pamet prilagoditi se matchupu i beskorisnog Perkinsa šutnuti iz petorke.

Prije Heata i Warriorsa bili su D`Antoni i Phoenix sa svojim spread pick and rollom, i napadačkom igrom utemeljenom na širenju obrane, šuterima, tricama i ubitačno brzom ritmu, a bio je i Don Nelson sa svojim Nellie ballom i Dirkom Nowitkim na poziciji centra okružen četvoricom šutera, ali Nellie ball nikada nije bila precizno razrađena strategija kao ove tri prije. Trebalo je proći vremena dok D`Antonijeve i Nelsonove ideje naiđu na plodno tlo a upravo su s Miamijem i Golden Stateom došle do punog izražaja.

S njima je uspostavljena nova košarkaška paradigma, oni su postavili nove trendove i pokrenuli revoluciju. Danas ne možete zamisliti momčadi bez stretch četvorki koje šire reket za ulaze bekovima i krilima ili koje otvaraju prostor za igru centara u postu. Umjesto forsiranja poludistance ekipe su se okrenule tricama i napadanju obruča. Rijetko tko pokušava danas sklopiti roster koji u startnoj petorci neće imati barem 4 dobra tricaša. Današnju košarku karakterizira i brz tempo, od igrača se traži da igraju po nekoliko pozicija, centri šutiraju trice, igra se manje post košarke i izolacija u napadu. Dribble driveslash and kicksmall ball i kretanje lopte i igrača postali su temeljni ofanzivni principi današnjih timova.

Ali ne za sve. Nisu svi prigrlili revoluciju i novu paradigmu. Kao što je to obično kroz povijest bio slučaj s političkim promjenama, revolucija za sobom povlači i kontrarevoluciju – protivljenje revoluciji s ciljem da se njeni utjecaji ne prošire i efekti ublaže. Ne žele svi igrati s niskim postavama i šutirati trice uz visoki tempo. Takvi su možda svjesni da ne mogu biti Warriorsi, pa zašto ih kopirati onda pitaju se.

Idemo vidjeti koje momčadi u NBA ligi pripadaju kontrarevoluciji i njihove razloge, koji mogu biti različiti i brojni, zašto ne prihvaćaju nove, moderne ideje. Uz svaku od njih pokušat ću predvidjeti hoće li u skorije vrijeme prihvatiti revolucionarne ideje ili će ostati u manjini ali vjerni svom stilu koji bi, tko zna, za nekoliko godina mogao upravo postati nova revolucija.

Grizzlies

Medonje svojim stilom igre oduševljavaju sve poklonike košarke iz 90-ih koji još uvijek ne vjeruju da šuterske ekipe mogu osvojiti naslov, Warriorsima usprkos. Nikakve trice, tempo, „lažna“ četvorka i analitika. Njima daj banganja u reketu, guranja, niskih udaraca, trash talka, jer košarkaški teren je ratna zona, Bejrut. Memphis sa svojom Grit and Grind filozofijom već godinama odbija napraviti korak naprijed ka modernizaciji igre kojoj bi trebala prethoditi korekcija rostera i bolni rezovi. Jer nije uopće problematično preko noći odlučiti šutirati trice i igrati brže (primjer Hornetsa), veći je problem posložiti roster oko takvog stila igre jer floor spacing, trice i tempo (godinama su Grizliji među najsporijim i tricaški najslabijim ekipama lige) nikako ne idu uz imena Tony Allen i Zach Randolph.

Njih dvojica su uz Marca Gasola i Mikea Conleyja glavna lica franšize, ali dok su Marc i Mike kompletni napadači i defanzivno za Tonyja i Zacha to ne važi. Zbog Allenove nesposobnosti da pogađa šuteve s udaljenosti veće od 2 metra Warriorsi su u drugoj rundi playoffa prošle sezone cijelu obrambenu strategiju sagradili na tome. Taj Allenov hendikep bio je izvrstan povod treneru Kerru da kao čuvara na Allena postavi Boguta, i s njim kontrolira reket i pomaže Barnesu i Greenu protiv Randolpha i Gasola. Memphis nije imao rješenja, jer za odgovoriti na taj matchup Allen je morao pogađati trice. Istovremeno, bez Allena na parketu nema tko čuvati Curryja i Thompsona. Dave Joerger nije mogao riješiti ovu kvaku 22.

