Los Angeles Clippersi, dugogodišnja „druga ekipa iz LA-a“ u posljednjih nekoliko sezona izašla je iz sjene svojih susjeda, odnosno „cimera“ LA Lakersa uz gotovo konstantne pozitivne pomake iz godine u godinu. Jesu li napredovali dovoljno da ove sezone konačno odu do kraja?
Trenutni roster za sezonu 2014/15:
Matt Barnes, Reggie Bullock, Jamal Crawford, Jared Cunningham, Glen Davis, Chris Douglas-Roberts, Jordan Farmar, Blake Griffin, Spencer Hawes, Joe Ingles, DeAndre Jordan, Chris Paul, J.J. Redick, Hedo Turkoglu, Ekpe Udoh, C.J. Wilcox
Došli: Jared Cunningham, Chris Douglas-Roberts, Jordan Farmar, Spencer Hawes, Joe Ingles, Ekpe Udoh, C.J. Wilcox
Otišli: Darren Collison, Jared Dudley, Danny Granger, Willie Green, Ryan Hollins, Stephen Jackson, Antawn Jamison, Darius Morris, Byron Mullens
Kontekst
Clippersi su prošlu regularnu sezonu završili s najboljim omjerom pobjeda i poraza (57-25) u klupskoj povijesti, u prvom krugu doigravanja izbacili Golden State Warriorse (4-3) te naposljetku završili sezonu serijom protiv Oklahoma City Thundera u kojoj su poraženi u šest utakmica. Rasplet prošle sezone tako je ostavio gorko-sladak okus u ustima. Sladak jer su ostvarili najbolju sezonu u klupskoj povijesti i uspjeli se dokazati kao treća ekipa Zapadne konferencije i napravili još jedan mali korak prema naprijed u prvoj sezoni s Docom Riversom na čelu, a gorak zato što rezultatski napredak nije bio nešto veći u odnosu na sezone pod Vinnyjem Del Negrom i zbog rasističkog skandala usred playoff borbe s Warriorsima, s bivšim vlasnikom Donaldom Sterlingom u središnjoj ulozi. Ipak, navijači Clippersa iz dva razloga zadovoljni su ishodom prošle sezone. Prvi, Clippersi su pružili fenomenalan otpor u seriji s teško favoriziranim Thunderom te su seriju odlučili detalji i mentalne pogreške Chrisa Paula u završnici pete utakmice serije. Drugi razlog za zadovoljstvo je taj što su se ljetos napokon riješili Donalda Sterlinga, rezultatski gledano možda i najlošijeg vlasnika u povijesti NBA lige, koji je kao „kaznu“ za rasizam inkasirao dvije milijarde dolara od Stevea Ballmera u zamjenu za vlasništvo nad franšizom. Takva nečuveno drakonska kazna toliko je zastrašila vlasnike diljem lige da se par mjeseci kasnije Bruce Levenson, djelomični vlasnik Atlanta Hawksa, plemenito samostalno ponudio da bude novi Sterling. Clippersi sada ulaze u novu fazu razvoja, zen fazu mira, cvijeća, cvrkuta ptica i pametnih financijskih, sportskih i verbalnih odluka koju bi trebao voditi čovjek koji se na prvi dojam nije baš predstavio kao oličenje svega navedenog, ali malo ekscentričnosti nikad nikome nije naškodilo. Iz igračke perspektive, glavni cilj Clippersa u nadolazećoj sezoni bit će izjednačiti se na vrhu Zapada sa Spursima i Thunderom, odnosno napraviti zadnji korak prema osiguravanju statusa jednog od glavnih favorita za naslov.
Temelji
Od dolaska Chrisa Paula 2011. Clippersi su konstantno jedna od napadački najboljih momčadi lige. Prošla sezona nije bila iznimka – s napadačkim rejtingom (broj koševa na 100 posjeda) od 109.4 činili su najbolji napad lige. Napadački stil u zadnjih nekoliko godina klasično se poprilično oslanja na prilike iz tranzicije u kojima atletska moć visokog dvojca pod košem, koji čine DeAndre Jordan i Blake Griffin, u potpunosti dolazi do izražaja. Jordan i Griffin u stanju su vrlo brzo istrčati od koša do koša i postaviti se u poziciju za sigurno zakucavanje ili alley-oop dok Paul majstorski vuče kontru gotovo svaki puta savršeno birajući hoće li poslužiti visoke, pronaći šutera u kutu za tranzicijsku tricu ili akciju završiti sam. Prošle sezone ukazala se još jedna efikasna opcija za brze napade – nakon ozljede Chrisa Paula u siječnju zbog koje je propustio 18 utakmica, njegovu ulogu preuzeo je Blake Griffin. Kombinacijom brzine, sposobnosti vođenja lopte i odlične koordinacije za visokog igrača Blake je bio u stanju konstantno hvatati protivničke obrane na krivoj nozi prije nego bi se stigle postaviti i efikasno i atraktivno ih kažnjavati. Ova opcija pokazala se toliko učinkovitom da je Blake dobio priliku u nekoj mjeri zadržati ovlasti vođenja lopte i nakon Paulovog povratka. Uz sve ovo, ne iznenađuje činjenica da su Clippersi lani bili druga ekipa lige po poenima iz kontranapada (iza Sunsa) s 18.2 poena po utakmici.
