Većinu ove sezone mlade nade LA Lakersa nisu se baš puno naigrale. Njihov talent i ambicije su samo grijali klupu te nisu baš dolazili puno do izražaja, pogotovo u završnicama utakmica. Pogledajmo samo situaciju u drugim klubovima, gdje mladi i ambiciozni igrači jednostavno blistaju svojom igrom. Karl-Anthony Towns, Kristaps Porzingsis pa i naš Mario Hezonja su već postali temelji uspona svojih klubova te imaju vrlo perspektivnu budućnost. Upravo zato što dobivaju dobru minutažu, a postali su i u ključnim trenutcima glavni stupovi obrane te glavni nositelji napada. Stvar je u tome što im treneri daju priliku da osjete i skupljaju određeno iskustvo, ne samo u lakšim utakmicama, nego i u onim težim gdje postoje situacije u završnici utakmice u kojima se talent „brusi“ s iskustvom i brzim donošenjem odluka.
U Lakersima je situacija drugačija jer su upravo mladi igrači zapravo „žrtveni janjci“ u sezoni koja je svakako najgora u povijesti franšize. Trener Byron Scott je napokon odlučio nešto što je odavno prije trebao ove sezone. D’Angelo Russell, Julius Randle i Jordan Clarkson će napokon dobiti više minuta u završnicama utakmice i imati svoju priliku da steknu iskustvo te vidjeti i promišljati o svojim potezima koji mogu prelomiti utakmicu. Stvar je u tome što je većina vremena ove sezone bila usmjerena na Bryanta te njegovu oproštajnu turneju.
Nedvojbeno, takva legenda zaslužuje nakon svih godina oproštaj sa stilom, ali uz sve dobro dolazi i nešto loše, pa je to sve možda naškodilo razvoju mlađih igrača koji gore od želje za dokazivanjem i postizanjem rezultata. Upravo oni moraju biti u središtu svega jer su oni središte napretka budućnosti Lakersa. Ostaju još tri tjedna do kraja sezone, pa se možda i vidimo pokoji dobar ili ključni potez D’Angela i ekipe.