Kraj zime za Minnesotu

Kada biste nabrajali sve američke gradove u kojima biste voljeli živjeti (ono, da ste multimilijunaš i možete birati), kladim se da nijedan grad iz savezne države Minnesota ne biste stavili ni u prvih pedeset. Tko pri zdravoj pameti želi živjeti na mjestu koje godišnje vidi više snijega nego sunca i koje je u kolektivnom umu američkog stanovništva tek maglom ovijena primisao. Braća filmaši, Ethan i Joel Coen, tražeći geografski kontrast scenarističkoj dinamici njihovog kultnog krimića Fargo, su se odlučili za ustajalost i monotoniju upravo tog dijela SAD-a, računajući kako se nitko ne bi nadao da se tako bizarni zločini mogu odigrati na tlu tako dosadne, nebitne državice. Doduše, pitanje je bi li se i Coeni sjetili Minnesote da u njoj nisu i sami rođeni.

Prosječna temperatura pada i do -5°C u siječnju, noći su dugačke i dosadne, snijeg je maltene svakodnevnica za pet i kusur milijuna tamošnjih stanovnika. Kad smo već kod stanovnika, ne mogu se oteti osjećaju da većinu populacije sačinjavaju uglavnom losovi, sobovi (i ostala stvorenja nalik jelenima koje nitko pod milim bogom ne razlikuje), vukovi, medvjedi, te kao kreč bijeli homo sapiensi koji su se tu odavno naselili iz klimatski sličnih europskih područja. Urbano središte je teritorij dvaju „gradova blizanaca“, Minneapolisa i St. Paula, koji su ujedno i jedini veći gradovi (mada, za američke prilike su i oni ipak mali s oko 400, odnosno 300 tisuća stanovnika), dok su ostali uglavnom gradići u kojim svatko svakog zna „u dušu“. Kultura, pa tako i ona sportska, nije nešto čime se mogu dičiti. Čovjek bi pomislio da žive i dišu za hokej, no njihov domaći NHL tim, Minnesota Wild, nikada nije ni primirisao Stanley Cupu.

Što onda tek reći za košarku? Nakon što su Lakersi napustili Minneapolis još davne 1960. godine u potrazi za vedrijim nebom Kalifornije, svoju sadašnju NBA franšizu su dobili tek 1989. godine u devetoj ekspanziji lige. Otada nisu ostavili naročito veliki trag, osim u eri Kevina Garnetta, kada su osam puta uzastopno dospijevali do doigravanja. Posjećenost na njihovim domaćim utakmicama i popraćenost od strane lokalnih medija su uvijek bili među najnižim u ligi. Naravno da je to izravna posljedica imena na poleđini dresova Vukova – navijači dolaze da gledaju zvijezde, a ova momčad ih nije imala puno u svojoj povijesti. Garnett je uvjerljivo njihova najveća legenda, a pitanje je bi li i on ostao dugo koliko jest da ga nisu „podmazali“ onim bezobraznim ugovorom 1999. godine. Koliko su ih najveće zvijezde ignorirale najbolje govori činjenica da je njihov vjerojatno najveći ulov u free agencyju Troy Hudson. Bez brige, oprostit će vam se ako morate proguglati ovo ime da biste saznali tko je on uopće.

kevin-garnett

No, postoji jedna stvar koji je veći mamac za superstare od novca, klime i noćnog života, a to je prsten NBA prvaka. Time se Timberwolvesi, naravno, još ne mogu pohvaliti. Od spomenutih osam playoff nastupa, samo su jednom prošli prvi krug, i to 2004. godine kad su izgubili u finalu Zapada od Lakersa. Ali ako se već ne mogu pohvaliti trofejima ovjenčanom poviješću ili pedigreom elitne franšize, mogu ponuditi nešto što je, u praksi, jednako vrijedno ili čak i vrjednije – šampionski potencijal. Odlaskom LeBrona Jamesa u Miami na ljeto 2010. godine u NBA ligi se pokrenula svojevrsna mini revolucija. Najzvučnija igračka imena su masovno počela uzimati manje novaca kako bi udružili snage s drugim All-Starima u pokušaju da dođu do titule. Carmelo Anthony i Amar’e Stoudemire su se našli u Knicksima, Lakersi su okupili onu super-momčad s Dwightom Howardom i Steveom Nashom koja je neslavno (i komično) skončala. Izgleda da je vremenom postalo važnije zvati se NBA prvakom nego imati najviše dolara u banci ili najviše obožavatelja. To je posebno točno za igrače koji su prošli zenit svoje karijere i polako im nestaje zrnaca u pješčanom satu. Ako vam je prsten motiv, onda momčad s potencijalom kakvog ima Minnesota za vas odjednom postaje itekako poželjno odredište.