Randolphu su 34 godine, brojke nisu u drastičnom padu iz godine u godinu, ali primjetno je da Randolph više nije dominantan u postu. Teže dolazi do napadačkog skoka, promašuju se ziceri, a i guranje u reketu s toliko godina na leđima postaje sve teže pa se Z-Bo sve više oslanja na šut s distance na desnooj strani. Ali i obrane su pametnije postale protiv njega jer šalju udvajanje sa strane gdje se nalazi lošiji šuter, a lošeg šutera Memphis uvijek ima na parketu, barem jednog. Randolph osim toga ne šutira trice, i s njim i Marcom na parketu, floor spacing pati.

randolph

Ove mane ipak još uvijek nisu dovoljne da Memphis okrene novu stranicu. Zbog dva klasična centra u reketu, a onda i Allena (i Conleyja) na perimetru Grizliji će uvijek imati elitnu obranu, osiguran skok i kontrolu tempa. Može se druga momčad truditi koliko god želi napumpati tempo ali kakva korist kada će Grizzliesi 15 sekundi držati loptu u mjestu, baciti je visokom igraču u reket i sa zadnjim sekundama krenuti u finiširanje. Nema ishitrenog šuta, nema gubljenja lopti. Zbog ratničkog stila igre, dva snažna igrača u reketu, odlične obrane na perimetru i kontrole tempa nitko nikada neće poželjeti Memphis za protivnika u playoffu. Tako je već godinama, međutim, i godinama unazad događa se da Memphis ipak, kad-tad poklekne na nekoj stepenici. Sa svojim stilom igre i rosterom koji ne trpi velike prilagodbe, plus igračima koji su došli u zenit karijere ili su davno prošli vrhunac, čini se da je Memphis došao do svojih krajnjih granica. Svih ovih godina nisu uspjeli pronaći šutere na perimetru koji pašu uz njihov stil igre kao ni swingmane kreatore koji bi u napadu rasteretili centre (Rudyja Gaya su se odrekli, a Jeff Green nije taj).  Što dalje?

Budalasto bi bilo reći da bi se Memphis mora okrenuti revoluciji jer samo ona donosi titule, ali neke promjene u tom smjeru Grizliji nužno moraju napraviti. Recimo, pronaći adekvatnu stretch četvorku koja bi u doigravanju mogla biti važna čisto kao koncepcijska promjena koju možeš izvući iz rukava u nekom matchupu. Zamislimo samo sav prostor koji bi takva četvorka otvorila Conleyju, ili Gasola koji bi imao više prostora u postu kao strijelac ili na laktu kao dodavač. Druga stvar, zar je tako teško pronaći dva dobra šutera? Evo Marija Chalmersa su uspjeli pronaći, a on je u prvih nekoliko utakmica kod njih izgledao kao Steph Curry. Vince Carter im neće pomoći, James Ennis također, nema potrebe imati i Allena i Matta Barnesa na rosteru, a ako si već draftirao Jarella Martina ove sezone, koji bi mogao biti dobra, moderna četvorka zašto si potpisao i JaMychala Greena koji to ne može biti?

Dijagnoza: Čini mi se da je Memhis povukao dosta krivih poteza pri slaganju rostera zadnjih sezona, a nisam siguran je li itko za to „platio glavom“ a trebao bi. Dogodine ćemo opet vrlo vjerojatno na rosteru gledati sva ključna imena kao i do sada. Allen i Z-Bo imaju još jednu godinu ugovora, Conleyju će biti ponuđen novi. Dakle, mogu zadržati prepoznatljiv identitet, ali ja očekujem i da koncepcijski u načinu igre i prilikom slaganja rostera naprave iskorak. Zahvale se obojici Greena, Carteru, Leeju i Barnesu i pronađu igrače koje će slagati oko Marca i Mikea, i tako prijelaz kada više na rosteru ne budu Tony i Zach naprave bezbolnim.

