Ljeto, odnosno free agency 2014. stavilo je nekoliko velikih imena, poput LeBrona Jamesa, Carmela Anthonyja, Dwyanea Wadea, Dirka Nowitzkog i Chrisa Bosha na raspolaganje NBA klubovima s prostorom za plaće. Usprkos tome što su neki od njih, preciznije Carmelo i LeBron, svojom dostupnošću zablokirali tržnicu na nekoliko dana i učinili početak trgovine u free agencyju tragično dosadnim, odnosno nepostojanim, ovaj free agency ponudio je niz zanimljivih narativa koji nisu vezani uz najveća dostupna imena. Ovo ljeto će svakako ostati upamćeno kao ono kada se LeBron vratio u Cleveland i tako stvorio najfascinantniju momčad lige i trenutačnog kandidata za naslov čija je praktično svaka utakmica obvezna lektira za svakog fana NBA košarke. Osim LeBronove minidrame, ovog ljeta odigrale su se i dvije punokrvne free agency sapunice, koje bi mogle imati velike implikacije na budućnost lige, s Ericom Bledsoeom i Gregom Monroeom u glavnim ulogama.
Greg Monroe možda jest lošiji košarkaš od LeBrona Jamesa i možda sam po sebi nije toliko bitan za reljef NBA lige, ali Greg Monroe također je i prvi lutrijski pick koji se odlučio za kvalifikacijsku ponudu po isteku rookie ugovora otkad je na snazi novi CBA (kolektivni ugovor) što ga čini potencijalno najvažnijim slobodnim agentom u ovoj klasi. Odbivši ugovor koji su mu ponudili Pistonsi (oko 55 milijuna na 4 godine) i ne prihvativši ugovor ni s jednom drugom NBA franšizom (koji bi Pistonsi mogli izjednačiti i time ga zadržati), odlučio se odigrati još jednu sezonu u Detroitu za 5,5 milijuna dolara nakon čega će postati nezaštićeni slobodni igrač. Time će Pistonsi iduće ljeto izgubiti mogućnost izjednačavanja ugovora koji bi eventualno potpisao s drugom franšizom koju su imali ovog ljeta. Drugim riječima, ovim potezom Monroe je svu moć što se tiče nastavka karijere preselio iz ruku uprave kluba u svoje ruke na potencijalnu vlastitu financijsku štetu u slučaju da mu tržišna vrijednost nakon iduće sezone padne ispod 55 milijuna na 4 godine koliko su nudili Pistonsi. Financijska šteta i NBA igrači rijetko idu ruku pod ruku i ugovor koji su ponudili iz Detroita zvuči pošteno s obzirom na to da igrači slične produkcije kao Marcin Gortat ili Nikola Peković imaju sličnu godišnju ratu. Monroe je darovit post igrač i vrlo dobar dodavač, ali je i katastrofalan obrambeni igrač bez šuterske komponente u igri koja bi mu omogućila da igra kao moderna četvorka.
Uz ovo na umu, legitimno se zapitati kako uopće došlo do Monroeovog odbijanja ugovora Pistonsa. Kako su u pitanju Pistonsi, svaki detaljan razvoj događaja koji opisuje kada je točno krenulo u krivom smjeru bio bi predugačak potrebe ovog teksta pa možemo samo kratko rekapitulirati: Monroe je proveo 4 godine u Detroitu i ni u jednoj se ekipa nije čak ni borila za doigravanje; ponuđeni ugovor nije zadovoljio njegove financijske apetite; sumnjiva politika dovođenja igrača u „Dumars“ eri kulminirala je potpisima Brandona Jenningsa i Josha Smitha pri čemu je posebno problematičan potonji koji je svojevrsna konkurencija Monroeu za mjesto pod košem (što je i dalje za sve bolje od alternative u kojoj napada ciglama s perimetra); Detroit se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u grad duhova što se dobro ocrtava i po broju gledatelja na domaćim utakmicama Pistonsa; problem je čak i jedina svijetla točka koju klub ima u ovom trenutku – Andre Drummond. Iako bez sumnje vrlo talentiran košarkaš, Drummond je svojim stilom igre daleko od savršenog partnera za Monroea. S obzirom na nedostatak ikakvih napadačkih vještina osim pick&roll igre i napadačkog skoka, igra u paru s Drummondom Monroeu ne omogućuje da stoji dovoljno blizu košu da bi iskoristio svoj najveći adut – post igru – dok u obrani Drummond još nije ni približno dovoljno iskusan da pokriva svog čovjeka i sakrije nedostatke svojih suigrača, tj. Monroeove noge od iridija.