U vrijeme Vinnyja Del Negra česte su bile kritike na apsolutni nedostatak bilo kakvog napadačkog sustava i na pretjeranu ovisnost o tranzicijskim napadima na što se često upiralo prst kao glavni razlog za neuspjehe u doigravanju. Ovo se donekle promijenilo prošle sezone pod Docom Riversom iako možda ne u mjeri u kojoj je bilo očekivano pri prijelazu s nominalno jednog od najlošijih trenera lige na jednog od najboljih. Uvelike u skladu s “If it ain’t broken, don’t fix it” filozofijom, Rivers je napad i dalje ostavio dosta fluidnim s puno slobode i ogromnim ovlastima za Chrisa Paula, ali uveo je neke minimume strukture u smislu smanjivanja broja izolacija, većeg broja postavljenih napada i dosta češće pick igre Paula i nekog od visokog dvojca pod košem. Osim toga, Rivers je dao veću važnost Jordanu i Griffinu, napose Griffinu koji je dobio nešto više post up akcija nego ranije, a prema kraju sezone sve češći prizor bile su i 4-5 pick and roll akcije blizu vrha reketa. Blake je nastavio i svoj šuterski napredak te se već itekako približio željenoj efikasnosti od 40% s poludistance, a DeAndre je zbog povećane minutaže i odgovornosti ostvario najbolje brojke karijere u praktično svim kategorijama. Ukratko, umjesto u uvođenje zapetljanih akcija u napadu koje možda i nisu prijeko potrebne s ovako napadački talentiranom momčadi, Rivers je, shvaćajući da njih dvojica drže ključ za svaki eventualni uspjeh Clippersa, vrijeme i trud uložio u individualniji pristup Blakeu i DeAndreu što se za sad pokazalo kao pun pogodak i okrunjeno je nezanemarivim napretkom obojice.
Kako bi nastavili svoj put prema gore, koji neizbježno ide preko Thundera i Spursa, ovaj proces morat će se nastaviti i u sljedećoj sezoni, ali nešto bržim tempom. Chris Paul neupitno je fantastičan igrač koji je godinama „kralj“ pozicije razigravača i kontinuirano jedan od najboljih igrača lige. Njegova šuterska učinkovitost s poludistance, genijalno čitanje igre i donošenje odluka, besprijekorna kontrola lopte, dobra igra u završnicama utakmica, ali i odlična obrana u trenucima kada je potrebno i dalje ga čine bez premca na poziciji. Ipak, već je na pragu tridesete s koljenima koja mu svake sezone zadaju zdravstvene probleme i veliko je pitanje koliko će još njegov igrački vrhunac potrajati. U svakom slučaju, vrijeme za Clipperse je upravo sad.
Sporedni likovi
Startnu petorku trebali bi zaokružiti J.J. Redick na mjestu beka šutera i Matt Barnes na krilu. Redick je prošle sezone fenomenalno surađivao s Paulom i idealno se otvarao za šuteve s trice, bilo iz tranzicije ili na postavljenu obranu. U onom malom broju utakmica koje su odigrali zajedno ova suradnja bila je toliko dobra i suptilna da se ponekad doimalo kao da su Paul i Redick dva dijela istog igrača ili kao da u najmanju ruku imaju neku telepatsku vezu. Barnes je bio zadužen za „prljavi posao“ igranja obrane na najopasnijem protivničkom vanjskom igraču i nešto manje prljav posao stajanja u kutu i očekivanja otvorene trice uz pokoji cut prema košu ili istrčanu kontru. Obojica bi trebala biti zadužena za otprilike jednake zadatke u nadolazećoj sezoni, uz nadu da će se ipak raditi o nešto većem broju utakmica nego u sezoni 13/14.
