„Blizu, a opet daleko“ rečenica je koja najbolje opisuje Clipperse posljednjih godina. Još od dolaska Chrisa Paula, navijači onog crveno-bijelog dijela Los Angelesa nadali su se da će Clippersi konačno izgubiti status „luzerske“ momčadi. I dok su od tada Clippersi počeli bilježiti veliki rast i napredak, ipak su i dalje daleko od vrha.
Ono što smo do sada vidjeli je da Clippersi i dalje ostavljaju utisak prosječne momčadi, iako će to možda nekima biti očekivano. Unatoč tome što imaju solidan score (33-17), nekako djeluju kao da ne mogu uhvatiti one vodeće. Mnogi su stručnjaci vjerovali da je dolazak Doca Riversa bio onaj potez što je Clippersima trebao. Trener koji ima osvojen prsten, ali i jedno izgubljeno finale, trebao je biti najjača karika ove momčadi. S obzirom na svoje iskustvo, znanje u vođenju momčadi, a pogotovo u pobjeđivanju koje je pokazivao u Celticsima, Rivers se s pravom smatrao najboljim potezom Clippersa, međutim, kao da još nije pronašao pravu formulu ili jednostavno nema profil igrača koji odgovara njegovoj viziji. Što nedostaje ovoj momčadi?
Ono što je karakteriziralo Riversove Celticse je bila sjajna obrana. Nasuprot tome, to je segment koji u Clippersima baš i ne funkcionira onako kako bi trebala. Iako nemaju toliko lošu obranu, ipak, 99,8 primljenih koševa u prosjeku previše je za momčad koja želi biti u vrhu. I dok visoki igrači odlično pokrivaju reket i ne dopuštaju lake koševe (imaju solidnih 4,8 blokada po utakmici), ali ni protivničke napadačke skokove, problem je u obrani bekova. Iako je Paul već dugo godina jedan od vodećih kradljivaca lopti, isti nije poznat po jakoj i agresivnoj obrani, a pogotovo ima problem kod obrane picka. Ista je situacija kod ostalih bekova, tako da Clippersi jednostavno nemaju pravog defenzivca, osim možda Matta Barnesa, ali i on je u godinama i daleko od najboljih dana. Isto tako, Clippersi protivnicima dopuštaju čak 24,8 slobodnih bacanja po utakmici, a i to je rezultat poprilično propusne obrane vanjske linije te Clippersi pogotovo imaju problema s momčadima s agresivnim bekovima. Ponavljamo, iako se ne radi o jako lošoj obrambenoj momčadi, dojma smo da bi ona trebala i bolje funkcionirati, pogotovo ako se uzme u obzir vrlo jaka konkurencija na Zapadu te dug i težak put prema eventualnim finalima.
Nadalje, iako imaju jedan od najboljih napada u ligi (zabijaju 106,5 koševa po utakmici po čemu su treći u ligi), a što, prije svega, mogu zahvaliti Paulu, dojma smo da su im potrebne još neke promjene u rosteru. Naime, upravo nam prva petorka ne ulijeva povjerenje. Dojam je da i u napadu nedostaje jedan igrač na poziciji krila (koju sada igra upravo Barnes), ali i, općenito, još jedan dobar bek. Barnes (9,6 koševa) i J.J. Redick (14,4 koševa) igrači su koji u napadu ovise samo o momčadi te nisu u stanju iskreirati nešto za sebe. I dok vrlo često uz Paula igra Jamal Crawford (15,7 koševa, 2,6 asistencija), ponajbolji šesti igrač lige te odličan dribler i šuter, problem je što na poziciji krila Clippersi nemaju zamjenu. Upravo zbog ovog problema, Paul i Crawford su vrlo često u situaciji sami nešto iskreirati, a što je vrlo teško, pogotovo kada igraju protiv momčadi koja im dobro zatvori reket te ih prisiljava na šutiranje izvana. I sam Crawford nekada je problem jer, koliko god puno znači napadu Clippersa, vrlo često uzima loptu u svoj posjed po nekoliko sekundi, a onda nakon nekoliko driblinga završava akciju šutem preko ruke. Ovdje treba reći i da su Clippersi, uz solidnu organiziranost, jedna od najboljih šuterskih momčadi u ligi, pogotovo za tri poena (9,8 trica po utakmici po čemu su četvrti u ligi), a što svakako doprinosi učinkovitom napadu.
Što se tiče visoke linije tu je situacija poprilično komplicirana. Iako, Blake Griffin (22,5 koševa, 7,6 skokova, 5,1 asistencije) napreduje iz sezone u sezonu te svaku godinu ubaci nešto novo u svojoj igri, to kao da ne čini momčad Clippersa boljom. Dojam je da njegove odlične partije nisu praćene i pobjedama (bar ne dovoljno), a što ukazuje na to da se ipak ne radi o igraču koji može mijenjati stvari na parketu. Njegova suradnja s DeAndreom Jordanom (10,3 koševa, 13,6 skokova, 2,4 blokade) je svake godine sve bolja, ali i dalje je vidljivo da Clippersi imaju jako slabu igru pod košem. Jordan nije postao igrač koji sam može rješavati situacije 1 na 1 pa mu se lopte ni ne spuštaju, a jedina zamjena mu je Spencer Hawes (6,0 koševa, 4,0 skokova) koji više voli stajati na poziciji za tri poena. Griffin je jedini igrač koji može bar donekle igrati leđima, ali s obzirom na to da je dosta radio na šutu s polu-distance, to sve više i koristi tako da Clippersi sve manje igraju pod koš.
Nakon svega rečenog, ostaje dojam da su jedino zbog Chrisa Paula (17,6 koševa, 9,5 asistencija) Clippersi još uvijek momčad koje se treba pribojavati. Veliki lider i igrač zbog kojeg igra Clippersa izgleda donekle organizirana još uvijek pokazuje da se radi o vjerojatno najboljem playu lige. Ipak, trenutno mu momčad daje slabu podršku te sav teret pada prvo na njega, a tek onda na Griffina. Čini se da će Rivers morati brzo pronaći pravu formulu za ovu ekipu jer godine idu, a Paul još nije osjetio niti Konferencijsko finale.
Sve u svemu, s obzirom na odličnog trenera, najboljeg razigravača lige te ponajboljeg krilnog centra Clipperse se ne bi smjelo otpisivati. Oni su tijekom sezone pokazali da mogu igrati sa svakim. Upisali su nekoliko velikih pobjeda, ali nažalost i nekoliko neshvatljivih poraza. Vrlo teška konferencija će im biti najveći test, ali dojam je da Clippersi ni ove godine nemaju ono nešto što je potrebno za vrhunski rezultat. Naravno, teško je nešto predviđati, ali smo, unatoč nekim njihovim slabostima, vjerovanja da će Clippersi u playoffu biti žilavi i borbeni do posljednjih trenutaka.