Jazz

Raul Neto (23), Rodney Hood (23), Gordon Hayward (25), Derrick Favors (24), Rudy Gobert (23). Ovo u zagradama su, pogađate, godine rođenja igrača, u tekstu navedene kao pokazatelj koliko je mlada momčad Jazza. Na sebe su skrenuli pozornost prošle sezone nakon All-Stara i nakon što su Enesa Kantera poslali u Oklahomu. Do tada, uglavnom topovsko meso za sve na Zapadu, Jazzeri su se pretvorili u elitnu obrambenu mašineriju koja je nakon pauze za All-Star događanja primala samo 94,8 poena na 100 posjeda, što je za čak 5 poena bolji obrambeni učinak od drugoplasirane obrane Grizzliesa. Rezultatski deficiti iz razdoblja prije All-Stara bili su ipak preveliki pa Utah nije konkurirala za doigravanje, ali zato ove sezone konkurentni svakako jesu, već od starta.

Od starta ove sezone u startnoj postavi je Rudy Gobert, francuski centar koji je zamijenio Kantera u reketu i preporodio obranu Ute. S 218 cm visine i 233 cm rasponom ruku Gobert je uz fenomenalnu pokretljivost, čitanje igre, obrambeno postavljanje i urođene blokerske instinkte top klasa defanzivac na poziciji. Može preuzimati u obrani, može braniti post igrače, odličan u obrani pick and rolla i skoku. Izronio je praktički ni od kuda i postao nezamjenjivi dio ekipe Jazza. Zbog Goberta i njegovog twin tower „brata“ Derricka Favorsa (208 cm, 120 kg) nemoguće je u Jazzerima ne vidjeti nove, mlađe Grizzliese.

rudy-gobert

Obrana je jači dio momčadi, ekipa igra baš kao i Memphis ultrasporim tempom, a ove sezone samo su Netsi i Timberwolvesi šutnuli manje trica od Jazza i Grizzliesa. Razlike između njih ipak postoje. Jazz na perimetru nema svog Allena, ali ima boljeg swingmana kreatora i Gordonu Haywardu. Memphis napadački ipak ima kompletniju centarsku liniju od Jazza. I Marc i Zach mogu zabiti s poludistance i iz posta, dok kod Ute to može samo Favors. Gobert je osuđen na skupljanje otpadaka i zakucavanje zicera i nije dobar playmaker kao Gasol. Na drugoj strani, Jazz ima puno bolje šutere na perimetru od Memphisa, ali i slabijeg razigravača.

U uvodu spomenuta startna petorka Jazza ima Net Rating +14, a u prvih 5 najkorištenijih petorki ove sezone sve su osim jedne pozitivne po Net Ratingu i sve uključuju igru s dva klasična visoka igrača (Booker, Gobert, Favors), što bi trebao biti pokazatelj da rotacija za sad funkcionira. Svejedno me intrigira što bi se moglo dogoditi Jazzu kada počne playoff jer startati utakmicu s dva limitirana napadača tipa Neto i Gobert nije uopće preporučljivo. Jazz nema idealan floor spacing upravo zbog njih dvojice, a bilo bi i još gore da Favors nije dodao šut s distance. Quin Snyder pokušava doskočiti ovome problemu korištenjem horns setova koje uključuju visoke igrače u napad, uglavnom kao playmakere s visokog posta ili handoff dodavače, te gomilom nacrtanih akcija za šutere kojih ne manjka. Međutim, liga će se naviknuti na te tendencije i naučiti braniti te situacije. Koliko je ofanzivno inovativno ili za defanzivce problematično paziti na backdoor cutove ii izlaske na šutere nakon bloka? Ne previše, predvidljivo je nakon nekog vremena.  Pomoglo bi kada bi Jazz kao i Memphis na roster dodao stretch četvorku, ne zato jer će napraviti ogroman rezultatski skok, već zato da imaju više oružja za prilagodbu kada do toga dođe. Jer sve dok je Gobert u reketu, Utah će imati dobru obranu, ali i u napadu će uglavnom igrati 4 na 5, ili 3 na 5 jer ni Neto nije od velike koristi, a Burke nije obrambeno koristan kao Neto.

