Thursday, March 28, 2024

ZADNJE OBJAVE

LaMarcus Aldridge: Sadašnjost San Antonio Spursa

LaMarcus Aldridge je svojih prvih devet NBA sezona proveo u Portland Trail Blazersima koji su ga dobili u razmjeni s Chicago Bullsima u noći drafta 2006. godine, poslavši put Illinoisa Tyrusa Thomasa i Viktora Khryapu. U tih devet godina, Blazersi su pet puta ušli u doigravanje, a najveći uspjeh su postigli u sezoni 2013/2014 kada su u polufinalu Zapada izgubili od San Antonio Spursa. Aldridge je odigrao 648 utakmica regularne sezone i prosječno postizao po 19,4 poena i 8,4 skoka. U svojoj posljednjoj sezoni u Oregonu je izabran u drugu najbolju petorku lige, a u dvjema prethodnim godinama u treću najbolju. Na All-Star susretima je nastupao četiri puta uzastopno, od 2012. do 2015. godine. Sve to navodi na zaključak da se u Blazersima Aldridge ostvario kao igrač i da je imao izvrsnu karijeru. Međutim, ono što nikad nije postigao – ono zbog čega se igra ovaj sport – jeste osvajanje naslova NBA prvaka.

Potaknut željom za osvajanjem prstena, Aldridge je po isteku svog ugovora na ljeto prošle godine odlučio da napusti Portland i potpiše četverogodišnji ugovor vrijedan oko 84 milijuna dolara sa – Spursima.

Bilo je teško. Želio sam biti najveći igrač u povijesti Blazersa. Nije to nikakva obmana niti pokušaj da se ulizujem ljudima ovog grada. Zaista sam to želio. Rekli su mi da bi voljeli da ostanem. Međutim, osjećao sam kao da smo i klub i ja zaglavili u limbu i da nam je potrebna promjena.“

Izbor je bio logičan: Spursi su konkurenti za naslov svake godine, a osim toga, LaMarcus se rodio u Texasu i studirao je na tamošnjem sveučilištu. Jedina žrtva koju je morao učiniti je ona na parketu – od prve violine je trebao postati „samo“ jedan od kotačića u mašineriji Gregga Popovicha.

Sada je već prošlo više od pola njegove prve sezone u San Antoniju (u trenutku pisanja ovog teksta bile su odigrane 52 utakmice) i budući da je All-Star pauza, pravo je vrijeme da se osvrnemo na njegovu ulogu u novom timu i njegov dosadašnji učinak. Fokusirat ćemo se napadački dio igre gdje je došlo do najviše prilagodbi s obje strane.

U Portlandu je navikao biti (uz Damiana Lillarda) centralna figura akcija trenera Terryja Stottsa, što potvrđuju i napredne statistike. Njegov usage rate u sezoni 2014/2015 je bio vrlo visokih 30%, što ga stavlja na deveto mjesto u cijeloj ligi među igračima koji su igrali barem 30 minuta po utakmici. Dajmo kontekst toj „suhoj“ brojci – osmorica igrača koja su ispred njega na toj listi su redom: Russell Westbrook, Dwyane Wade, Kobe Bryant, DeMarcus Cousins, Carmelo Anthony, LeBron James, James Harden i Derrick Rose; a Lillard je tek dvadeseti s potrošnjom od 26,7%. Nesumnjivo je, dakle, Aldridge bio prva Stottsova opcija u gotovo svakom napadu i to se manifestiralo konkretnim rezultatima. Upućivao je najviše šuteva prema košu u svojoj momčadi (19,9 šuteva iz igre u prosjeku po utakmici; 5,1 izvedenih slobodnih bacanja) te je postizao i najviše poena (23,4). Njegov ukupni napadački učinak (tzv. offensive rating – brojka koja govori koliko njegova ekipa prosječno zabija poena na 100 odigranih posjeda dok je on na parketu) je iznosio 108,2 što je više od svih njegovih suigrača osim, zanimljivo, Arrona Afflala (sada član New York Knicksa). Međutim, Afflalova potrošnja je iznosila tek 17% što znači da je on izravno utjecao na skoro dvostruko manje posjeda od LaMarcusa. Svi koji su lani pogledali makar jednu utakmicu Trail Blazersa znaju odakle je Aldridge najviše prijetio. Uputio je čak 788 šuteva s poludistance (prvi u čitavoj ligi u tom segmentu, drugi je bio Dallasov Dirk Nowitzki s čak 187 pokušaja manje) i realizirao ih je s uspješnošću od 41,5%. Šutevi s te udaljenosti su činili 55,7% njegovog napadačkog repertoara, bilo kroz igru leđima na visokom postu ili pick’n’pop suradnju s Lillardom.