Iako će se njihov magnetizam prema slobodnim agentima vjerojatno povećati, oni čak i ne moraju ciljati na najveća imena, budući da u svojim redovima već imaju jednog (a možda i dva) potencijalnog franšiznog igrača. Riječ je, dakako, o 20-godišnjem momku pod imenom Karl-Anthony Towns koji iza sebe ima jednu od najboljih debitantskih sezona u povijesti NBA lige. Uoči prošlogodišnjeg drafta se oko ovog mladića razvio nevjerojatan hype kakav smo u posljednje vrijeme mogli vidjeti samo kada su Anthony Davis i Kralj James ulazili u ligu. Kao i njih dvojica, i Towns je opravdao očekivanja. Kvragu, ne da ih je opravdao nego ih je nadmašio u krajnje neočekivanoj mjeri. Oni koji ga nisu gledali kako igra ove godine (ili prošle, kada je u dresu Kentuckyja školovao „dječicu“ NCAA lige), mogu iščitati njegovu veličinu iz statistika, kako naprednih, tako i onih najjednostavnijih. Njegov Player Efficiency Rating (PER) je za ovu sezonu iznosio 22,8 što ga je smjestilo u neka odabrana društva. Na primjer, to je dvanaesti najveći PER za jednog rookieja ikada – trinaesti na toj listi je gospodin Tim Duncan. Ali, istakao bih da je Townsov rezultat još impresivniji nego se čini. Jedanaestorica koja su ispred njega su mahom igrači koji su na sveučilištu provodili sve četiri godine i potom dolazili u NBA kao formirani, zreli košarkaši. Karl je na Kentuckyju proveo samo jednu sezonu i tek mu je 20 godina. Jedini (jedan jedini!) dvadesetogodišnjak koji je postavio bolji PER je – Shaquille O’Neal, koji je bio bolji za dlaku s ostvarenih 22,9. Hoćete još? Poznato je kako je PER statistika koja ne uračunava obrambeni doprinos na najbolji način pa je tako sklona „puhati“ vrijednost napadački orijentiranim igračima. Međutim, ovaj Dominikanac je zapravo svoj ugled izgradio na obrani! Ovu regularnu sezonu je završio kao deveti u cijeloj ligi po broju zabilježenih blokada po utakmici.

No, manimo se statistike – pravo razumijevanje njegove kvalitete i potencijala je moguće steći tek nakon što pogledate nekoliko njegovih utakmica. Zaista ga je istinski gušt gledati: kreće se s gracioznošću jednog baletana, a opet je dovoljno snažan i čvrst da zaustavi najveće post grubijane; nakon snažnog rollanja će završiti akciju gromovitim zakucavanjem ili će, pak, šutnuti tricu iz driblinga; napast će sredinu nakon picka i izbaciti pas kao prekaljeni playmaker – nije bez razloga pobijedio na ovogodišnjem Skills Challengeu, koliko god beznačajno to natjecanje bilo. Na drugoj strani parketa je podjednako svestran: možete ga koristiti kao klasičnu peticu koja štiti obruč i čuva leđa vanjskim igračima; možete ga pustiti s lanca da ganja stretch igrače po perimetru i smeta im svojim dugačkim rukama; u pick’n’rollu može preuzeti igrača s loptom i potpuno mu odsjeći kutove za napad; kao help defender je idealan jer se sa strane pomoći može stvoriti kod obruča u par brzih koraka.