Poboljšanje klupe i povećanje širine rostera bili su naglasci što se tiče aktivnosti Clippersa na ovoljetnoj tržnici. Adresirana je jedna od najvećih boljki prošlogodišnjeg sastava – širina opcija pod košem. U ovu svrhu doveden je Spencer Hawes koji bi trebao igrati ulogu trećeg visokog i dati Riversu na raspolaganje dvije nove zanimljive opcije. Hawesova glavna igračka kvaliteta svakako je šut (izvrsnih 42% s trice u prošloj sezoni), ali dobar je i skakački, a ni razigravačka crta, s 3 asistencije po utakmici, svakako nije zanemariva. Obrambeno je uglavnom užasan i tu nikako ne može pomoći, ali opcije koje daje prema naprijed milijunima su milimetara daleko od onoga što su Clippersi imali u prošloj sezoni. Rivers sada na teren može poslati njega u kombinaciji s DeAndreom za 4-1 stil igre s Paul – Jordan pick igrom kao središtem okruženim šuterima, postava koja bi trebala imati dobar balans na obje strane terena. Uz ovu, postoji i intrigantna opcija trojca Paul – Griffin – Hawes uz dva šutera na bokovima koja bi se, korištena u limitiranim minutama i biranim situacijama, za protivničke obrane mogla pokazati opasnom kao Glen Davis za prosječnu tipkovnicu.
Hawes će u napadu stati dalje od koša i omogućiti više prostora za operacije pod košem, radilo se o Paulovom ulazu, Jordanovom rolanju prema košu ili o bilo kojem dijelu Griffinovog arsenala (uz posebnu napomenu za igru licem prema košu pri kojoj se njegov popravljeni šut u kombinaciji s ulazom i prostorom u reketu može pokazati vrlo ubojitim). Uz Hawesa, doveden je i Ekpe Udoh, igrač čija je vrijednost prvenstveno u fazi obrane ili čija je vrijednost prvenstveno BILA u fazi obrane prije prošle sezone i ozljede koljena koja mu je uvelike smanjila pokretljivost, a time i potencijalnu dobit za momčad. Napadački se radi o igraču ograničenom poput kaveza za ptice, sposobnom isključivo za pospremanje otpadaka i serviranih lopti u koš. Ako zdravstveno uspije doći do zadovoljavajućeg nivoa, i on bi mogao biti poboljšanje u odnosu na prošlogodišnje uzdanice, Byrona Mullensa i Ryana Hollinsa, igrače beskorisne poput ledomata na Antarktici. Na rosteru je, naravno, i dobri stari Glen Davis koji se iz sezone u sezonu približava odgovoru na pitanje što bi bilo kada bi savršena sfera zaigrala profesionalnu košarku. On u ovu sezonu ulazi kao nominalno peti visoki igrač na rosteru, što je bitno poboljšanje u odnosu na prošlu, kada je bio treći, i razlog za optimizam.
Rezervna vanjska linija bit će predvođena dvostrukim najboljim šestim igračem lige, Jamalom Crawfordom, koji će raditi ono što radi već godinama – smanjiti pritisak na udarne opcije i nositi napad na 15-ak minuta 1 na 5 košarkom koja se često protivi zdravom razumu, ali je bez iznimke svaki put nevjerojatno zabavna. Njemu će se u rezervnoj vanjskoj liniji pridružiti još dvije ovoljetne akvizicije. Jordan Farmar, bivši igrač Lakersa, igrat će ulogu rezervnog razigravača i tako anulirati gubitak Darrena Collisona, a Chris Douglas-Roberts igrat će na poziciji trojke, šutirati trice, igrati obranu i vratiti u stil stvarno kratke hlače. Ostatak rostera čine mladi i nedokazani igrači koji će se trebati dobro potruditi da izbore mjesto u rotaciji jedne najboljih momčadi lige.
Obrana, problemi i prostor za rast
Clippersi su prošle sezone ostvarili obrambeni rejting od 102.1 što je bilo dovoljno da budu plasirani kao sedma obrana lige. Ipak, ulazeći u playoff, kao minus momčadi nerijetko se isticala obrana. Gledajući po pozicijama, imaju vrlo dobru obranu na poziciji razigravača (Paul), Jordan je obrambeno lani napredovao velikim koracima pretvorivši se u svakako dobrog obrambenog centra (posebnog učinkovitog u obrani pick igre) pod mentorstvom Riversovog trenerskog tima, a Griffin je i više nego dobar obrambeni igrač, bilo u obrani 1 na 1 ili pick igri u kojoj je zbog sjajne lateralne pokretljivosti u stanju preuzeti skoro bilo kojeg vanjskog igrača na nekoliko trenutaka. Na poziciji dvojke svojevrsna je „rupa“ – Redick i Crawford ispodprosječni su defenzivci za koje trebaju raditi drugi.
