Saturday, June 22, 2024

ZADNJE OBJAVE

LeBron James (2010) VS Kevin Durant (2016)

Nadasve zgrožen, i pritom ne planiram umanjiti napisanu riječ, odlukom Kevina Duranta da potpiše dvogodišnji ugovor za Warriorse, o čemu valjda u momentu svaka šuša nešto zna, primoran sam povratiti se iz mrtvih po pitanju NBA analitike kako bih dao svoj, što objektivniji, osvrt na spomenutu situaciju, uzimajući u obzir više aspekata.

Sezona je završila, Cavsi su osvojili naslov…

Ali, s obzirom na količinu svakojakih agenata među igračima, postsezona 2016. s pravom se iznimno očekivala među fanovima te je na pravi način završila, odnosno, nastavila turbulentnu sezonu. Draft, takav kakav je, bilo je jačih da se ne lažemo, nije ponudio neke veće strasti i uzbuđenja. Ben Simmons je novi LeBron James, jeste, i Kwame Brown je bio netko ‘novi’…Nagađanja smo ostavili za kraj listopada, i s pravom se okrenuli srpnju, free agencyju i twitter profilima Adriana Wojnarovskog (The Vertical), Marca Steina, Marca Spearsa (oba ESPN) i profilima inih, velebitnim novinarima i njihovim super-točnim i pouzdanim košarkaškim Deep Throatovima iza kulise menadžmenta NBA franšiza.

Kevin Durant je, već nekoliko sezona, treći do maksimalno peti najbolji košarkaš svijeta. Barem po skromnom, objektivnom mišljenju potpisnika ovih tekstova. Prvi je LeBron James. Nadam se da su argumenti nepotrebni. Njih dvojicu kroz karijeru, a i život, dosta je toga obilježavalo na isti način. Od danas, dobili smo još jednu stvar. Obojica su ispali, u datom trenutku, za mnogobrojne sportske fanatike i sladokusce, pravi Benedict Arnoldi, kvislinzi i izdajice pravog sportsmanshipa i natjecateljstva. Prešli su, kao takvi megakošarkaši i superzvijezde, u protivnički tim kako bi se što lakše domogli titule. Stariji će reći kako se to prije nije događalo, ne u vrijeme Letećeg i njegovog ansambla, premda nije tako.

James je to napravio putem notornog The Decisiona 2010. a Durant je danas objelodanio svoju odluku putem kolumne My Next Chapter na The Players Tribune.

Nastojat ću proći više aspekata i pozadinskih okolnosti koje se kriju iza obje odluke te dati svoju, možda pomalo subjektivnu konkluziju spomenute situacije.

LeBron James – The Decision (8.7.2010.)

Bio je ljubimac Amerike. U svakom mogućem smislu. Košarkaška superzvijezda, odličan suigrač, obiteljski čovjek u idiličnoj vezi sa srednjoškolskom djevojkom, bez ijedne mrlje u životnom rezimeu, falila je samo ta titula da se Jamesa instant okruni kao crnog Mesiju ili što već. Do tog trenutka.


Odabrati televiziju (The Decision se emitirao na ESPN-u) kao medij, zakupiti 75-minutni prostor kako bi pred milijunima Amerikanaca pljunuo naizgled za sve što se borio proteklih sedam godina NBA karijere, izjavivši degutantno i krajnje prepotentno kako ‘vodi (ili uzima?) svoje talente u South Beach’, misleći pritom na Miami gdje se, u konačnici udružio s dobrim prijateljima, ali ne zaboravimo, i gorkim košarkaškim neprijateljima na Istoku, Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom. Sagu i posljedice isto, kao i krajnji epilog znamo, u momentu je postao najomraženiji sportski stanovnik SAD-a, a cijelu priču smo pozorno pratili sve dok se u patetičnom momentu nije vratio u svoj dom (Akron, Jamesovo rodno mjesto, je predgrađe Clevelanda) četiri godine kasnije, bogatiji za dva naslova, ali to ipak nisu bili naslovi koje je on želio, a niti koje su mnogi priznavali u potpunom legitimitetu. Sve do ove sezone, ali ni stvaranje mučenika od njega, kao što sam dobio dojam da je u ovom doigravanju, nije tematika ove kolumne.