Fantastičan prospekt, nema što, ali još uvijek daleko od gotovog igrača. Možda je ova rečenica kontradiktorna čitavom prethodnom paragrafu, ali i jedno i drugo su istina. Towns skoro sav svoj doprinos radi na osnovi svog istančanog košarkaškog instinkta, utemeljenog na idejnom shvaćanju igre. Ali on još nije naučio obrasce NBA kretanja i postavljanja, još uvijek nema go-to poteze i one male trikove koje vrhunski igrače nauče igranjem u ligi tolike godine. Još uvijek nije dovoljno sazrio da bude faktor u svakoj minuti i svakoj utakmici. To i jeste ono najstrašnije – još uvijek nije na 100%, a već je toliko dobar. Tek kad na pravi način formulira i zaokruži svoju igru, moći će ga se smjestiti u ešalon premijernih NBA igrača, ali sam mišljenja da je ovako talentiranom i marljivom momku slava već sad na dohvat ruke.

Na sreću Wolvesa, Towns nije dijamant u gomili kamenja već je, naprotiv, okružen mnoštvom mladih i obećavajućih igrača. Među njima se ističe Andrew Wiggins, 21-godišnji swingman sa sveučilišta Kansas, koji je „sletio“ u Minnesotu nakon onog blockbuster tradea u kojem je tada najbolji igrač Wolvesa, Kevin Love, otišao u Cleveland. O tome tko je u toj razmjeni koga nasamario se mogu voditi beskrajne i besciljne debate, ali mi to ovdje nećemo raditi. Wiggins je prošle sezone bio prvo ime mladih Vučića oko kojega se sve vrtjelo. Jedan od glavnih ciljeva te ekipe je bio upravo njegov razvoj i navikavanje na NBA igru i stil života. U tome su dobrim dijelom uspjeli pa se početkom ove sezone s pravom očekivao određeni Andrewov iskorak do kojeg, međutim, nije u potpunosti došlo. Kanađanin se jeste popravio u određenim segmentima, ali ne koliko se očekivalo. Još uvijek ga prate iste crvene zastavice, a to su vanjski šut (30% za tri poena) i razigravanje suigrača (2,2 asistencije po utakmici). To nisu alarmantne brojke, pogotovo za nekoga tko je mlad te ima prostora i vremena za napredak. Njegovi najveći aduti su njegov atleticizam, snaga i brzina koji ga čine odličnim u tranziciji, te u skoku i obrani perimetra. Za očekivati je da će Wiggins kroz koju godinu napredovati najmanje do statusa redovnog All-Stara i ubojite druge opcije, ako već nije materijal za punokrvnog franšiznog igrača. Nadalje, ove godine smo mogli svjedočiti iskoraku još jednog omladinca, Zacha LaVinea, koji se nametnuo kao talentiran strijelac i sekundarni kreator, pogotovo kad je bivši trener Sam Mitchell odustao od pokušaja njegovog ukalupljivanja u rolu combo beka s klupe i stavio ga u početnu petorku uz bok Rickyju Rubiju.