Jazz je zanimljiv zato jer mogu pokušati i igrati small ball, samo s Favorsom ili Gobertom na petici, na krilima Hayward i Hood, a bekovi Burks i Neto (ili Burke). S tim da je Favors kao napadački kvalitetniji nešto primjereniji ovoj egzibiciji od Goberta. S povratkom Dantea Exuma na teren Jazz bi imao 5 atleta na rosteru koje mogu preuzimati skoro sve u obrani, napasti ulazom, šutnuti tricu i kreirati drugima poene. To je nešto na tragu Warriorsa, problem je samo što Favors usprkos svim talentima nije Draymond Green, a Exum nije Curry.

Dijagnoza: Ne vjerujem da će Utah tako brzo odustati od svog identiteta izgrađenog oko prvenstveno obrane i kontrole tempa. Nema ni razloga, tek su na početku. Ali s obzirom da znamo da Snyder dolazi sa stabla Gregga Popovicha vrlo je vjerojatno da će franšiza poduzeti neke korake da ipak osuvremene roster i tako budu spremniji zaigrati košarku s nekoliko stilova.

Timberwolves

Doista nisam siguran je li ovaj trenutni Minnesotin 7-8 omjer dobra, iznad očekivanja situacija, ili ipak razočaranje. S obzirom da se radi o momčadi koja još nije izašla iz rebuildinga i da su i oni kao i Jazz nakrcani mladim talentima onda je ovo dobar omjer, koji je, reći ću i to, ostvaren uz 7. najteži raspored u ligi do sada. Međutim, ako imaš dva ponajbolja prospecta u NBA ligi u Andrewu Wigginsu i Karlu Townsu, nekoliko korisnih veterana i različitih napadačkih i obrambenih rješenja, e onda situacija nije ružičasta. Isključimo li ovo filozofiranje onda je ipak ovih 7-8 na startu sezone dobra stvar jer se ekipama u izgradnji sve oprašta.

Ali, ako je situacija već takva, ne možemo se ne zapitati što u je u startnoj petorci radio Tayshaun Prince u prvih 13 utakmica regularne sezone, sve dok ga Sam Mitchell nije konačno izbacio iz nje. Wolvesi su ekipa koji od ukupnog postotka svojih šuteva samo 19% njih troši na tricu. Teška hard-core kontrarevolucija. Prince se idealno sa svojih 25% šuta za tri uklapa u tu strategiju. Pa čekaj, ako si ekipa u rebuildingu, zašto imaš potrebu startati s Princeom na trojci? Nije više 2004. godina, nego skoro pa 2016. Najbolje Princeove košarkaške godine prošle su prije 5-6 sezona. Ali s obzirom koliko čovjek dobiva minutažu u svakoj ekipi u kojoj je igrao zadnjih godina nemamo drugog izlaza nego zaključiti da Prince ili ima debele veze, ili nekolicinu trenera i GM-ova u ligi drži u šaci s posjedovanjem neke multimedije pornografskog sadržaja. A za vrijeme dok Prince igra (ok, igrao je „samo“ 21 minutu prosječno) 4 minute manje po utakmici od njega dobiva mladi Shabazz Muhammad. Pa čak i Damjan Rudež (nije zajebancija, nisu patriotske sentimentalnosti) nema minute zbog Princea. Rudež u limitiranim minutama može svakako više pomoći od Princea, a koliko vidjeli smo protiv Atlante kada je zatvarao utakmicu u petorki. Rudež može pomoći tricama koje Wolvesi slave kao dobitak na lotu, a na obranu neka misle Rubio, Wiggins i Towns.

Prince je tip igrača kakve old school tip trenera poput Mitchella voli i cijeni jer su valjda karakterni tipovi i primjeri mladim igračima u svlačionici. Nešto što su davno i oni bili na kraju svoje prosječne karijere. Dobro je imati takve likove u svlačionici, ali ne i na parketu. Zajebi veteransku prisutnost ako ona ništa ne donosi na parketu. Veteran na parketu je koristan samo ako mladom igraču pokazuje put i usmjerava ga, i ako je mladom igraču lakše odrastati uz takvog tipa. Prince sa svojim napadačkim i obrambenim limitima ne može biti taj, može samo odnemoći.