Na stranu način na koji je to James izveo, krajnje pompozno i nepotrebno (dojma sam kako ni sam nije bio svjestan bure koju će proizvesti), u svakom drugom smislu, James je imao potpuno opravdane razloga za tako nešto. Povijest pamti primjere kada su se veliki igrači pridruživali jedni drugima, Earl Monroe se pridružio Waltu Frazieru u Knicksima i osvojio naslov, Wilt Chamberlain se pridružio Jerryju Westu u Lakersima i postao prvak, i to je samo ovako iz rukava, čega se sjetim. Poštujem ja Celticse, ali zanima me kriticizam kojeg su 2008. svi ‘imali prema njima nakon njihovog igračkog superklastera – nije ga bilo. Čak ga ni Chris Bosh 2010. nije ni približno toliko osjetio, pokušavam se sjetiti postojanja mržnje prema Boshu tih dana. Jamal Wilkes, Bill Walton, Dennis Johnson samo su neki od igrača koji su svoju artiljeriju na prstenjaku podebljavali prelaskom u jače timove u zenitima karijere. Moram li spominjati Shaquilla O’Neala, koji je pri kraju karijere postao pravi ringchaser, također, Gary Payton i Karl Malone (Lakers, 2004.), dok potonjem ni prezimenjak nije ostao imun – Moses Malone je 1982. prešao iz Houstona kod Juliusa Ervinga u Sixerse i osvojio naslov godinu kasnije.

Svjestan sam da mi ni trećina od svih igrača čiju povijest znam, a da su se našli u sličnoj situaciji, u ovom momentu ne padaju na pamet, klasika. Ali, primjera je puno. Čak je i odnedavno umirovljeni Kobe Bryant 2007. tražio trade, frustriran situacijom i rosterom u ekipi u kojoj je igrao sa Smushom Parkerom i plejadom drugih epizodista koje nije mogao podnijeti. Tako da ćemo taj argument privrženosti igraču prema franšizi ostaviti po strani, a i kako ne bih, kad se samo sjetim tretmana Celticsa prema Paulu Pierceu 2014. ili ovih igrancija na relaciji Wade-Heat. U biti, to je sve samo srž korporativnog poslovanja a franšize nisu klubovi. Premda danas ni klubovi nisu klubovi kao nekada.

Dok me nisu povukle nostalgične vode, a imam samo 22, krećem dalje.

Velim, na stranu način na koji se to izvelo, iako vjerujem da su mnogi Jamesu upravo najviše način zamjerili, stvari su kristalno jasne. U sedam godina karijere, koliko je u prvom mandatu, od 2003. do 2010. proveo u Cavaliersima, James je bio paćenik. Sjećam se trčanja iz škole i HRT teleteksta na stranici 507, samo da vidim kako je prošao novi obračun s Pistonsima. Sjećam se i epskih dvoboja 2008. sa Celticsima, 2009. s Magicom te 2010. nanovo sa Celticsima, sve je to prelazilo preko njegovih leđa, svaki uspjeh slavio se kao timski, a svaki neuspjeh kao isključivo Jamesov. Najbolji suigrači koje je LeBron imao tih godina bili su Ricky meantriple-double-machine Davis, Larry ambulance-man Hughes, Zydrunas Ilgauskas koji je muku mučio s ozljedama kao i Hughes, Antawn Jamison koji nije bio ni sjena košarkaša iz Wizardsa, Drew fokin’ Gooden, ne zaboravimo i Donyella Marshalla, čovjeka koji je jednom u karijeri zabio na tekmi 12 trica i izgleda na račun toga dobivao ugovore dok netko pametan nije uvidio njegovu produktivnost, odnosno neproduktivnost. Kasnije je tu došao i Mo Williams, kojeg možemo proglasiti najboljim Jamesovim suigračem, a to vam, nadam se, dovoljno govori. Pretvoriti Mo Williamsa u all-star igrača, drugu violinu ekipe s najboljim skorom u ligi, to može samo James. James i Dan Gilbert, vlasnik Cavsa i čovjek koji je bio nesposoban, sa svim generalnim menadžerima izgraditi konkretan tim, oko ponajvećeg talenta otkako je Naismithovog sporta.