Spomen ovog španjolskog veterana nas dovodi do malo misterioznijih dijelova Minnesotina rostera. Dok je trojka na rookie ugovorima Towns-Wiggins-LaVine temelj za budućnost (mada se ne treba čuditi ako se ovaj potonji iskoristi u nekom tradeu), preostala dva člana njihove sadašnje početne petorke imaju nešto neizvjesniju budućnost. Rubija se dosta spominjalo tijekom trade deadlinea, no na kraju je ipak ostao u Minneapolisu. Pod ugovorom je do 2019. godine, a nije potpuno jasno kako se uklapa u dugoročnu viziju ove momčadi. Njegova šuterska (ne)sposobnost je opjevana i pravo je čudo kako jedan takav igrač uspijeva opstati u analitičkoj eri NBA lige, ali Rubio važi za jednog od najboljih razigravača i općenito suigrača u cijeloj ligi, te ponajboljeg braniča na poziciji jedinice, gdje svojim spretnim rukama često izbija protivnicima lopte i stvara svojoj momčadi prilike za kontre. Čini svoju momčad boljom na način koji je teško matematički konturirati, a dobro je poznato da svi vole igrati s njim jer je vrlo nesebičan igrač i istinski vođa na terenu. To upravu kluba stavlja u određenu dvojbu, ali ne predstavlja nepremostiv problem niti prevelik uteg za njihovu budućnost. Na kraju krajeva, iako se čini da je u ligi oduvijek, Španjolcu je tek 25 godina, što ga stavlja u sličan timeline s nadolazećim Minnesotinim zvijezdama. Posljednji starter je Senegalac Gorgui Dieng koji vrlo dobro funkcionira kao obrambeni centar, čistokrvni zaštitnik obruča koji svojim perajama… pardon, rukama može s lakoćom blokirati pokušaje polaganja nižih igrača ili im barem zasmetati. S druge strane, sve što vam može ponuditi u napadu su zakucavanja kada se spletom okolnosti nađe sam samcat pola metra od obruča s loptom u rukama. Glavni „problem“ kojim će se osoblje kluba pozabaviti je njegova kompatibilnost u frontcourtu s budućim nositeljem franšize, Townsom. Treba napomenuti da Dieng trenutno igra za siću i možda ne bi škodilo imati ga na rosteru do isteka ugovora, pa makar i u rezervnoj roli.

zach-lavine

Klupa ove momčadi je jedna zaista šarolika postava. Ima tu korisnih igrača kao što su Nemanja Bjelica (o čijoj je vrijednosti u nekoliko navrata pisano na našem portalu) ili Shabazz Muhammad, ali ima i „zombija“ koje zapravo ničemu ne služe. Tu prije svih mislim na Tayshauna Princea kojemu na ljeto napokon istječe ugovor pa ga vjerojatno više nećemo morati gledati kako promašuje otvorene trice iz kornera i vuče se po parketu kao statist Walking Deada. Tu je i Crnogorac Nikola Peković koji je ispao iz prvog plana zbog niza ozljeda, a potom i dolaska mladaca koji su okupirali njegovo mjesto u momčadi. On je vjerojatno prvi na listi za „odstrel“ pa bismo tako već početkom ljeta mogli vidjeti neku razmjenu koja uključuje njegovo ime. Naravno, posebno mjesto u svlačionici ima klupska institucija, Kevin Garnett, koji je nedavno potpisao jednogodišnje produženje ugovora vrijedno osam milijuna dolara da nastavi biti produžena trenerska ruka.

Uz The Big Ticketa, neiskusne „vučiće“ će s klupe predvoditi još jedan prekaljeni NBA vuk – legendarni stručnjak i obrambeni guru Tom Thibodeau. Prije par tjedana je stigla vijest da je potpisao prilično unosni petogodišnji ugovor koji mu osim trenerskih jamči i menadžerske ovlasti. Nešto slično su potpisali Doc Rivers prije tri i Stan Van Gundy prije dvije godine, a upravo njih dvojica predstavljaju školske primjere za i protiv ovakve odluke. Rivers je poznat kao veliki motivator i netko tko zna uspostaviti dobar odnos sa svojim glavnim igračima, ali je u menadžerskom dijelu svoga rada s Clippersima odradio (blago rečeno) tanak posao. Svi njegovi pokušaji pojačavanja momčadi – sjetimo se samo nekih: Austin Rivers, Josh Smith, Lance Stephenson – su na kraju donijeli samo dodatne glavobolje i daljnje financijske komplikacije Los Angelesu. S druge strane, SVG je izuzetno cijenjen trener koji od početaka svoje karijere gradi karakterističan stil igre (čuveni 4-out) i po dolasku u Detroit je krojio momčad isključivo za takav sustav. Napravio je neke riskantne poteze koji su se ispostavili mudrim – amnestiranje istog onog Josha Smitha, potom potpisivanje Reggieja Jacksona te tradeanje za Marcusa Morrisa i Tobiasa Harrisa. To su sve potezi koji su odveli Pistonse u doigravanje nakon šestogodišnje pauze.

