Sport je najbolji hrvatski ambasador, a jedni od najvećih naših sportskih ambasadora su bili i jesu Toni Kukoč i Dino Rađa. Njih dvojica su svakako najbolji hrvatski košarkaši koji dolaze iz Splita. Imaju jako puno dodirnih točaka u karijeri, ostavili su veliki trag u europskoj i svjetskoj košarci. Početak njihove košarkaške karijere vezan je za Jugoplastiku i u tom razdoblju su ostvarili brojne uspjehe i osvojili impresivan broj medalja te ujedno do maksimuma razvili pobjednički mentalitet.
Prošli su kroz ruke vrhunskih trenera, pokojnog Kreše Ćosića, Slavka Trninića, Moke Slavnića, Svetislava Pešića, Milivoja Karalejića, Bože Maljkovića i Ace Nikolića.
Legendarni Trninić je jednom prilikom izjavio kako ljudi u Dalmaciji imaju posebne predispozicije za uspjeh.
Ja uvijek tvrdim da dalmatinski antropogen ima najveći potencijal.
Svetislav Pešić, jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj ne samo Kukoča i Rađe, nego i velikog broja drugih igrača je rekao kako do vrhunskih rezultate ne možemo doći bez konstantnog rada.
U vrhunskom sportu najvažnija stvar je kontinuitet, bez toga nema vrhunskih rezultata. Kada uđeš u finale, onda uvijek imaš svoju šansu.
Božo Maljković je poznat ne samo kao veliki trener, nego i odličan motivator. Šjor Božo je znao izvući najbolje iz svojih igrača, a naporni treninzi su zaslužni da su mnogi igrači stekli navike koje su im u budućoj karijeri bile od velike koristi.
Bormio i Pešićev rad su itekako pomogli njihovom samopouzdanju. Svaki rad u reprezentaciji donosi igraču određenu kvalitetu i također mu da određenu klasu. Zašto? Zato što pored sebe ima najbolje igrače. Igrači prepoznaju kvalitetu i trude se da uhvate ono što nemaju. Igrači su čak vodili dnevnike. Velik i značajan rezultat ne možete ostvariti ako ne igrate dobro.
Rađa je rođeni takmičar i na terenu i van njega, što je vrlo bitno, on ima tu žicu. S jednim stravičnim pogonom, jednom teološkom vezanosti za rad, za teretanu, individualni rad. Dino se poput jedne rakete nametnuo i išao usporedno s Kukočem. Kukoč je pak čovjek kojeg je Bog nagradio talentom, to mu nije dao trener, već mama, tata i netko odozgor. On je tehnički, taktički i fizički fenomen. Za njega je košarka igra. Dok su drugi mislili što da naprave, on je to odigrao po instinktu te je pronašao najbolje rješenje.
Zajedno su osvojili brojna odličja, najviše se pamte dva naslova europskog prvaka s Jugoplastikom, zlatna medalja s juniorskom reprezentacijom na svjetskom prvenstvu u Bormiju te srebrna medalja zlatnog sjaja na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. kada su igrali protiv neponovljivog Dream Teama s najvećim košarkaškim zvijezdama predvođenih Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom i Larryjem Birdom.
Super profesionalci, super momci koji su znali da jedan propušteni trening više ne mogu nadoknaditi.
Josip Bilić, direktor Jugoplastike.
Nakon Jugoplastike, a prije odlaska u NBA ligu, obojica su nastavili karijeru u Italiji. Dino je proveo tri godine
u dresu Il Messaggera (današnjeg Virtusa iz Rima). Momčad koja nije bila motivirana i ambiciozna i želja za pobjedama su ga potaknule na odlazak u NBA, u redove Boston Celticsa, najuspješniju i najtrofejniju NBA momčad. Prvu utakmicu Dino je odigrao protiv New York Knicksa pri čemu je zabio 15 poena te mu je publika skandirala: “Dino, Dino!”. To je doživio samo jedan rookie prije Dina u svojoj prvoj domaćoj utakmici – Larry Bird! Kako je sam izjavio, došavši iz Jugoslavije, iz vremena bez današnje tehnologije, sve mu se to činilo nestvarno.
