Friday, March 29, 2024

ZADNJE OBJAVE

Kraj jedne istinite priče

Već nekoliko godina unazad gledam kako se sezonu za sezonom od profesionalne karijere oprašta niz igrača koje sam pratio u djetinjstvu. Kada je 2012. u mirovinu otišao Shaquille O’Neal, znao sam da slijedi prava smjena generacija. Nije prošlo dugo, na parketu više nisam mogao vidjeti ni Rasheeda Wallacea, Granta Hilla, Jasona Kidda, Tracyja McGradyja, pa dovraga, čak ni Briana Scalabrinea. Svoju posljednju sezonu su 2016. odigrali i Kobe Bryant te Tim Duncan, a tog trenutka sam znao da će uskoro najkice o klin objesiti i moj najdraži igrač – Paul Pierce.

Kad sam već kod najkica, upravo s njima počinje i moja priča vezana uz legendu Celticsa. Bila je to 2004., imao sam 11 godina i odlučio sam početi trenirati košarku. O košarci tada nisam znao mnogo, ali zavolio sam je ponajviše igrajući i za ono vrijeme staru igru, NBA Live 98. Naravno, prva stvar koju su mi roditelji morali kupiti bile su košarkaške tenisice, a izbor u trgovini nije baš bio raskošan. Najviše su mi se svidjele neke crne najkice pa su mi ih i kupili, ne znajući da su zapravo s „potpisom“ Paula Piercea – ali nisam znao niti ja (u igri ga naravno još nije ni bilo jer je tek ’98. izabran na draftu). Zajedno s tenisicama, u kutiji je došla i mala cedulja na kojoj je bio nacrtan Pierce, a ispod njegovo ime i potpis identičan onome na tenisicama. Zbrojio sam dva i dva i odlučio saznati nešto više. Budući da YouTube još nije postojao, kao ni brzi internet, mogao sam samo čitati ako je nešto bilo u časopisu Košarka. Skupljajući informacije o svom misterioznom uzoru, osjećao sam isto uzbuđenje kao i kada sam skupljao sličice raznih albuma. Svaki broj časopisa listao sam u nadi da ću naći neku novu zanimljivost o njemu. Malo po malo, sve sam više znao, a pošto je igrao za Boston Celticse, automatski su postali i klub koji sam odlučio bodriti. Kada sam se svojim znanjem pohvalio ocu, upoznao me s likom i djelom Larryja Birda, a u tom trenutku sam shvatio da pri odabiru nisam pogriješio.

No, da ovo ipak bude članak o Paulu Pierceu, najbolje je da prijeđem na stvar. I njega i momčad počeo sam aktivno pratiti tek kada sam dobio brzi internet (2007. godine), a bogami sam imao što vidjeti. Celticsi predvođeni Velikom trojkom i Pierceom kao kapetanom, s omjerom 66-16 jurili su prema NBA finalu, prvom nakon 22 godine! Počele su tako neprospavane noći pred kompjuterom, a zajedno s njima i podrobnije istraživanje mojeg heroja.

Rođen je i djetinjstvo je proveo u Californiji kao strastveni navijač LA Lakersa. Naravno, prezirao je Celticse i nije mogao ni znati da će ga nakon tri studentske godine s Kansas Jayhawksima birati upravo oni. Igrati za rivala svog najdražeg kluba bila mu je noćna mora, ali, ironično, istovremeno i ispunjenje sna – postao je NBA igrač. Celticsi su igrača poput Piercea čekali već godinama. Otkako se umirovio Larry Bird franšiza nije imala pravog nasljednika, a već prve dvije godine Pierce je pokazao kako je spreman preuzeti ulogu vođe, kao i ulogu franšiznog igrača. Zavolio je Boston, zavolio je Celticse, a istovremeno su i navijači zavoljeli njega. Bio je to lijep početak jedne priče, priče koja je skoro imala tragičan završetak. Naime, mjesec dana prije prve utakmice sezone 2000./2001. navijači su saznali vijest koja je šokirala košarkaški svijet – Paul Pierce je u noćnom klubu izboden 11 puta, po licu, vratu i leđima. Bila je to agonija koja je svima vraćala neugodna sjećanja na Lena Biasa i njegov prerani završetak karijere. Ali, za razliku od Biasa, Pierce ne samo da se uspio oporaviti, već je bio i jedini starter Celticsa koji je u toj sezoni odigrao sve 82 utakmice! Dvije godine kasnije uložio je kao znak zahvalnosti 2,5 milijuna dolara za opremu u bolnici u kojoj su mu spasili život, a veza između njega i grada Bostona postajala je sve jača.

Iako je Pierce bio na neki način spasitelj franšize, Celticsi su još bili daleko od osvajanja naslova. Ljudi često zaboravljaju da je došao u ekipu koja je bila godinama u rebuildu, a prije nego što je igrao s Kevinom Garnettom i Rayom Allenom morao je trpjeti suigrače poput Rickyja Davisa i Raefa LaFrentza te igrati tri sezone pod palicom Ricka Pitina. Koliko su to teška vremena bila za Celticse govori činjenica da je u jednom trenutku Delonte West bio drugi najbolji igrač ekipe. Pierce je bio jedina svijetla točka Celticsa, a ljubav prema klubu koji mu je ostvario san i sada već neraskidiva veza s Bostonom, bili su dovoljan razlog da sve te godine ostane u zelenom dresu, nadajući se svake sezone kako stiže pomoć. Pomoć, međutim, nije stizala i Celticsi su u sezoni 2006./2007. s omjerom 24-58 ostvarili drugi najgori rezultat u povijesti franšize. Pierce je napunio 30. godinu, naslov se nije ni nazirao te je odlučio postaviti ultimatum: ili će dobiti adekvatnu pomoć ili će pobjede potražiti drugdje. GM-u Dannyju Aingeu nije trebao govoriti dvaput.