Kojem dijelu spektra pripada Thibs? Njegovoj stručnosti se nema što zamjeriti, još od njegovih asistentskih dana iz New Yorka je u ligaškim krugovima važio za izvanserijskog taktičara. Upravo zahvaljujući njemu su ti Knicksi s prelaza tisućljeća, a potom i Riversovi Celticsi bili vrhunske obrambene momčadi. Ako mislite da je isključivo Doc bio zaslužan za taktičku nadmoć Kelta, grdno se varate – Thibodeau je bio čovjek iz sjenke. No, koliko će biti uspješan kao predsjednik košarkaških operacija? To je u ovom trenutku nemoguće znati jer on nema praktički nikakvog iskustva u takvoj ulozi, ali se nekako čini da je načelno bolje da čovjek koji kreira sustav igre ima kontrolu nad dovođenjem igrača koji će u tom sustavu igrati. Osim toga, nadu ulijeva činjenica da Timberwolvesi nisu ništa prepustili slučaju pa su formalnu poziciju GM-a dali gospodinu Scottu Laydenu iz San Antonijeve ergele. On će, po svemu sudeći, imati ulogu Thibodeauovog savjetnika koji će ga priučiti poslovnoj strani jedne košarkaške franšize. Toliko puta smo kroz povijest, pa i onu ne tako daleku, vidjeli sukobe i neslaganja između ljudi s klupe i ljudi iz ureda; pa možda je ovakva struktura – slična onoj u engleskom nogometu – budućnost NBA lige.

U svakom slučaju, Thibs će imati s čime raditi čim prvi put kroči u Target Center. U svoj napadački sustav je pred kraj svoje epizode u Chicagu ugradio neke nove nijanse, pokušavajući staviti dodatni naglasak na tranziciju i kruženje lopte. Uspio je stvoriti dobar spoj moderne read and react igre i klasičnih elemenata trokuta (da, vjerovali ili ne – iako se ne primijeti na prvu, Thibs je u svoju filozofiju usadio neke principe trokuta, prije svega igru kroz all-around visoke igrače i postavljanje mnoštva off-ball pickova) koji je uspijevao cijediti poene iz postava koje često nisu bile naročito napadački talentirane. To se da prevesti u Wolvese: Zamislite samo Townsa kao über-verziju Joakima Noahe kako dirigira napadom iz triple threat pozicije na vrhu reketa, dok tri ili četiri niža igrača cutaju i postavljaju blokove jedan za drugog. Što se tiče Thibsovog specijaliteta, famozne ice obrane pick ‘n’ rolla, tu ovaj igrački kadar Minnesote ne bi trebao imati nikakvih problema. Rubio je krupan i snažan bek s dugačkim rukama, koji još k tome zna igrati agresivno na loptu, što ga čini savršenim za usmjeravanje protivničkih ball-handlera prema rubovima parketa gdje ih uz pomoć atletičnih swingmana može s lakoćom trapovati i natjerati na izgubljenu loptu. Pogotovo je lako tako igrati kada znate da vam leđa čuva rasni atleta i bloker.

Pesimisti će upozoriti kako je Thibodeau manijakalni radoholičar koji će napornim treninzima i pretjeranom minutažom uništiti zdravlje svojih igrača, što možda i jeste bio slučaj u Bullsima, ali tamo je u njegovo vrijeme vladala čudna atmosfera. Uprava Bikova predvođena Garom Formanom i Johnom Paxsonom je uvijek bila poznata po svojoj ćudljivosti i često nerealističnim željama za uspjehom, što jednom treneru stvara jako nepovoljne uvjete za rad. Sada kada je dobio više prostora za disanje, situacija bi mogla i trebala biti drugačija. Konačno, ne treba imati nikakve sumnje da je Minnesota pogodila „u sridu“ s njegovim dovođenjem na mjesto trenera, a da li je bio pravi potez dati mu i menadžerske ovlasti, to će pokazati vrijeme – možda čak i ovo ljeto, kada će već imati dvadesetak milijuna u salary capu za potrošiti. Bilo kako bilo, savjetujem vam da od iduće sezone obratite pažnju na malu i nebitnu Minnesotu, a pogotovo na momka s brojem 32 na leđima. Drugim riječima, uskačite na bandwagon dok još ima mjesta – izgleda da je ledenom dobu došao kraj!