Uz to, njegovih 25% za tricu veliki su problem ako pored njega imaš Wigginsa i njegovih 27% i Rickyja Rubija i njegovih 17%. Dakako, tu je i Kevin Garnett koji ne šutira trice i Towns kojemu trica još uvijek nije standardan repertoar (1/6 ove sezone). Kada ovako postavimo stvari onda nije ni čudno da Timberwolvesi “deru” po dugim dvojkama kada tricu ne mogu pogoditi. Ipak, puno je veći problem, kada se zna da duge dvojke, osima ako nemaš Michaela Jordana ili Kobeja Bryanta u primeu, nisu efikasno oružje, plus kada znaš da bi Sam Mitchell forsirao isti šut sve da ima i 4 šutera na terenu, zbog osobnog trenerskog uvjerenja, jer su i njegovi Raptorsi od 2005. do 2009. redovito šutirali najviše dugih dvojki u ligi.

Wolvesi i dalje igraju kao i lani 11. najbržim tempom u ligi. Što je iznadprosječno brzo, ali može i još brže. Imati na parketu Wigginsa i Townsa, i majstora tranzicije Rubija, i ne igrati brzo čisti je grijeh. Pozitivno u cijeloj njihovoj priči je i što se trude doći do obruča kada je to moguće, i nakon poludistance to su šutevi koje najviše uzimaju, što opet ima veze s tim da nemaju šutere na perimetru.

Dijagnoza (i terapija): U nastavku sezone Wolvesi bi mogli ubrzati ritam, i više koristiti Nemanju Bjelicu uz Townsa kako bi oslobodili prostor u reketu Townsu. Princea definitivno zakucati za klupu, dati njegove minute Rudežu i Muhammadu. Ne znam zašto Mitchell ne koristi više small-ball petorke s Townsom na petici, Wigginsom i Shabazzom kao krilima, a na bekovima da su Zach LaVine i Rubio. Zašto ne pokušati s petorkom u kojoj je Bjelica na centru? Igraj se Sam Mitchellu, dobitniče nagrade Coach of the year 2007. godine, igraj se s postavama i mladosti jer ne boriš se za četvrto mjesto u sezoni.

Od Zacha LaVine prestati raditi playmakera jer on to nije, dečko je combo i muči se s razigravanjem. Na 3,6 asistencija po utakmici idu i 2,4 turnovera. Forsirati ga da bude kadar odigrati i playa nije loše u današnjoj position-less košarci, ali daj mu malo više minuta uz Rubija i Wigginsa na perimetru, da dokaže da može zabijati poene kada nije jedina napadačka opasnost i da kreira iz role sekundarnog playmakera.

Ako znamo da će Minnesota ekipu koja će se boriti za nešto u budućnosti graditi oko Wigginsa i Townsa, a tu je i Rubio, onda moraju napraviti sve da njima olakšaju život, a to uglavnom znači pronaći dva dobra šutera, zahvaliti se Princeu, Garnetta istrpjeti još godinu dana ali samo kao mentora u svlačionici i na treninzima, ne kao igrača od 20 min na parketu, tradeati Nikolu Pekovića i Kevina Martina i pronaći modernijeg trenera.

Lakers

Los Angeles Lakersi imaju najgoreg trenera u ligi. Byron Scott ničim osim vezama i guranjem glave u guzicu Kobeja Bryanta, toliko duboko da mu samo noge vire, nije ničim zaslužio biti trener ove franšize. Njegove izjave su besmislene, proturječne i služe za izrugivanje svim NBA fanovima i analitičarima na Twitteru. Njegov stil igre kakav forsira u Lakersima, njegove rotacije i pripreme utakmica (ako ih ima) iste su takve. Iskreno vjerujem da u upravi Lakersa u njemu vide samo prijelazno rješenje dok traje Kobejev ugovor i dok je ekipa u izgradnji i bez rezultatskog imperativa. Ako je drugačije… nije dobro.

Scott nekada vrlo dobar tricaški specijalist (37% kroz karijeru) navodno zazire od šutiranja trica. Prema vlastitom priznanju zazire i Gregg Popovich ali to ne znači da će Spursima zabraniti njeno šutiranje kao što je gotovo slučaj sa Scottom i Lakersima. Zašto? Pa zato jer je to način na koji pobjeđuješ u današnjoj košarci.

Ako trice ne donose titule onda bi Scott trebao objasniti uspjeh Warriorsa i sljedeći podatak.