Dolaskom u grad Alama se morao priviknuti na „socijalističku“ raspodjelu minuta, dodira, šuteva i svega ostalog. Na samom početku je imao određenih problema s prilagodbom – ponekad nije znao gdje treba stajati na terenu, zaustavljao je protok lopte svojom neodlučnošću te se nerijetko libio uzimati šuteve koji su mu ranije dolazili prirodno. Statistike su izgledale dosta očajno u odnosu na one iz prošle godine: primjerice, u prvih 17 utakmica za Spurse je postizao prosječno 14,5 poena uz postotak šuta iz igre od 43,2%. Drugim riječima, prolazio je kroz jedan težak, ali prirodan proces adaptacije kroz koji prođe svaki novi pojedinac kada se mora uklopiti u jedan uigran sustav. Na njegovu sreću, imao je trenera koji je znao što radi.

Očekivali smo takvo nešto“, rekao je iskusni Pop.

Davao mu je da igra trideset minuta iz utakmice u utakmicu kako bi se uklopio u sustav, a cijelo vrijeme je radio na tome da sustav što više prilagodi njegovim sposobnostima. Oni Spursi otprije godinu dana, koji su „letjeli“ po terenu su se polako pretvarali u sporu, metodičnu halfcourt ekipu. U prošloj sezoni su po utakmici pucali 22,5 trice po utakmici (15. u ligi), a ove tek 18,7 (26. u ligi); šuteva s poludistance su prošle godine imali prosječno 20,6 po utakmici (20. u ligi), a ove godine je taj broj porastao na 26,4 (treći u ligi, ispred njih su samo Minnesota Timberwolvesi i Knicksi čiji trokutasti napad po defaultu generira mnogo dugih dvica). Takva tranzicija je dio dugoročnog plana prebacivanja težišta igre s bekova na Aldridgea i Kawhija Leonarda (koji je također majstor poludistance).

Rezultati se svakom utakmicom sve više naziru – Aldridge je sve opušteniji u svojoj ulozi i sve učinkovitiji. Njegova forma je u znatnom porastu i uz pametno tempiranje bi mogao biti na vrhuncu u doigravanju. Iako ne zabija i ne kreira igru istim volumenom kao u Portlandu, radi to izrazito efikasnije i ekonomičnije. Analizirajući njegovu statistiku, stječe se dojam da je to prvenstveno zbog dvije stvari: pametnije selekcije šuta i igranja s boljim suigračima nego u Portlandu.

Mada je ostao mid-range murderer, dobar dio svoje igre je prebacio u reket, bliže obruču. Ove sezone, 31,5% njegovih pokušaja iz igre je došlo iz zaštićenog dijela reketa (polukrug oko samog obruča polumjera 120 cm) što je značajan porast u odnosu na lanjskih 22,1%; a udio šuteva iz ostatka reketa je još više porastao, s prošlogodišnjih 14,8% se popeo na 25,8%. Razlog tomu je što je dosta izolacija na visokom postu zamijenio pick’n’roll akcijama s bekovima – najčešće Tonyjem Parkerom i Manuom Ginobilijem – te igrom leđima na niskom blocku, što ga automatski stavlja u poziciju bliže košu gdje je lakše zabiti. Tako je, primjerice, u dosadašnjem dijelu sezone uputio 139 šuteva prema košu nakon rollanja što je dovoljno za deseto mjesto u čitavoj ligi. Doduše, u realizaciji takvih šuteva i ne briljira baš – postiže tek 45,3% njih što je ispod razine elitnih NBA rollera poput Anthonyja Davisa, ali je dio krivnje i u kontekstu: Aldridge najčešće igra u paru s još jednim visokim, bilo da je to Tim Duncan, David West ili Boban Marjanović, što stvara dodatnu gužvu u reketu i otežava dolazak do obruča.