Čak i ova kratka rekapitulacija daje Monroeu sasvim dovoljno razloga da razmisli o odlasku, a znajući da bitan broj igrača nakon drafta dolazi u klub bez ideje i s lošim vodstvom, postavlja se pitanje zašto igrači češće ne uzimaju stvari u svoje ruke s kvalifikacijskom ponudom i odakle popularno vjerovanje da su „zatočeni“ u klubu koji ih je izabrao na draftu barem osam sezona. Odgovor je, naravno, zbog novca. Kada je u pitanju novac, malo tko želi riskirati pa iako potencijalni dobitak bila uspješnija (i sretnija) karijera i upravo zato je Monroe situacija toliko važna. Najgore što se može dogoditi i ono čega se igrači obično boje je ozbiljna ozljeda. Takav razvoj situacije Monroea bi ostavio u sasvim neizvjesnoj situaciji s bitno smanjenom tržišnom vrijednošću idućeg ljeta što bi svaki igrač, a posebno oni s all-star potencijalom, htio izbjeći. Monroe vjerojatno nema all-star potencijal, njegova igra ima prevelike nedostatke s obje strane terena za takav status, ali radi se o igraču koji je svakako vidljiv na NBA karti i koji bi svakako mogao pokazati drugima i dobre strane uzimanja kvalifikacijske ponude. Razmotrimo i najbolji scenarij – dobra igra u idućoj sezoni može jednako tako povećati Monroeovu vrijednost, a postoji i mogućnost da odradi još jednu prosječnu sezonu, ali nakon toga dođe u situaciju u kojoj će se moći boriti za naslov (npr. OKC Thunder). Ipak, ako se spustimo na zemlju i ostavimo po strani najbolje i najgore scenarije koji zvuče kao dobitak na lutriji i kao da vas odaberu za igre gladi (i jedno i drugo se događa, ali ne toliko često i ne svima), Monroe će doći u situaciju da odabere financijski najbolju ponudu iduće ljeto i pri tome Pistonsi i dalje imaju prednost u vidu Bird prava – mogu ponuditi godinu dana dulji ugovor i veću godišnju ratu od ostalih. Ako se ovaj Monroeov izbor pokaže dobrim, on bi mogao poslužiti kao iskra i potaknuti i ostale igrače na rookie ugovorima u lošim situacijama da potraže sreću drugdje čemu se svaki NBA navijač osim onih Pelicansa potajno nada; na ovaj način postoji mogućnost da Anthony Davis bude dostupan već 2017. Ako se to stvarno i dogodi, svakako se tada treba sjetiti da je čovjek koji je to potaknuo svojom hrabrom odlukom osoba koja ne može kontrolirati ni vlastiti mjehur.
Najveća sapunica ovog ljeta, uz još dužnog poštovanja LeBronu i Cavsima, bila je hoće li – neće li između Phoenix Sunsa i Erica Bledsoea. Ona je, nakon gotovo tri mjeseca, svoj epilog dobila prije nekoliko dana potpisom ugovora na 5 godina u ukupnom iznosu od 70 milijuna dolara. Bledsoe je svakako talentiran igrač, fizički i atletski dominantan na mjestu razigravača i apsolutna zvijer u obrani. Zvijer u tolikoj mjeri da je obrambeni rejting Sunsa bolji za 3.9 s njim u na parket dok RPM (real plus-minus, ESPN-ova svjetlucava nova fensi napredna statistika) kaže da Bledsoe svojom prisutnošću na parketu poboljšava obranu ekipa za 3.97 poena na 100 posjeda što je fenomenalno ostvarenje za igrača visokog tek 185 centimetara. U prošlu sezonu ušao je na odličan način s prosjecima od 18 koševa, 5.8 asistencija i 4.3 skoka u prva dva mjeseca sezone. Doduše, ono što je više imponiralo od samih brojki je način na koji ih je postigao igrač za kojeg su mnogi (temeljem njegovih igara u prve tri sezone u Clippersima u kojima mu je uloga bila gotovo isključivo donošenje energije s klupe) sumnjali da može igrati ulogu organizatora igre; igrajući potpuno pod kontrolom i unutar Hornacekovog iznenađujuće učinkovitog super-stretch sustava. Koliko je zapravo dobar Bledsoe? Prema statistici za lanjsku sezonu, gledajući kombinaciju win shareova, PER-a i šuterske učinkovitosti, Bledsoe je svakako u rangu igrača kao John Wall ili Kyrie Irving, dakle igrača koji su dobili maksimalne ugovore na 4, odnosno 5 godina.