Jamesu je, evidentno, prekipjelo. Dogovorio se s bliskim prijateljima iz draft klase (2003.) i reprezentacije, da će stvoriti konglomerat superzvijezda u Miamiju. Wade je nekako bio najrasterećeniji, on je svoju slavu zaslužio još 2006. protiv Mavericksa, još je k tome ispalo da James i Bosh dolaze kod njega. Premda je jasno da je taj tim Heata u te četiri godine postao Jamesov tim.

Dakle, ponavljam, LeBron je tada prešao u tim s prijateljem, kod drugog prijatelja, ali taj tim prije toga nije bio pretendent na naslov, nipošto. Heat se srozao na razinu mediokriteta, na onu najgoru granicu, nit contender nit favorit za pickove iako je Wade imao sezone na MVP razini.

Srž problema – LeBron je prešao iz tima sa skorom 61-21, koji osim njega nije imao drugih igrača na razini zvijezde, ni približno, u tim koji je u tom trenutku imao skor 47-35, i koji je kasnije postao ovisan o njemu.

Način na koji je to odradio – nepotreban, arogantan, you name it.

Razlozi – sasvim opravdano, obzirom na rostere Clevelanda od 2003. do 2010.

Kevin Durant – My Next Chapter (4.7.2016.)

Često sam znao povlačiti paralele između Jamesa i Duranta. Osim pojedinih sličnosti koje igrački dijele, čak su imali i donekle sličan put. Durant je također bio sveučilišna zvijezda, ne u toj mjeri da je bio toliko razvikana megazvijezda kao James nakon St. Vincenta, ali je bio veliki talent i traženi prospekt.

Poznata je sudbina Grega Odena kao prvog picka te 2007., dan danas se zbog te odluke, i mnogih ranijih, GM-ovi Portlanda bičuju uz ritualne povike. Duranta je zapalo drugo mjesto, otužni Seattle na pramcu gubljenja licence za franšizu i katastrofična momčad u kojoj je drugi najbolji igrač Chris Wilcox. Ako se pitate tko je on, ne brinite. Mnogi se također pitaju vjerujem. Prve sezone Durant je imao 20 poena po utakmici, dok je Wilcox bio drugi sa 14, što je prilično žalosno za drugu opciju. Treći je bio tada još jedan mladac, peti s drafta, Jeff Green (10 poena).

Uslijedilo je seljenje u Oklahomu i nagovještaj boljih, sunčanih dana za “Sonične Gromove”. Iste godine, kao četvrti pick u Oklahomu sletio je Russell Westbrook, atletični play s UCLA-a. Danas ga, srećom, ne moram previše predstavljati. Iste godine kao 24. pick odabran je i Serge Ibaka.

Kora momčadi je bila sagrađena, premda su bile potrebne godine kaljenja, ali OKC je kroz draftove strpljivo gradio superpotentnu ekipu, nalik današnjim Sixersima ili Timberwolvesima, ali je to očito nakon svake godine ostavilo novu akumulaciju brige i nestrpljivosti za mladiće željne naslova. Ponovno, godinu kasnije, draft lutrije je pomilovala mladce iz OKC-a gdje je sletio James Harden, a ni Bradonju ne moram previše predstavljati, jer ako moram, vi imate problem.

Već iduće godine, 2010. dobrano su namučili Lakerse, kasnije prvake, u doigravanju. Bilo je 4-2, ali smiješila se blistava budućnost, premda ih je Green napustio. U borbu za naslov stigli su već dvije godine kasnije, 2012. ali tada je Kingova želja bila prevelika, sa supertimom Miamija, za ekipu Thundera. Bio je to prvi u naizgled brojnim budućim obračunima dva protagonista (ili antagonista) ovog teksta, a James je, unatoč Durantovoj prednosti domaćeg terena, izišao kao pobjednik.