Roster San Antonija je krcat vrhunskim NBA igračima od kojih većina zna razigravati suigrače i kreirati napade. Osim toga, u eri Gregga Popovicha su kruženje lopte i pronalazak otvorenog čovjeka uvijek bili na vrhu liste prioriteta, pa stoga nije čudo da su redovno u vrhu lige po broju asistencija. Ove sezone, konkretno, su sa 25,2 asistencije po utakmici na trećem mjestu iza neprikosnovenih Warriorsa (29,3) i Hawksa (25,4) koje vodi trener Mike Budenholzer, jedan od mnogobrojnih Popovichevih učenika. Aldridgeovi Blazersi od prošle godine su u toj statističkoj kategoriji bili na prosječnom 12. mjestu s učinkom od 21,9 po utakmici. Ti parametri se izravno oslikavaju na učinku samog Aldridgea: od 329 pogođenih šuteva iz igre ove sezone, njih 213 je uslijedilo nakon asistencije suigrača. Jezikom postotaka, to iznosi 64,7% što je miljama daleko od 49,3% koje je imao lani u Oregonu. Šutevi koji se upute odmah nakon dodavanja suigrača su neizmjerno lakši od onih za koje morate „rovariti“ sami.

Ti faktori su učinili LaMarcusa Aldridgea neupitno učinkovitijim napadačem. Istina je da zabija 6,5 poena po utakmici manje nego prošle godine, ali to radi u nešto manje od 30 minuta akcije (naspram redovnih 35 koje je lani dobivao) i uzimajući 6 šuteva manje. Logika nalaže da su mu postotci skočili, pa tako ima: 50,4% šuta iz igre (lani 46,6%) i 50,4% efektivnog šuta (lani 47,9%) koji je mnogo mjerodavniji. Na početku teksta, u opisu njegovu uloge u Blazersima, spomenut je njegov visoki usage rate, tj. potrošnja. U dresu Spursa, ta brojka je spala 25,7% što obično karakterizira sekundarne napadačke opcije (što on svakako i jest sve dok je Leonarda), ali nastavi li šutirati dosadašnjim postotcima, povećanom potrošnjom i daljnjim navikavanjem na suigrače bi mogla skočiti i njegova produkcija. Takav scenarij treba očekivati u doigravanju kada se rotacije srežu na minimum i udarne opcije dobiju više odgovornosti.

Došao je u Texas (ili bolje rečeno, vratio se) kako bi osvojio naslov prvaka. Pored povijesno dobrih momaka iz Golden State, to vjerojatno neće biti moguće ove godine. Međutim, i sa svojih 30 godina, LaMarcus nije star po „spursijanskim“ mjerilima. Uz dobro poznato Popovo doziranje minuta i vrhunski medicinski tim, trebao bi stariti graciozno i igrati značajnu ulogu barem do kraja sadašnjeg ugovora, što bi mu trebalo omogućiti ozbiljnu borbu za prstenje.

LaMarcus Aldridge nije samo most između dvije ere – povijesne ere jednog od najboljih svih vremena, Tima Duncana, te ere budućnosti čije ključeve u svojim rukama drži mladi Kawhi Leonard – nego i vrhunski adut za sadašnjost.

Uvijek mi je bio cilj pobjeđivati i biti dio dobre organizacije. Ne znam za puno organizacija koje su bolje od ove.“

Latest Posts

NE PROPUSTITE