Do sad sve zvuči dobro, ali odakle onda taj osjećaj kao da je cijelo ovo ljeto između Bledsoea i Sunsa bila NBA epizoda „Sekunde do katastrofe“? Vratimo se prošloj sezoni u koju su Sunsi ušli kao kandidat za najlošiji omjer lige i prvi pick na draftu 2014., a završili je koračić do doigravanja. Mnogi igrači su, uz Hornacekovo vješto dirigiranje igrom, odradili sezone života i legitimno je pitati se mogu li Sunsi ponoviti lanjski uspjeh. To će u svakom slučaju biti teška zadaća, ne samo zato što je Zapadna konferencija vrlo jaka, nego i zato što je Channing Frye, jedan od ključnih igrača Sunsa prošle sezone, napustio metaforičku zgradu i otišao u potragu za zelenijim novčanicama na Floridi. Sunsi nisu doveli nikoga tko bi mogao poslužiti kao dostojna zamjena za Fryevu pick and pop igru što bi moglo uzrokovati probleme ili promjenu sustava igre kada sezona počne. Sunsi ljetos jesu doveli jedno veće pojačanje, oteli su Kingsima Isaiah Thomasa, posljednji pick drafta 2011., za vrlo dobru cijenu od 28 milijuna dolara na 4 godine i tako, uz Bledsoea i Gorana Dragića napravili jedan od najboljih tročlanih backcourta u ligi. No imati tri igrača startnog kalibra koji igraju istu poziciju, neuobičajena je i naizgled loša ideja zbog toga što u svakom trenutku mogu igrati samo dvojica. Postava s tri razigravača u kojoj bi Dragić kao najviši igrao trojku možda zvuči intrigantno u napadačkom smislu, ali obrambeno zvuči kao „James Harden na rekreacijskoj utakmici. S povezom preko očiju.“ Trebat će odlučiti tko je clutch par i tko je startni par bekova, a sve to zvuči kao potencijalno leglo nezadovoljstva, posebno ako rezultati ne budu u skladu s očekivanjima (koja Sunsi ove sezone, za razliku od lani, imaju). Još jedan problem je Bledsoeovo zdravstveno stanje, odnosno činjenica da u četiri sezone u ligi nikada nije odigrao punu sezonu s minutažom i ovlastima startera. Lani je krenuo u prvu takvu, no ona je prekinuta krajem prosinca kada je u utakmici protiv Clippersa ozlijedio list što je na kraju rezultiralo ozljedom meniska koljena. U ime borbe za doigravanje i čim bržeg povratka na parket, Bledsoe je ozlijeđeni dio meniska u potpunosti uklonio – odluka koja je pomogla da se brže vrati u akciju, ali nauštrb dugotrajnosti karijere (svojedobno je menisk iz koljena izvadio i Dwyane Wade). Svjesni su toga bili i Sunsi koji su dugo oklijevali prije nego što su ponudili petu godinu ugovora Bledsoeu, koji se pak nadao maksimalnom ugovoru od 80 milijuna na 5 godina. Kako se ostale franšize nisu baš potrudile nuditi Bledsoeu ugovore koje bi Sunsi ionako mogli izjednačiti, jedno vrijeme Bledsoe je ostao na tržnici poput poslovične ribe na suhom.
Tijekom ove situacije dobio se osjećaj da su odnosi između igrača i kluba zahladili što je potvrdio sam Bledsoe kada je rekao da misli da Sunsi koriste pravila RFA (restricted free agency) protiv njega. U jednom trenutku činilo se da sve ide u „Monroe smjeru“, odnosno da će i Bledsoe prihvatiti kvalifikacijsku ponudu i uzeti stvar u svoje ruke te potpuno slobodan odabrati najbolju ponudu idućeg ljeta, ali za igrača koji je već dva puta ozlijedio koljeno i izrazito ovisnog o atleticizmu to možda i ne bi bio tako mudar izbor. Sunsi i Bledsoe tako su buljili jedni u druge da vide tko će prvi trepnuti i trepnuli su Sunsi, bar na jedno oko. Nisu ponudili maksimalnih 80 milijuna, nego 70, ali dali su Bledsoeu željenu petu godinu ugovora. Pretpostavka je da su obje strane zaključile da od prihvaćanja kvalifikacijske ponude imaju više za izgubiti nego za dobiti i krenule putem kompromisa.
Bledsoe i Monroe situacije zapravo su dvije strane iste stvari motivirane pravilima RFA. Oba raspleta mogu se relativno lako racionalizirati pa nema smisla biti previše kritičan i pretvarati se da je moguće predvidjeti budućnost. Ono što ih čini posebno intrigantnima je to što predstavljaju temeljni sukob na kojem bi se temeljila NBA liga da se ne radi o sportskoj ligi nego o Držićevoj drami – onaj između uprave, odnosno vlasnika klubova, i igrača. I dok je svakako još uvijek prerano za išta konačno reći, čini se da su iz obje situacije igrači izašli kao „pobjednici“. Bledsoe jer je dobio petu godinu ugovora i godišnju ratu ipak nešto veću od one koju bi relativno nedokazan igrač sklon ozljedama trebao dobiti, a Monroe jer si je otvorio dodatne opcije za iduće ljeto kada još uvijek s Pistonsima može ispregovarati novi ugovor ako se situacija u klubu popravi s dolaskom Stana Van Gundyja. Ultimativni test svega bit će, naravno, klišejizirano vrijeme. Hoće li Bledsoe prenijeti igre iz prva dva mjeseca prošle sezone u iduću? Hoće li Monroe uspostaviti dobro partnerstvo s Drummondom pod jednim od najboljih trenera lige? Ili će 2015. ispuniti moj san i zaigrati u paru s Ibakom? Stay tuned.