Kako Paul ima previše drugih zaduženja i manjak centimetara, taj zadatak pada na Barnesa koji možda je solidan obrambeni igrač, ali svakako nije čudovište koje je u stanju raditi svoj i tuđi posao istovremeno, a ponekad, odnosno kad je suočen s vrhunskim trojkama poput Kevina Duranta nije u stanju odigrati ni posebno dobru obranu na svom čovjeku. Vraćajući se na tandem visokih – iako su Jordan i Griffin solidni obrambeni igrači, nijedan nije tip igrača koji može pokriti rupe koje ostavljaju suigrači; Griffin zbog manjka centimetara, a Jordan zbog manjka razumijevanja igre. Uz ovo, postoji i mogućnost blage regresije u odnosu na prošlu sezonu zbog odlaska Collisona koji je bio važan presing igrač, posebno u niskoj kombinaciji bekova s Paulom. Rupu na boku djelomično bi ove sezone mogao pokriti Douglas-Roberts iako se to možda čini kao stavljanje flastera na ranu nastalu nakon harakirija.
Dakle, u velikoj mjeri, obrana je problem ove momčadi – s posebnim minusom na boku, tamo gdje su konkurenti vjerojatno najjači. Drugi problem je Jordanov grozan postotak slobodnih bacanja (43% prošle sezone) koji protivnicima daje opciju namjernog fauliranja da ga se pošalje na crtu slobodnih. Doc se lani stoički nosio s ovom taktikom, većinom ostavljajući Jordana u igri, tj. dajući mu povjerenje i dižući mu samopouzdanje. Naravno, ovaj put imat će i dodatnu opciju korištenja dvojca Griffin – Hawes pod košem u takvim situacijama pa će problem biti manji, ali i dalje postojan. Treći problem i ono što je uvelike koštalo Clipperse u posljednjem doigravanju je zdravlje – Chris Paul ima konstantne probleme s koljenima, njegova zamjena Farmar prošle se sezone također mučio s ozljedama, J.J. Redick odigrao je tek 35 utakmica, a Crawford i Barnes su već ljudi u ozbiljnim košarkaškim godinama. Na sreću, Griffin i Jordan su na vrhuncu snage i od njih se mogu očekivati pune sezone ako sve bude prema očekivanjima. Naravno, sve ove probleme treba shvatiti uvjetno, radi se o problemima koji se kroz regularnu sezonu nipošto neće pokazati ključnima ili koji bi mogli onemogućiti Clippersima još jedan vrhunski „regularac“, ali ova momčad ionako već sad gleda prema travnju i dalje umjesto da brine kako izboriti playoff nastup.
Prostor za rast momčadi uglavnom se odnosi na Blakea i DeAndrea – ako njih dvojica nastave zadanom putanjom, Blake u all-around igri (posebno šuterski), a DeAndre obrambeno, mogu anulirati dobar dio minusa i sasvim izjednačiti svoju momčad s dugogodišnjim vladarima Zapada, Spursima i Thunderom. Ostatak momčadi morat će se više boriti s mogućom regresijom uzrokovanom godinama i ozljedama, ali uvijek ostaje i mogućnost da se netko od mladih „anonimusa“ igrom slučaja izbori za mjesto u rotaciji.
Prognoza
Očekujem vrhunske individualne nastupe Paula i Griffina i još jednu rezultatski odličnu sezonu i standardno atraktivnu igru. Ovo je svakako top 3 momčad konferencije koja bi trebala završiti sezonu s između 55 i 60 pobjeda. I očekujem više pojava Jacka Nicholsona na njihovim utakmica nego što su navijači Lakersa spremni priznati.
In the end…
Clipperse očekuje vrlo zanimljiva sezona, momčad je nominalno nešto jača nego lani, ali teško je očekivati neki poseban napredak u odnosu na 57 pobjeda. Svakako će nam priuštiti dosta atraktivne i dobre košarke koju će biti užitak gledati. No ovaj projekt došao je u fazu kada to i nije toliko bitno. Ova ekipa ulazi u možda i kritičnu godinu koja će je definirati, a ta definicija neće doći kroz još jedno krstarenje „regularcem“, nego u playoff bitkama na proljeće. U ovom trenutku Clippersi u sezonu ulaze još uvijek korak iza Spursa i Thundera, a taj korak morat će prijeći ili individualni igrači poput Griffina i Jordana ili će ga napraviti uigravajući se kao momčad i rastući kao cjelina.