Ali sve i da je tako i da je Scott sto posto u pravu, zašto Lakersi koji se navodno bore za playoff ne šutiraju više trica ako one vode do svetog grala doigravanja? Još jedno pitanje, ako su trice beskorisne, a prema Scottu skoro pa je tako, zašto Kobe Bryant ima pravo ispaliti njih 7 po utakmici a zabiti samo 1,4? Lakersi su upravo zbog Kobejevih 7 pokušaja po utakmici, a onda i Lou Williamsovih 3,9 pokušaja po susretu malo skočili ove sezone po broju i postotku pokušaja za tri. Samo šteta što ih ne pogađaju u visokom postotku.

Lakersi su trenutno nakon Sixersa najgora napadačka ekipa u ligi, utakmice igraju na 97 posjeda (17. najbrži tempo) što je već napredak u odnosu na prošlu sezonu kada su igrali na 94 posjeda. A što se stila igre tiče, ni tu situacija ne ide prema revoluciji. Lakersi su zapeli u 90-ima: gomila izolacija u postu za Bryanta, dva klasična centra u reketu, puno dugih dvojki (9. po broju pokušaja). Mladi se razvijaju u uvjetima koji nisu za razvoj. Juliusu Randleu treba prostora u reketu a pored Roya Hibberta  ga neće vidjeti, D`Angelu Russellu trebaju minute a pored Bryanta i Nicka Younga ih neće vidjeti.

Dijagnoza: Eto, čisto zbog stila igre sam ovu momčad uvrstio na ovaj popis, mada je jasno da su ovdje zbog nekompetentnosti trenera. Ne vjerujem da je ovo nekakav identitet Lakersa za budućnost. Los Angeles nikada nije trpio ovako bezveznu košarku. Nadam se da neće još dugo ni bezveznog trenera.

Vrijedni spomena

Spurs: Op, op… Moguće je i to. Godinama ekipa koja se mogla podičiti time da je korak ispred drugih po poimanju basketa (među prvima su prihvatili analitiku kao stil razmišljanja i izgradnje momčadi) sada se vratila 5-6 godina unatrag. LaMarcus Aldridge uz Tima Duncana znači da će i Spursi prebaciti dio tereta svog napada na post, u post, kroz visoke igrače, i usporiti tempo, a postotak pokušaja za tricu je već pao. Ali to su Spursi, pametne Popove rotacije, dovoljno Borisa Diawa ili Kawhija Leonarda na četvorci dovoljni su da miksaju stilove i ne utope se u predvidivosti.

Sixers: Sixersi se trude igrati brzo, šutiraju tricu kad god mogu, ali uzaludno kada na rosteru nemaju dovoljno šutera i igraju s dva klasična centra. U godinama koje dolaze valjda će se posložiti, a Sam Hinkie (GM) će nastaviti gurati ideologiju svog učitelja Daryla Moreyja (GM Rocketsa) – tranzicija i trice.

Nets: Netsi su u totalnom rasulu kao franšiza, ali činjenica da imaju za trenera Lionela Hollinsa utemeljitelja Memphisovog Grit and Grinda i da su napadački izgrađeni oko teškog centra Brooka Lopeza dovoljni su da ih ovdje uvrstim. Hoće i se pridružiti revoluciji, ili ostaju reakcija, teško je reći jer ne daju nikakve naznake što žele igrati u budućnosti.

Knicks: Triangle sistem koji oni ponekad igraju sve je samo ne moderan sistem jer se temelji na zastarjelim principima: napadačkog skoka, igra kroz dva posta, šutiranju dugih dvojki, sporijem tempu. Ali Knicksi igraju korektno ove sezone, posebno kada se ne drže “trokuta”, a moderan centar poput Kristapsa Porzingisa daje im dašak noviteta. Još kada bi Sašu Vujačića i Josea Calderona vratili u Europu gdje bi im bio kraj.

Jedne, prave i apsolutne formule kako graditi šampionsku ili playoff konkurentnu ekipu nema. To može biti 5-out, 4-out sistem ili igra s dva post igrača. Talent, pametan trener i dobro posložen roster ionako su presudni. Ali s obzirom na današnji tip košarke mišljenja sam da bi sve ekipe barem donekle trebale pratiti trendove, što je moguće bez da se puno diraš u svoj identitet, narušavaš ga ili mijenjaš. Fleksibilnost je danas na cijeni.