Toni je igrao dvije sezone za Benetton iz Trevisa te je bez obzira na bolji ugovor u Europi, nakon niza nagovora
GM-a Chicago Bullsa Jerryja Krausea prešao u jednu od najboljih NBA momčadi svih vremena te je igrao skupa s najpoznatijom košarkaškom velikom trojkom u povijesti radosti loptanja po obručima, koju su činili Jordan, Scottie Pippen i Dennis Rodman, a koja je bila poznata i pod imenom Red Assault (Crveni napad). S Chicago Bullsima je osvojio tri NBA prstena, postao je najtrofejniji europski igrač po broju osvojenih naslova u NBA ligi i jedini igrač na svijetu koji je imao čast igrati zajedno s pokojnim Draženom Petrovićem, najboljim europskim košarkašem i Michaelom Jordanom, najboljim košrkašem svih vremena.
Rađu je na odlazak iz Bostona potaknuo način na koji navijači i igrači prihvaćaju poraz.
To je bila ekipa koja nije bila ambiciozna. Mi bi izgubili 30 razlike, ušli bi u autobus, a oni bi se smijali, zezali, igrali karte. Meni je to bilo nevjerojatno. Meni je svaki poraz tuga i razmišljanje što, zbog čega i kako, analiza, a njih je bilo briga. Nisam htio biti košarkaški prazan, htio sam pobjeđivati.
Nakon neuspjelog potpisa ugovora s Philadelphia 76ersima vraća se u Europu, igrao je za grčke košarkaške velikane Panathinaikos i Olympiacos B.C., potom za Zadar, kratko za Cibonu te karijeru završava u Splitu osvojivši prvenstvo Hrvatske. 2018. je primljen u Košarkašku kuću slavnih.
Toni nakon Chicago Bullsa ostaje u Americi te potpisuje za Philadelphia 76erse, koji ga vrlo brzo trejdaju u Atlanta Hawksa, a karijeru završava blizu kući (Chicagu) u dresu Milwaukee Bucksa.
O radnoj etici
Svaki problem bi rješavao u dvorani i uvijek je bilo rad, rad i samo rad. U mojoj glavi uvijek je bilo radi, vratit će ti se. Majka uspjeha je broj ponavljanja. Talent ide do jedne granice, sve drugo je rad. Ako si talentiran i ne radiš, nema ništa od toga, ako si netalentiran i radiš, napravit ćeš puno. Ako spojiš jedno i drugo, onda si vrh (Dino Rađa).
Nema više te jedne jake lige. Ja sam osobno smatrao da je jugoslavenska liga najjača odmah nakon NBA lige i da se najbolja košarka igra bas kod nas. Kada imaš takvu momčad i kad imaš toliko dobrih momčadi i dobrih igrača tjera te da treniraš bolje, da radiš bolje kako bi postao bolji igrač (Toni Kukoč).
O situaciji danas u košarci
Nema tu velike znanosti. Treba raditi, danas se ne radi kao što se nekad radilo. Danas se sport ne voli radi toga što netko voli sport kao sport, nego se danas sport igra radi novca. Danas su roditelji i menadžeri kao vampiri i vide u toj djeci rješenje svojih problema. A mi smo sport igrali iz ljubavi, mi smo sport voljeli (Rađa).
Mi smo bili sretni i zadovoljni što možemo igrati košarku. Trenirali smo sedam-osam sati. Koliko vidim, danas su ti momci zainteresirani za potpisivanje ugovora, a ne za košarku. Svatko traži izlaz za novac, što nije dobro (Toni).
Dodavanje=Umjetnost
Ako se košarka bilo gdje približava umjetnosti, onda je to dodavanje. Danas svi zakucavaju. Dodaju li svi? Ne. Za mene je dodavanje bitna stvar kada biram igrače, je li spreman surađivati. Toni Kukoč je autor jedne filozofije, a to je da jedan koš čini jednog igrača sretnim, a jedno dodavanje čini sretnim dvojicu. Znači onoga tko je dodao i onoga kojem se dodalo (Božo Maljković).
Članak završavamo dodavanjem Kukoč-Rađa, potezom kojim je Kuki potvrdio da je majstor
dodavanja, zbog čega je i dobio nadimak “Waiter” (konobar). Akcija za pamćenje bila je u sedmoj
minuti utakmice u Kanadi, prije Olimpijskih igara u Atlanti, a koju je prenio čak i CNN kao potez dana.
Uglavnom, Kukoc je presjekao loptu protivničkom igraču, slomio palac i napravio dva dodavanja iza
leđa, nakon čega je Rađa s lakoćom zakucao. Nakon utakmice je Kukoč završio na slikanju palca. Još jedna
odlika vrhunskih sportaša, “biti spreman ići kroza zid pa tek onda misliti.”
(Video Toni Kukoč – Akcija 5, 2:42 min)