Ovdje se vraćamo na dio priče kada palim stream i gledam kako Celticsi s Rayom Allenom, Kevinom Garnettom, Rajonom Rondom i naravno Pierceom kao kapetanom, s omjerom 66-16 ruše snove svima na Istoku i idu prema toliko dugo očekivanom NBA finalu. Inače, s tim omjerom Celticsi su postavili još uvijek aktualan rekord kao najveći preokret u dvije sezone.

To finale bilo je klimaks Pierceove karijere. U najboljem sjećanju ostale su mi dvije utakmice: Game 4 protiv Lakersa i nevjerojatna pobjeda nakon zaostatka od 24 poena razlike, te Game 6, utakmica u kojoj su praktički ponizili svog vječnog rivala i koja je Pierceu konačno donijela ono što je i zaslužio – NBA naslov i titulu MVP-a finala. Od Piercea sam tada u skoro svih šest utakmica te serije vidio nešto posebno. Pokazivao je svu raskoš svoga talenta: zabijao je, asistirao, skakao, pogađao teške šutove – sve što je u određenom trenutku njegovoj momčadi trebalo. Na llicu mu se moglo vidjeti koliko mu je svaki poen značio, bio njegov ili od suigrača. Moglo se vidjeti koliko jako želi taj naslov, kako želi konačno neko konkretno priznanje za sav trud koji je godinama ulagao i za sve muke kroz koje je s klubom prolazio. Trenutak kada se penje na postolje i diže trofej u zrak, znajući tijek cijele njegove karijere, u meni se probudio onaj osjećaj koji će znati samo pravi navijači. Toliko sam želio da uspije, da osvoji taj naslov, da vrati Celticse tamo gdje su kroz veći dio NBA povijesti i pripadali. To je i uspio i Celticse smo opet vidjeli na samom vrhu košarkaškoga svijeta.

No, ako zanemarim svoj subjektivan dojam, za Pierceovu karijeru se postavlja nekoliko pitanja. Po čemu je on zapravo toliko poseban? Zašto ga uopće svrstavati među najbolje igrače ere? Nije nikada bio MVP regularca, nije nikada bio DPOY, nije nikada bio u prvoj All-NBA ekipi, u niti jednoj statističkoj kategoriji nikada nije postigao neki povijesni uspjeh niti odudarao od ostatka lige. Samo jedan naslov prvaka i to je to. Još je k tome bio spor, nije igrao atraktivno… Što ga onda čini toliko vrijednim spomena?

Na to pitanje teško je odgovoriti nekome tko nije gledao Piercea kako igra. Za sve što kažete uvijek će postojati argument da se za razliku od ostalih legendi lige nije ni po čemu posebno izdvajao. Međutim, skeptici ne mogu reći da nije imao sve one kvalitete koje igrača čine velikim. Treba zabiti koš za pobjedu? Nema problema, još jedan u nizu step-back jumpera. Nema Ronda i netko treba asistirati? Tu je opet Pierce. Celticsima treba skok? On će uhvatiti loptu. Treba čuvati najboljeg protivničkog igrača? I tu će pošteno odraditi posao. Pierce je zapravo bio jedan od igrača koji su mogli presuditi utakmicu kako je malo tko mogao, i tu zapravo najviše leži njegova kvaliteta. Celticsi, Netsi, Wizardsi, nije važno za koga, važno je da, kada se trebalo napraviti nešto veliko, on je bio tu – i nije razočarao!

Iako mu je karijera otišla u neočekivanom pravcu, mislim da na svom putu uistinu nije nikoga ostavio razočaranim, pa čak ni navijače Celticsa. A kako bi i mogli biti razočarani? Koliko god je teško bilo gledati ga u dresu Netsa, Wizardsa i Clippersa, iz njihovog Bostona nije otišao ni pognute glave, ni kao kukavica, ni kao oportunist. Otišao je protiv svoje volje, ali s plemenitim ciljem. Znamo da je uvijek bio i da će uvijek biti Celtic i bez obzira koji dres nosi, znamo da će uvijek „krvariti zeleno“. Iza sebe je navijačima ostavio 15 godina predivnih uspomena, a usput i neizbrisiv trag u bogatoj povijesti najtrofejnije NBA franšize. Možemo biti tužni i osjetiti nepravdu što nije poput Bryanta, Duncana i Dirka cijelu karijeru proveo u matičnom klubu, ali razočarani biti ne možemo. U sportu se pamte samo najbolji, a navijači Celticsa mogu biti ponosni što se Pierce pamti samo i jedino u zelenom dresu.

U tom dresu ga možda nećemo pamtiti po brojkama i rekordima, niti po spektakularnim potezima i zakucavanjima, ali Pierce je u svojoj igri imao sve što se statistikom ne može mjeriti ni analizirati: bio je vođa, igrač koji je obožavao svoj posao, svoj suđeni grad i svoje navijače. Bio je najveći Celtic svoga doba i jedan od najboljih igrača koje smo u ovoj eri imali priliku gledati i to nitko ne može poreći. To je istina. This is The Truth.

Latest Posts

NE PROPUSTITE