I to je bilo to, za tu momčad OKC-a, kako će se ispostaviti. GM Thundera Sam Presti nije istrpio sivkaste predstave Hardena u finalu te ga je prodao Houstonu. Što će se ispostaviti kao uništavanje šampionskog pedigrea godinama građenog u tržišno zabačenoj i marketinški neprivlačnoj Oklahomi. Nismo Nostradamusi niti babe Vange, godina je 2016. a mi imamo saznanja da Thunder predvođen Durantom i Westbrookom nije osvojio naslov, unatoč tome što je ove godine možda indirektno bio trofeju Larryja O’Briena više nego 2012., ali će zauvijek pamtiti tu šestu utakmicu i simultanku Klaya Thompsona.

Durantu je to, očito najviše prekipjelo. I on ima svoje, itekako dobre razloge. Vukao je ovu momčad, najviše od svih, čast svaka Westbrooku. Nosio ih je, na leđima jedne okrunjene, a više potencijalnih MVP sezona, ali uvijek bi se kao prepreka ispostavili neki Lakersi, Spursi, Warriorsi, uvijek je netko bio stepenicu prezahtjevan kako bi se ponovno došlo u priliku za obračunom s Jamesom. No postoji jedna velika razlika, premda on ima svoje razloge, osobne prirode, u koje ja ne ulazim nit bih mogao, dojma sam kako je sa sportskog aspekta ovaj potez ipak nadmašio, u količini sportskog animoziteta, čak i Jamesa. Istina, Westbrook nije uvijek bio lagan suigrač za istrpjeti, ali, kvragu KD, bio je daleko bolji od svakog Erica Snowa ili Bobbyja Gibsona, s kojima je James svojevremeno morao nemalu minutažu dijeliti u petorci.

Njegova odluka da ovako napusti Thundere opravdana je dok ne dođemo do drugog kraja batine, a to je odabir nove destinacije. Otići ovako surovo u redove najvećih trenutnih konkurenata (Spursi su ostarjeli, a kako najnovije informacije s Wojinog The Verticala govore, Tim Duncan razmišlja o mirovini), ekipe koju su praktički izbacili, nešto je što se ne može ni s Jamesovim odlaskom u Miami usporediti. Nijedna ekipa nije mogla biti humanija opcija za Duranta, ne ulazimo sad u financijski-osobne detalje, ali čak ni jedni Lakersi, Celticsi, Knicksi, ma nitko nije bio lošija opcija od odlaska u Warriorse. Odlaska u tim koji ima aktualnog MVP-a (regularne sezone, bitno za napomenuti!), nekolicinu all-star igrača u pogonu, najbolji skor u povijesti regularne sezone… To je potez kukavice i nenatjecatelja, ultimativni. Ne opravdavam Jamesa, ali njegov The Decision se s ovim ne može mjeriti, ne po sportskim mjerilima. Dušebrižnici su iskopali Durantov twit iz 2010. koji govori o tome kako bi svi sad (misli se na 2010.) igrali u Miamiju (zbog osovine Wade-Bosh-James) ili Lakersima (zbog naslova) a trebali bi se boriti protiv njih.

Šest godina kasnije, skupo je platio danak tom (ne)strpljenju i (ne)iskustvu. I još će ga dugo plaćati, jer od danas je Kevin Durant vjerojatno najomraženiji sportaš Amerike, veći i od O.J. Simpsona, barem momentalno.

Doduše, mnogi na neki način pozdravljaju taj njegov dolazak, tu eventualnu strahovladu Warriorsa, brojne slike pozivaju komesara lige, Adama Silvera, naravno kroz šalu, na prekidanje lige i slično, ali činjenica je da je Duranta danas prošao veliki put u očima sportskih entuzijasta i navijača, ne bandwagonera.

Srž problema – Durant je prešao iz tima sa skorom 55-27 (s nizom dobrih igrača) u tim koji ima omjer 73-9, koji je svakako pobjednički i bez njega.

Način na koji je to odradio – sasvim normalan, neupitan.

Razlozi – donekle opravdani, ali odabir tima u koji će otići baca potpuno drugu sliku (čitaj: ljagu) na cijelu priču.

Koliko god naslova osvojili, bilo to bunch, kao što već ‘skromno’ najavljuje GM Warriorsa (kao što su svojedobno James i ekipa najavljivali šest do osam naslova) ili koliko već, Durant je danas izgubio mnogo igračkog kredibiliteta u očima jednog istinskog NBA fana, kakvim se bezuvjetno smatram.

Latest Posts

NE PROPUSTITE